UVODNA RIJEČ

Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijal­no osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umi­rovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!

     Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.

     S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem do­datka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.

     Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.

Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umi­rovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mi­rovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?

     A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve no­vac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.

     Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale nevi­đenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opa­sno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

DVOSTRUKA MJERILA

Radiš pola, računaš cijelo?!

 

     Većini zaposlenih u Hrvatskoj rad­no vrijeme iznosi osam sati na dan, no rad je moguće ugovoriti i na manje sati. Tada se najčešće sklapa­ju ugovori na pola radnog vremena, no u praksi, mogu se ugovoriti i poslovi u kojima se radi i samo jedan sat dnevno. I tu dolazimo do bizarnosti hrvatskog radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava. Naime, osoba koja radi samo jedan sat dnevno 15 godina, imat će isti broj godina staža (15) kao i osoba koja je 15 godina radila u punom radnom vremenu.

     U prvom teoretskom slučaju, radnik koji radi punih osam sati na dan u godini odradi 2.080 sati, dok u drugom slučaju, radnik koji radi samo jedan sat na dan u godini odradi 260 sati. No, prema zako­nu, oboje za taj rad će dobiti po jednu godinu staža. Uzmemo li u obzir da obje te osobe odu s tih 15 godina radnog staža u starosnu mirovinu, stvar postaje još gora, jer bi obje osobe mogle imati približno isti iznos mirovine.

Paradoksalna situacija

     Naime, u skladu s mirovinskim pro­pisima, osoba koja je radila jedan sat dnevno imat će formalno znatno nižu mirovinu, ali će takav radnik u mirovini primati zajamčenu najni­žu mirovinu koja mu pripada za njegov mirovinski staž. Prema za­dnjim podatcima, najniža mirovina za 15 godina sta­ža iznosi 1.026,75 kuna, za 20 go­dina staža 1.369 kuna, za 30 godi­na staža 2.053,50 kuna, a za 40 go­dina staža 2.738 kuna. I tu dolazi­mo do paradoksa.

     Naime, u prak­si je moguće da osoba koja je skupila 15 godina staža radeći za ispodprosječnu i prosječnu plaću na puno radno vrije­me dobije najnižu mirovinu od 1.026,75 kuna, a osoba koja je radila 20 godina samo jedan sat dnevno dobije 1.369 kuna. Ovakva situacija otvara veliki pro­stor za sivu zonu rada, jer poslodavac može formalno zaposliti radnika da radi jedan sat dnevno i da mu na ruke ili u koverti ispod stola isplaćuje većinu pla­će.

     Unatoč malim uplatama za doprino­se, taj radnik će imati zajamčenu najnižu mirovinu i to tako što će se aktualna vri­jednost mirovine (AVM) koja trenutno iznosi 68,45 kuna pomnožiti s brojem godina rada (20) i tako dobiti spomenu­tih 1.369 kuna, uz mogući odbitak ako se ode u prijevremenu mirovinu.

Umirovljenici radnici diskriminirani

     Nažalost, tu ne prestaju nebuloze radnog zakonodavstva i mirovinskog sustava. Naime, ako ste umirovljenik koji radi na pola radnog vremena, na­kon godinu dana priznat će vam se pola godine staža. Dakle, za jednu godinu staža morat ćete odraditi dvije godine na pola radnog vremena.

     To je bitno, jer nakon skupljene još jedne godine staža imate pravo na novi izračun mirovine u kojem će biti uklju­čena ta jedna dodatna godina staža, ali ćete moći iskoristiti, ako ste umirovljeni­ca, i mjeru koja nije postojala u trenutku kad ste prvi put išli u mirovinu, a to je dodatni staž po djetetu od šest mjeseci. Treba naglasiti da ta mjera vrijedi samo za umirovljenice koje su u mirovinu otiš­le ili zatražile ponovni obračun mirovine - nakon 1. siječnja 2019. godine.

     Ostaje nelogično zašto se rad u mi­rovini gleda u efektivnom trajanju, dok se primjerice jedan sat rada radnika dnevno izjednačava s radom na puno radno vrijeme. Riječ je o očitoj diskrimi­naciji umirovljenika.

Igor Knežević