UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

NACIONALNA NAKNADA ZA SIROMAŠNE

Zakon krenuo u raspravu!

 

     Hajdemo odmah na početku reći jasno i glasno da nacionalna na­knada za starije osobe nije miro­vina i da se neće isplaćivati iz mirovin­skog fonda. Nevjerojatno je u kolikoj mjeri je u javnosti proširena priča, i to najviše od parlamentarne umirovlje­ničke stranke HSU, kako je ta naknada „ispljuvak" Plenkovićeve Vlade koji je usmjeren protiv pravih umirovljenika te da predstavlja otimačinu od strane neradnika.

     Nevjerojatno je da sa saborske go­vornice baca munje i gromove upravo lik koji je od svoje 45. godine do danas, već punih 17 godina, na visokoj sa­borskoj plaći, i to malo u nekoj lijevoj ili desnoj koaliciji, učinio toliko malo za starije sugrađane da to već postaje parodično. I ne samo to, „samozvani" Hrelja poziva narod da se uključi u jav­no savjetovanje na njegovoj strani, i to tako da napišu kako su protiv uvođenja nacionalne naknade za siromašne sta­rice i starce, za njih oko 20.000 očajni­ka, poglavito iz ruralnih područja. Kako tužno.

Kad Hrelja oštri zube

     Hajdemo podsjetiti kako je upravo na prijedlog Sindikata umirovljenika Hrvatske u Strategiji socijalne skrbi za starije osobe u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2017. do 2020. godine predviđeno uvođenje nacionalne „mi­rovine" za starije osobe koje ne ostva­ruju mirovinu na temelju prethodnog rada i plaćenih doprinosa. Potrebno je istaknuti da nacionalne potpore za starije osobe, odnosno slične institute, u svojim sustavima ima oko 100 drža­va svijeta u nekom od oblika, ovisno o varijanti za koju su se odlučili te se radi o novčanom transferu starijim ljudima.    Riječ je o borbi protiv siromaštva iz su­stava državnog proračuna za socijalnu sigurnost.

     Procjenjuje se kako u Hrvatskoj pri­bližno 60.000 osoba starijih od 65 godi­na nije ispunilo minimalne uvjete za os­tvarenje prava na mirovinu (najmanje 15 godina mirovinskog staža). Među starijim osobama bez mirovina većinu čine žene, iz razloga što su žene znat­no manje nego muškarci sudjelovale u plaćenom radu izvan kuće, a ujedno su njihove radne karijere bile kraće i isprekidane. Iz navedene skupine sta­rijih osoba bit će potrebno, primjenom odgovarajućih kriterija, izdvojiti starije osobe koje ne ostvaruju drugi prihod ili ostvaruju prihod koji je niži od pred­ loženog iznosa nacionalne naknade za starije osobe, odnosno koje nisu prima­telji uzdržavanja temeljem ugovora o doživotnom, odnosno dosmrtnom uz­državanju i nisu korisnici usluge smje­štaja, prema propisima o socijalnoj skr­bi, koja im osigurava osnovne uvjete za život na teret sustava socijalne skrbi.

800 kuna - više nego ništa

     Kao opći uvjeti za ostvarivanje prava na nacionalnu naknadu za starije osobe utvrđeno je hrvatsko državljanstvo, sta­rosna dob od 65 godina i prebivalište u Republici Hrvatskoj u neprekidnom trajanju od najmanje 20 godina nepo­sredno prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava. Također, propisuju se i dodatni uvjeti na strani korisnika i članova kućanstva, odnosno dohodov­ni cenzus. Prihodovni/dohodovni cen­zus utvrđuje se u visini iznosa nacional­ne naknade za starije osobe, odnosno u iznosu od 800 kuna mjesečno po članu kućanstva.

     Valja priznati da je u radnoj skupini koja je krojila ovaj Zakon o nacional­noj naknadi za starije osobe bilo dosta poznatih znanstvenika neoliberalnog svjetonazora koji su tražili da se uvede i imovinski cenzus, čemu su se izrazito protivile umirovljeničke udruge SUH i MUH. Suprotno tome, zastupnik Hrelja također traži imovinski cenzus, iako je posve jasno da postojeći model stal­ne socijalne pomoći (ZMN) obuhvaća samo oko 8.000 starijih od 65 godina, dok je u zoni siromaštva svaki treći – oko 270.000 starih. Očito je da je po­treban novi model socijalne potpore za one koji trpe bijedu.

     No, umirovljeničke udruge su tra­žile, kao i predstavnici Saveza samo­stalnih sindikata Hrvatske, da se ukine uvjet državljanstva i izjasnile se kako HZMO ne bi trebao biti javna ustanova nadležna za provedbu postupka, ispla­tu naknada itd., već da se nacionalne naknade za starije osobe trebaju voditi u sustave socijalne skrbi, kroz centre so­cijalne skrbi.

Vratite poštare

     SUH i MUH su ipak prihvatili da se procedure i isplata vode preko HZMO-a, jer su sami predstavnici sustava socijal­ne skrbi na radnoj skupini izjavili kako su potkapacitirani i u nemogućnosti operativno voditi nacionalnu naknadu.

     Ono što se posebno treba naglasiti jest da je riječ o socijalnom pravu koje će se automatski usklađivati početkom svake godine, od 1. siječnja 2022. na­dalje, prema stopi promjene indeksa potrošačkih cijena iz prethodne godine u odnosu na godinu koja joj prethodi, prema podacima DZS-a, ako je stopa veća od nule.

     Naravno, ima i stvari koje treba po­praviti, posebno odredba kako nacio­nalnu naknadu za starije osobe isplaću­je HZMO putem poslovnih banaka, a ne i putem pošte, što bi bilo primjerenije s obzirom na očekivanu korisničku popu­laciju većinski iz ruralnih područja. No, za takve korekcije postoji javno savjeto­vanje.

Jasna A. Petrović