UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

VEĆE MIROVINE IZ PRVOG STUPA

56 posto spašenih

     Kako je Sindikat umirovljenika Hrvatske spasio 56 posto novoumirovljenih u 2019. godini? Naime, toliko ih je temeljem zadnje mirovinske reforme ste­klo pravo izlaska iz drugog mirovinskog stupa i isplate mirovine samo iz prvog javnog stupa. Točno je takvo zakonsko rješenje bilo prijedlogom predstavnika SUH-a na sjednicama Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije u jeku rasprave o reformi.

     Obvezni mirovinski fondovi pri četi­ri inozemne banke su se digli na noge i pokušali zaustaviti takvu mogućnost, jer njima je, logično, u interesu dobiti više, a isplatiti manje. Ipak, zahvaljujući upornosti tadašnjeg ministra rada i mirovinskog su­stava Marka Pavića novi ZOMO je omogućio isplatu povoljnije mirovine za korisnika, a to je u više od 56 posto slučajeva bila mirovina iz prvog mirovinskog stupa.

     Zašto naglašavamo daje bilo i više slučajeva da je mirovina iz oba stupa niža od one samo iz prvog stupa? Zato jer su

mirovinci izmislili mamac od 15 posto ste­čene „ušteđevine" iz drugog stupa, koji se može jednokratno isplatiti u trenutku umirovljenja u kešu. Šteta da je takva neprirodna mjera prihvaćena od strane Vlade, jer mirovinska štednja nema svr­hu pokrivanja dugova sebi i potomcima, već - obročnu isplatu mirovine. Mnogi su stoga i pod cijenu niže mirovine, pri­hvaćali varijantu iz oba stupa samo da bi se spasili ovrha, i to na radost bankara koji su time lažirali tržišni interes za svoj dvojbeni financijski proizvod.

     Dakle, od 4.537 korisnika starosne i prijevremene starosne mirovine u 2019. godini, 2.531 je izabrao mirovinu iz prvog stupa, dok u prva tri mjeseca ove godi­ne, smanjen je broj onih koji u uvjetima korone i ekonomske neizvjesnosti biraju povoljniju mirovinu, već, suočeni sa ugro- zom opasnom po život, biraju 15 posto jednokratne isplate. Kad je „jeftiniji" život, niža mirovina je manje bitna.

Jasna A. Petrović