UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

Status NJEGOVATELJA ZA STARIJE

Tko čuva moju staru majku?

 

     Milica S. iz Zagreba ima majku u čijem stanu živi te koja je nakon moždanog udara nepokretna i potrebnajoj je 24-satna njega i skrb. Njezin otac je umro prije pet godina, pa je majka dobila obiteljsku mirovinu od 1.600 kuna. Ne može ju smjestiti u staci­onar nekog doma, jer za društvene do­move nema potrebnu vezu, a za privat­ni dom nema dovoljno novca, pošto je njezina plaća ispodprosječna. Dok radi neprekidno misli je li joj majka osamlje­na, gladna, žedna, hoće li se prehladiti u mokrim pelenama. Nema pravo ni na koji slobodan dan zbog majke, niti na bolovanje. Takvih je kćerki, pa i sinova i snaha, unuka, doista na tisuće, a nema­ju nikakvu mogućnost brinuti o svojim roditeljima.

     Bili su se malo ponadali kad su čuli prije nekoliko godina da je Strategijom socijalne skrbi za starije osobe 2017.­2020. predviđeno uvođenje statusa njegovatelja, no sada se čini da je Mini­starstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku odustalo od te mje­re. U obrazloženju samo navode da je u tijeku provedba projekta „Formalni i neformalni oblici skrbi za starije osobe - analiza i istraživanje" te da će o pri­bavljenim podacima ovisiti prijedlozi zakonskih rješenja. Iako su Strategijom čvrsto obećali do 2020. izraditi zakonski okvir za status njegovatelja starijeg i ne­moćnog člana obitelji.

Mama se ugasila

     Tako će, čini se, osobe koje skrbe o starim i nemoćnim članovima i nadalje se morati snalaziti bez bolovanja, do­pusta i stručne podrške, iako uz svoj redovni, obavljaju i dodatni, psihofizički i emocionalno zahtjevni posao, a stariji će, dok se ne uspostave politike pomire­nja profesionalnog i obiteljskog života, uvelike biti prepušteni crnom tržištu, nekvalitetnoj skrbi i mogućem nasilju.

     Jasna C., tužna što joj je majka pre­minula, na neki način je i zadovoljna što je i nju i sebe poštedjela muke i sramo­te. Naime, iako je iz ušteđevine mogla sufinancirati prvih pola godine njezinog smještaja u skupom privatnom domu, gdje je zbog nemara osoblja slomila kuk, morala je majku preseliti u bolnicu pa u jeftiniji dom, a onda ju vratiti k sebi i tamo ostavljati bez nadzora za vrijeme posla. Mama se naprosto ugasila, svje­sna da je teret i vlastitoj kćerki i samoj sebi.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske je imao svoju predstavnicu u radnoj sku­pini za izradu spomenute Strategije te je i predložio uvođenje takvog instituta njegovatelja za starije osobe u Zakon o socijalnoj skrbi. Nažalost, u ovoj Vladi je Ministarstvo za demografiju jedna od najslabijih karika, a posebno u mandatu ministrice Bedeković.

Sporo Ministarstvo

     Sindikat je 15. svibnja 2020. godine uputio Ministarstvu i Vladi RH ponov­ljenu inicijativu za ostvarivanje prava na status njegovatelja za skrb o starijim osobama kojom je predložio da se po hitnom postupku unese dopuna članka 63. Zakona o socijalnoj zaštiti dodava­njem točke: „(4) Pravo na status njego­vatelja ima osoba čiji je roditelj ili stariji član obitelji ovisan o pomoći i njezi dru­ge osobe ili je u potpunosti nepokretan, a nije smješten u udomiteljskoj obitelji ili domu za starije i nemoćne osobe".

     Iako je ovo zadnja godina provedbe Strategije, Ministarstvo nije poduze­lo potrebne zakonske pretpostavke, a nema niti odgovarajućih politika po­mirenja profesionalnog i obiteljskog života koje bi olakšale provedbu ustav­ne obveze brige o starim i nemoćnim roditeljima i starijim članovima obitelji, što zbog tradicionalne raspodjele skrbi posebno teško pogađa žene.

     Prema izvješćima Pučke pravobra- niteljice za 2015. i 2016. godinu briga o starijim osobama u pravilu se temelji na obiteljskoj solidarnosti pa tako u Hrvat­skoj za svoje nemoćne članove obitelji brine oko 17% osoba u dobi od 35 do 49 godina. Dio je to tzv. neformalne skrbi za starije i nemoćne, koju pružaju brač­ni drugovi ili djeca svojim roditeljima i rođacima.

Umirališta bez dostojanstva

     Oni koji brinu o ostarjelim roditelji­ma ili rođacima moraju se sami snalazi­ti i koristiti socijalne usluge na crno, što otvara vrata prijevarama, iskorištava­nju, ali i nasilju koje je vrlo teško pratiti, jer ne postoje niti precizne statistike prema dobi. Vidljivo je da se godinama problematizira ostvarivanje prava na status njegovatelja za skrb o starijim osobama uz brojna obećanja da je po­stupak u tijeku ili da je projekt u tijeku, a za to vrijeme niz osoba će se u vrlo teškoj situaciji i dalje morati snalaziti kako znaju i umiju.

     Sindikat umirovljenika traži i oče­kuje da u sljedećoj Vladi, koje god bila boje i svjetonazora, najhitnije pristupe rješavanju statusa njegovatelja, kako je obvezana Strategijom socijalne skr­bi za starije osobe od 2017. do 2020. godine.    K tome, to je višestruko isplati­vo i korisno rješenje. Potomak bi imao priliku za radni staž i plaću od 4.000 kuna, posvetiti se skrbi o svom rodite­lju, a njemu ili njoj bi bilo vraćeno do­stojanstvo. Nadalje, to bi bilo itekako korisno i za cijeli zdravstveni sustav na koji se vrši veliki pritisak da „udome" palijativne bolesnike i druge starije osobe u potrebi za skrbi, utoliko više što su kapaciteti društvenih domova ograničeni, a velik dio obiteljskih do­mova su pretvoreni u nedostojanstvena umirališta.

Čekamo!

Jasna A. Petrović