UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

JEZIVI SLUČAJEVI MRTVIH STARICA

Kad nitko ne pita za žive i mrtve

 

     Krajem veljače 2020. godine u medi­jima su se pojavile dvije šokantne vijesti o pronalasku mrtvih starica. Prvi slučaj dogodio se u Međimurju, gdje je provalnik na smrt istukao 77-go- dišnju staricu. Ono što je dodatno gro­zno u cijeloj priči je da je tijelo starice pronađeno tek dva tjedna nakon uboj­stva, a još gore je da staričin sin živi u selu udaljenom nekoliko kilometara.

     Drugi, još nevjerojatniji slučaj, do­godio se u novozagrebačkom kvartu Savski gaj. Tijelo 83-godišnjakinje pro­nađeno je tek nakon 15 mjeseci. Susjedi su (konačno) odlučili pozvati policiju jer su se na njezinom otvorenom balkonu skupljali golubovi i radili nered. Starica je, pretpostavlja se, pokušavajući staviti zavjesu izgubila ravnotežu, pala i umrla. Ružnije od same takve smrti je pomisao da nitko od susjeda 15 mjeseci nije uči­nio ništa kako bi se raspitao gdje je sta­rica i je li još živa.

Kad si star i sam

     Starica je živjela sama nakon smrti supruga, a u proljeće 2018. joj je umrla kćer. U jesen 2018. završila je u bolnici na dva dana zbog povišenog šećera, a jedna susjeda obavijestila joj je o tome zeta. Nakon izlaska iz bolnice se javila toj susjedi koja je nakon toga više nije vidjela. Prema izjavi susjede, ona joj je nakon toga tjednima zvonila na vrata, zvala ju na telefon, ali umjesto da za­ključi da sa staricom nešto nije u redu, susjeda je zaključila da je zet staricu vje­rojatno zbrinuo u neki dom.

     Tek nakon što su se golubovi počeli okupljati u velikom broju, susjed ispod je zajedno s predstavnikom stanara po­zvao policiju. Upitali smo poznatu psi- hologinju Ljubicu Uvodić-Vranić kako je moguće da nikom od susjeda nije palo na pamet raspitati se što je sa staricom i ranije pozvati policiju.

     „U malom mjestu ljudi ne gledaju to­liko TV i čitaju novine, nego brinu brigu o susjedima. U velikom gradu je suprot­na situacija, živimo tako da ne znamo nikoga na katu i nitko ne poznaje nas, čak i ako se slučajno sretnemo u liftu pravimo se da se ne poznamo. Čini nam se da smo tako zaštićeni od uplitanja u naše privatne prilike. Svaki stil života pa tako i onaj na selu ima svoje prednosti i nedostatke. Na selu vam je susjed i centar za socijalni rad i dežurna ljekarna i dućan koji radi od 0 do 24. U velikom gradu imamo puno ustanova koje i da imaju sto puta više zaposlenih ne bi mo­gle nadomjestiti dobrosusjedsku inter­venciju. Nažalost, ne njegujemo takve

 

 

odnose, mislim čak da ih mnogi smatra­ju primitivnima, pa pomalo otuđenost života u velikom gradu rezultira između ostalog i ovakvim nevjerojatnim i za­strašujućim događajima", kazala nam je Uvodić-Vranić.

     Dakako, postavlja se pitanje i što je sa zetom koji je vjerojatno bio jedina bliska osoba s pokojnom. Zašto on nije ostao u kontaktu sa staricom, samo on zna.

„Rodbina će se pojaviti na ostavinskoj"

     O oba slučaja pronalaska tijela stari­ca naširoko se povela rasprava i na na­šoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba". Za za­grebački slučaj Nadežda Žigić Đukarić iz Bjelovara je napisala: „Što se vi čudi­te i zgražate, rođena djeca s razlogom ili bez, ne pitaju za roditelje. Danas je otuđenost strašno velika, svi smo se mi promijenili, vremena su odurna, politika nam je uništila živote i dostojanstvo i ljudi su se povukli u sebe i nemaju živa­ca više za sebe, a kamoli za nekog dru­gog. Zapravo svatko od nas bi trebao naći krivca u sebi. Nekada su se ljudi više družili, danas je to rijetkost. U zgradama ljudi ne pozdravljaju jedni druge u liftu i hodnicima."

     Marija Beljak iz Sesveta je napisala: „Za koju godinu budu nas palili za faš- nik na lomači. Mene živo interesira, a si­gurno i vas, koliko rođaka bude došlo na ostavinsku raspravu za stan koji je starica ostavila".

     O slučaju iz Međimurja pak Zlatko Marijanović iz Vinkovaca je napisao: „Sramota za njezinog sina, susjede i rod­binu... Kakav smo mi to narod uopće, Bože sačuvaj". Marija Milutin iz Virovitice je napisala: „Žalosno, stvarno je u starosti bila usamljena, tko zna što je sve proživje­la. Ni sina, ni susjeda nije imala, to je veli­ka sramota za sve njih."

Otuđeni susjedi

     Kako je moguće da se događaju ova­kvi slučajevi nebrige upitali smo Sandru Vukušić, urednicu portala trecadob.com i sociologinju koja nam je kazala: „Redo­vito pišemo o potrebama starijih ljudi, koji su u Hrvatskoj prilično zakinuti, bilo financijski, bilo socijalno, bilo psihološ­ki. Nedavno smo izvijestili o brojkama koje govore o porastu zlostavljanja sta­rijih osoba. Svjedočili smo u posljednje vrijeme o njihovim stravičnim uvjetima života u domovima i udomiteljskim obi­teljima. Ove vijesti o tijelima starica koje su trunule, nažalost, logični su slijed svih tih dosadašnjih medijskih napisa", spomenula je.

     „Društvo se iz dana u dan sve više otuđuje, a to se ponajviše obija o naj­slabije, financijski nestabilne te starije pripadnike društva. Nevjerojatno je da ove starice nisu imale nekoga tko bi ih redovito posjećivao i pomogao im, bilo članovi obitelji, susjedi i prijatelji ili dje­latnici u lokalnoj zajednici", dodaje soci- ologinja i zaključuje:

     „Ovo je još jedna u nizu poruka koja nam govori kako je krajnje vrijeme da zaustavimo taj negativan smjer kojim društvo ide i da pokušamo biti što je više moguće empatični, pomagati jedni drugima i zajednički tražiti rješenja za sve probleme na koje ovo društvo nai­lazi. Ne učinimo li to sada, bojimo se da ćemo u budućnosti žaliti".

     I doista, ovi jezivi slučajevi trebaju biti upozorenje svima nama da obrati­mo više pozornosti i njegujemo dobre odnose s našim prvim susjedima, pogo­tovo ako su stari i nemaju nikog, kako bi se ovakve mučne situacije izbjegle u budućnosti.

Igor Knežević