UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ŠUTNJA MINISTARSTVA PRAVOSUĐA

Kada izmjene zakona

 

     Pravnom savjetovalištu Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) sva­kodnevno se obraćaju umirovljenici i druge starije osobe, žaleći se na zlouporabu instituta uzdržavanja, jer su kao primatelji uzdržavanja nerijetko izloženi povredama dostojanstva, prijevarama i zlostavljanju od strane davatelja uzdr­žavanja, zbog čega su prinuđeni putem suda tražiti da se ugovor raskine, no zbog dugotrajnosti sudskog postupka i svoje poodmakle životne dobi, najčešće sudski pravorijek ne dočekaju.

     Zbog brojnih zlouporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja, nameće se zaključak o nužnosti intervencija države izmjenom zakona, i to na prvom mjestu uvođenjem regi­stra svih u

traži da se utvrdi vjerodostojnost osobe koja se utvrđuje za uzdržavatelja, na način da ne smije biti kažnjavana za određe­na kaznena djela (protiv života i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost

činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.

Smrt prije pravde

     Naposljetku, sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržavanja - imati prednost pri rješavanju sporova na način da se u roku od 15 dana sazove prvo ročište, a presuda donese najkasnije u roku od tri mjeseca,

zato jer primatelj uzdržavanja u pravilu umre prije okončanja postupka.

     No, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jedan je od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima u koji je ugrađen 2006. godine, a dotad je kao neimenovan ugovor bio primjenjivan u praksi. Iz Zakona o nasljeđivanju preuzet je institut ugovora o doživotnom uzdržavanju. Oba ugovora su vrlo slična, kako formom tako i sadržajem. Sam naziv ugovora „doživotno uzdržavanje" i „dosmrtno uzdržavanje" dovodi u zablu­du u pogledu identifikacije ugovora tako da primatelj uzdržavanja nerijetko ne zna koji ugovor potpisuje, a anketom Pučke pravobraniteljice iz 2019. godine na repre­zentativnom uzorku je ustanovljeno da samo sedam posto anketiranih razlikuje ta dva tipa ugovora.

     To i ne čudi jer obveze davatelja uzdržavanja praktički su identične u obje vrste ugovora. Ono što ih čini različitim jeste određivanje trenutka prijelaza imovine primatelja uzdržavanja. Dok je kod ugovora o doživotnom uzdržavanju prijenos imovine primatelja uzdržavanja odgođen do njegove smrti, kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prijenos imovine uzdržavanog moguć je odmah nakon ovjere ugovora na sudu ili solemnizacije kod javnog bilježnika.  

Spora država

     Pravnom savjetovalištu SUH-a, koje godišnje kontaktira oko 2.000 starijih osoba, često se prijavljuju zlouporabe nastale sklapanjem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Od 2012. godine, najmanje jednom godišnje SUH se obraća Ministarstvu pravosuđa s inicijativom za izmjene Zakona o obveznim odnosima, na način da se ukine institut dosmrtnog uzdržavanja i uvedu spome­nute izmjene.

     Ove godine SUH-u se pridružila i Mati­ca umirovljenika te su zajedno 8. siječnja 2020. Ministarstvu pravosuđa uputili novu inicijativu za izmjenu i dopunu dijelova Zakona o obveznim odnosima, na koju je Ministarstvo reagiralo tek nakon požurnice u travnju 2020. birokratskim odgovorom kako su „isti dopis zaprimili i uputili ga nadležnoj Upravi Ministarstva".

Ukratko, državi se ne žuri izmijeniti za­konodavni okvir koji izravno ugrožava veliki broj umirovljenika i starijih osoba. Dokle?

Sunčica Polovina Jurca