UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

JEZIVI SLUČAJEVI MRTVIH STARICA

Kad nitko ne pita za žive i mrtve

 

     Krajem veljače 2020. godine u medi­jima su se pojavile dvije šokantne vijesti o pronalasku mrtvih starica. Prvi slučaj dogodio se u Međimurju, gdje je provalnik na smrt istukao 77-go- dišnju staricu. Ono što je dodatno gro­zno u cijeloj priči je da je tijelo starice pronađeno tek dva tjedna nakon uboj­stva, a još gore je da staričin sin živi u selu udaljenom nekoliko kilometara.

     Drugi, još nevjerojatniji slučaj, do­godio se u novozagrebačkom kvartu Savski gaj. Tijelo 83-godišnjakinje pro­nađeno je tek nakon 15 mjeseci. Susjedi su (konačno) odlučili pozvati policiju jer su se na njezinom otvorenom balkonu skupljali golubovi i radili nered. Starica je, pretpostavlja se, pokušavajući staviti zavjesu izgubila ravnotežu, pala i umrla. Ružnije od same takve smrti je pomisao da nitko od susjeda 15 mjeseci nije uči­nio ništa kako bi se raspitao gdje je sta­rica i je li još živa.

Kad si star i sam

     Starica je živjela sama nakon smrti supruga, a u proljeće 2018. joj je umrla kćer. U jesen 2018. završila je u bolnici na dva dana zbog povišenog šećera, a jedna susjeda obavijestila joj je o tome zeta. Nakon izlaska iz bolnice se javila toj susjedi koja je nakon toga više nije vidjela. Prema izjavi susjede, ona joj je nakon toga tjednima zvonila na vrata, zvala ju na telefon, ali umjesto da za­ključi da sa staricom nešto nije u redu, susjeda je zaključila da je zet staricu vje­rojatno zbrinuo u neki dom.

     Tek nakon što su se golubovi počeli okupljati u velikom broju, susjed ispod je zajedno s predstavnikom stanara po­zvao policiju. Upitali smo poznatu psi- hologinju Ljubicu Uvodić-Vranić kako je moguće da nikom od susjeda nije palo na pamet raspitati se što je sa staricom i ranije pozvati policiju.

     „U malom mjestu ljudi ne gledaju to­liko TV i čitaju novine, nego brinu brigu o susjedima. U velikom gradu je suprot­na situacija, živimo tako da ne znamo nikoga na katu i nitko ne poznaje nas, čak i ako se slučajno sretnemo u liftu pravimo se da se ne poznamo. Čini nam se da smo tako zaštićeni od uplitanja u naše privatne prilike. Svaki stil života pa tako i onaj na selu ima svoje prednosti i nedostatke. Na selu vam je susjed i centar za socijalni rad i dežurna ljekarna i dućan koji radi od 0 do 24. U velikom gradu imamo puno ustanova koje i da imaju sto puta više zaposlenih ne bi mo­gle nadomjestiti dobrosusjedsku inter­venciju. Nažalost, ne njegujemo takve

 

 

odnose, mislim čak da ih mnogi smatra­ju primitivnima, pa pomalo otuđenost života u velikom gradu rezultira između ostalog i ovakvim nevjerojatnim i za­strašujućim događajima", kazala nam je Uvodić-Vranić.

     Dakako, postavlja se pitanje i što je sa zetom koji je vjerojatno bio jedina bliska osoba s pokojnom. Zašto on nije ostao u kontaktu sa staricom, samo on zna.

„Rodbina će se pojaviti na ostavinskoj"

     O oba slučaja pronalaska tijela stari­ca naširoko se povela rasprava i na na­šoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba". Za za­grebački slučaj Nadežda Žigić Đukarić iz Bjelovara je napisala: „Što se vi čudi­te i zgražate, rođena djeca s razlogom ili bez, ne pitaju za roditelje. Danas je otuđenost strašno velika, svi smo se mi promijenili, vremena su odurna, politika nam je uništila živote i dostojanstvo i ljudi su se povukli u sebe i nemaju živa­ca više za sebe, a kamoli za nekog dru­gog. Zapravo svatko od nas bi trebao naći krivca u sebi. Nekada su se ljudi više družili, danas je to rijetkost. U zgradama ljudi ne pozdravljaju jedni druge u liftu i hodnicima."

     Marija Beljak iz Sesveta je napisala: „Za koju godinu budu nas palili za faš- nik na lomači. Mene živo interesira, a si­gurno i vas, koliko rođaka bude došlo na ostavinsku raspravu za stan koji je starica ostavila".

     O slučaju iz Međimurja pak Zlatko Marijanović iz Vinkovaca je napisao: „Sramota za njezinog sina, susjede i rod­binu... Kakav smo mi to narod uopće, Bože sačuvaj". Marija Milutin iz Virovitice je napisala: „Žalosno, stvarno je u starosti bila usamljena, tko zna što je sve proživje­la. Ni sina, ni susjeda nije imala, to je veli­ka sramota za sve njih."

Otuđeni susjedi

     Kako je moguće da se događaju ova­kvi slučajevi nebrige upitali smo Sandru Vukušić, urednicu portala trecadob.com i sociologinju koja nam je kazala: „Redo­vito pišemo o potrebama starijih ljudi, koji su u Hrvatskoj prilično zakinuti, bilo financijski, bilo socijalno, bilo psihološ­ki. Nedavno smo izvijestili o brojkama koje govore o porastu zlostavljanja sta­rijih osoba. Svjedočili smo u posljednje vrijeme o njihovim stravičnim uvjetima života u domovima i udomiteljskim obi­teljima. Ove vijesti o tijelima starica koje su trunule, nažalost, logični su slijed svih tih dosadašnjih medijskih napisa", spomenula je.

     „Društvo se iz dana u dan sve više otuđuje, a to se ponajviše obija o naj­slabije, financijski nestabilne te starije pripadnike društva. Nevjerojatno je da ove starice nisu imale nekoga tko bi ih redovito posjećivao i pomogao im, bilo članovi obitelji, susjedi i prijatelji ili dje­latnici u lokalnoj zajednici", dodaje soci- ologinja i zaključuje:

     „Ovo je još jedna u nizu poruka koja nam govori kako je krajnje vrijeme da zaustavimo taj negativan smjer kojim društvo ide i da pokušamo biti što je više moguće empatični, pomagati jedni drugima i zajednički tražiti rješenja za sve probleme na koje ovo društvo nai­lazi. Ne učinimo li to sada, bojimo se da ćemo u budućnosti žaliti".

     I doista, ovi jezivi slučajevi trebaju biti upozorenje svima nama da obrati­mo više pozornosti i njegujemo dobre odnose s našim prvim susjedima, pogo­tovo ako su stari i nemaju nikog, kako bi se ovakve mučne situacije izbjegle u budućnosti.

Igor Knežević