UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

KAKO U DOM NA RAČUN SOCIJALE?

Besplatan smještaj samo za rijetke (ne)sretnike

 

     Rijetko što u životu je besplatno, a kad je i besplatno, onda to do­bijete na temelju vašeg lošeg socijalnog statusa. Tim riječima bi mogli opisati politiku Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i soci­jalnu politiku u plaćanju smještaja u domovima za starije osobe. Naime, država u potpunosti podmiruje troš­kove smještaja u domove za starije u Hrvatskoj samo za 648 korisnika, kako je Glasu umirovljenika    odgo­vorilo Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     Uvjet da se nekome u potpunosti podmiruju troškovi smještaja u domu je rješenje centra za socijalnu skrb, i to kad korisnici nemaju nika­kvih financijskih mogućnosti plaća­nja postelje u domu. Također, posto­je još dvije dodatne mogućnosti za sufinanciranje smještaja u domu, aPrva opcija je da korisnik plaća dom cijelom svojom mirovinom, a ako nema financijskih mogućnosti pokriti cijeli iznos, ostatak podmiruje država. Druga opcija je da troškove razlike smještaja snose članovi obi­telji ili uzdržavatelji.

     Tako u državnim domovima dr­žava u cijelosti podmiruje troškove smještaja za samo šest korisnika, 42 korisnika dijelom plaćaju smještaj dok im ostatak do punog iznosa podmiruje država, a za tri korisnika smještaj plaćaju članovi obitelji i dr­žava.

     U nedržavnim, decentraliziranim, odnosno županijskim domovima za starije osobe država u cijelosti pod­miruje troškove smještaja za 368 ko­risnika, 853 korisnika plaćaju sami uz

sufinanciranje od strane države, dok za 59 korisnika plaćaju članovi obite­lji i država.

     U nedržavnim, preostalim do­movima (privatni?) država plaća u potpunosti troškove smještaja za 274 korisnika, 246 korisnika plaćaju sami uz sufinanciranje države, dok za 9 korisnika plaćaju članovi obitelji i država.

     Kad se sve zbroji, država financira u potpunosti ili sufinancira smještaj za ukupno 1.860 osoba, što je 7,44 posto od otprilike 25.000 mjesta ko­liko ih ima u svim domovima u Hr­vatskoj. Očito su kriteriji prestrogi, jer u uvjetima kad je prosječna mi­rovina samo 2.523 kuna, a smještaj u „društveni'' dom od 3-3,5 tisuća kuna, doista je potrebno preispitati postojeće uvjete.

 

Igor Knežević