UVODNA RIJEČ

Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijal­no osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umi­rovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!

     Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.

     S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem do­datka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.

     Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.

Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umi­rovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mi­rovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?

     A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve no­vac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.

     Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale nevi­đenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opa­sno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

JEZIVI SLUČAJEVI MRTVIH STARICA

Kad nitko ne pita za žive i mrtve

 

     Krajem veljače 2020. godine u medi­jima su se pojavile dvije šokantne vijesti o pronalasku mrtvih starica. Prvi slučaj dogodio se u Međimurju, gdje je provalnik na smrt istukao 77-go- dišnju staricu. Ono što je dodatno gro­zno u cijeloj priči je da je tijelo starice pronađeno tek dva tjedna nakon uboj­stva, a još gore je da staričin sin živi u selu udaljenom nekoliko kilometara.

     Drugi, još nevjerojatniji slučaj, do­godio se u novozagrebačkom kvartu Savski gaj. Tijelo 83-godišnjakinje pro­nađeno je tek nakon 15 mjeseci. Susjedi su (konačno) odlučili pozvati policiju jer su se na njezinom otvorenom balkonu skupljali golubovi i radili nered. Starica je, pretpostavlja se, pokušavajući staviti zavjesu izgubila ravnotežu, pala i umrla. Ružnije od same takve smrti je pomisao da nitko od susjeda 15 mjeseci nije uči­nio ništa kako bi se raspitao gdje je sta­rica i je li još živa.

Kad si star i sam

     Starica je živjela sama nakon smrti supruga, a u proljeće 2018. joj je umrla kćer. U jesen 2018. završila je u bolnici na dva dana zbog povišenog šećera, a jedna susjeda obavijestila joj je o tome zeta. Nakon izlaska iz bolnice se javila toj susjedi koja je nakon toga više nije vidjela. Prema izjavi susjede, ona joj je nakon toga tjednima zvonila na vrata, zvala ju na telefon, ali umjesto da za­ključi da sa staricom nešto nije u redu, susjeda je zaključila da je zet staricu vje­rojatno zbrinuo u neki dom.

     Tek nakon što su se golubovi počeli okupljati u velikom broju, susjed ispod je zajedno s predstavnikom stanara po­zvao policiju. Upitali smo poznatu psi- hologinju Ljubicu Uvodić-Vranić kako je moguće da nikom od susjeda nije palo na pamet raspitati se što je sa staricom i ranije pozvati policiju.

     „U malom mjestu ljudi ne gledaju to­liko TV i čitaju novine, nego brinu brigu o susjedima. U velikom gradu je suprot­na situacija, živimo tako da ne znamo nikoga na katu i nitko ne poznaje nas, čak i ako se slučajno sretnemo u liftu pravimo se da se ne poznamo. Čini nam se da smo tako zaštićeni od uplitanja u naše privatne prilike. Svaki stil života pa tako i onaj na selu ima svoje prednosti i nedostatke. Na selu vam je susjed i centar za socijalni rad i dežurna ljekarna i dućan koji radi od 0 do 24. U velikom gradu imamo puno ustanova koje i da imaju sto puta više zaposlenih ne bi mo­gle nadomjestiti dobrosusjedsku inter­venciju. Nažalost, ne njegujemo takve

 

 

odnose, mislim čak da ih mnogi smatra­ju primitivnima, pa pomalo otuđenost života u velikom gradu rezultira između ostalog i ovakvim nevjerojatnim i za­strašujućim događajima", kazala nam je Uvodić-Vranić.

     Dakako, postavlja se pitanje i što je sa zetom koji je vjerojatno bio jedina bliska osoba s pokojnom. Zašto on nije ostao u kontaktu sa staricom, samo on zna.

„Rodbina će se pojaviti na ostavinskoj"

     O oba slučaja pronalaska tijela stari­ca naširoko se povela rasprava i na na­šoj tematskoj Facebook stranici „Pokret protiv siromaštva starijih osoba". Za za­grebački slučaj Nadežda Žigić Đukarić iz Bjelovara je napisala: „Što se vi čudi­te i zgražate, rođena djeca s razlogom ili bez, ne pitaju za roditelje. Danas je otuđenost strašno velika, svi smo se mi promijenili, vremena su odurna, politika nam je uništila živote i dostojanstvo i ljudi su se povukli u sebe i nemaju živa­ca više za sebe, a kamoli za nekog dru­gog. Zapravo svatko od nas bi trebao naći krivca u sebi. Nekada su se ljudi više družili, danas je to rijetkost. U zgradama ljudi ne pozdravljaju jedni druge u liftu i hodnicima."

     Marija Beljak iz Sesveta je napisala: „Za koju godinu budu nas palili za faš- nik na lomači. Mene živo interesira, a si­gurno i vas, koliko rođaka bude došlo na ostavinsku raspravu za stan koji je starica ostavila".

     O slučaju iz Međimurja pak Zlatko Marijanović iz Vinkovaca je napisao: „Sramota za njezinog sina, susjede i rod­binu... Kakav smo mi to narod uopće, Bože sačuvaj". Marija Milutin iz Virovitice je napisala: „Žalosno, stvarno je u starosti bila usamljena, tko zna što je sve proživje­la. Ni sina, ni susjeda nije imala, to je veli­ka sramota za sve njih."

Otuđeni susjedi

     Kako je moguće da se događaju ova­kvi slučajevi nebrige upitali smo Sandru Vukušić, urednicu portala trecadob.com i sociologinju koja nam je kazala: „Redo­vito pišemo o potrebama starijih ljudi, koji su u Hrvatskoj prilično zakinuti, bilo financijski, bilo socijalno, bilo psihološ­ki. Nedavno smo izvijestili o brojkama koje govore o porastu zlostavljanja sta­rijih osoba. Svjedočili smo u posljednje vrijeme o njihovim stravičnim uvjetima života u domovima i udomiteljskim obi­teljima. Ove vijesti o tijelima starica koje su trunule, nažalost, logični su slijed svih tih dosadašnjih medijskih napisa", spomenula je.

     „Društvo se iz dana u dan sve više otuđuje, a to se ponajviše obija o naj­slabije, financijski nestabilne te starije pripadnike društva. Nevjerojatno je da ove starice nisu imale nekoga tko bi ih redovito posjećivao i pomogao im, bilo članovi obitelji, susjedi i prijatelji ili dje­latnici u lokalnoj zajednici", dodaje soci- ologinja i zaključuje:

     „Ovo je još jedna u nizu poruka koja nam govori kako je krajnje vrijeme da zaustavimo taj negativan smjer kojim društvo ide i da pokušamo biti što je više moguće empatični, pomagati jedni drugima i zajednički tražiti rješenja za sve probleme na koje ovo društvo nai­lazi. Ne učinimo li to sada, bojimo se da ćemo u budućnosti žaliti".

     I doista, ovi jezivi slučajevi trebaju biti upozorenje svima nama da obrati­mo više pozornosti i njegujemo dobre odnose s našim prvim susjedima, pogo­tovo ako su stari i nemaju nikog, kako bi se ovakve mučne situacije izbjegle u budućnosti.

Igor Knežević