UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

BITKA ZA VLASNIŠTVO NAD DOMOVIMA

Buktinja birokracije

 

     Dok su ljudske buktinje gorjele u drvenoj umi- raonici u Andraševcu, čelnicima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije palo na pamet kako su u tragičnu priču upleteni i njihovi prsti. Jer, da ima više postelja u županijskim domo­vima, zar bi obitelji spaljenih nesretnika u nuždi pri­hvaćali smještaj svojih potrebitih u šupe u dvorištu, u konzerve sardina s naslaganim tijelima osuđeni­ma na nedostojanstvenu smrt? Ne bi.

Repovi socijalizma

     Ali, pitate se, kakve veze ima HZMO s domovima umirovljenika? Itekako ima, jer je još iz socijalističkih vremena imao osnivačko pravo nad većinom domo­va u Republici Hrvatskoj, koji su po tadašnjim propi­sima financirani iz radničkih mirovinskih doprinosa.

     No, ti isti radnici koji su kroz svoje doprinose gradili domove umirovljenika, sada nemaju gdje biti smje­šteni, jer nema kapaciteta. Pa kakve to veze ima sa HZMO-om?

     Eto, ima veze. Uzmimo za početak samo jednu priču o pulskom domu umirovljenika „Alfredo Štiglić" iz Pule.        Ustanova od gradnje na ustupljenom gradskom zemljištu od 1971. godine pruža usluga smještaja umirovljenicima s pod­ručja Istre, a do današnjeg dana je više puta mijenjala osniva­če i način financiranja zbog promjena zakona.     Godine 1993. postali su javna ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, koja je svoja osnivačka prava vršila preko tadašnjeg Ministar­stva rada i socijalne skrbi. Ministarstvo je propustilo provesti i postupak vlasničke pretvorbe na ime novoosnovanog Centra za društvenu brigu o starijim osobama Pula.

     Onda 2001. godine Republika Hrvatska donosi odluku o prijenosu osnivačkih prava nad domovima na županije pa tako osnivač u ovom primjeru od 1.1.2002. postaje Istarska županija.

Sve je u novcu

     No, netko je zaboravio prenijeti i vlasništvo na županije ili na domove, pa se pravno nesređeno stanje nastavilo do da­nas. Zbog prevencije od požara, gradnje sanitarnih čvorova te stvaranja normalnih uvjeta za život starijih osoba, ulažu se ve­lika sredstva. Osobito u depadansu u Mažuranićevoj ulici gdje je 1998. godine došlo do velike eksplozije plina i uništavanja pola zgrade. Županija i dom su ulagali toliko sredstava da je vrijednost nekretnina povećana za 35,5 posto.

     Ima jedan mali detalj, za svaku rekonstrukciju i ulaganje Županija je morala podnositi posebne molbe za suglasnost HZMO-u, jer je on postao formalni vlasnik čak 32 umirovlje­nička doma, a oni su to birokratski odrađivali. No, nije im palo na pamet, osim u jednom slučaju - kninskog doma za umi­rovljenike 2017. godine, prenijeti vlasništvo svih tih domova sagrađenih od mirovinskih doprinosa na one koji su preuzeli funkciju i obveze.     Kako je sve manje raspoloživih smještajnih kapaciteta, Dom „Alfredo Štiglić" je 2006. odlučio dograditi stacionar za koji su dobili i lokacijsku dozvolu, no HZMO im je dao ugovor po kojem se obvezuju ne mijenjati kroz deset godina vlasničke odnose.

     I tako priča traje, kao i u drugim domovima čije vlasništvo uporno čuva HZMO, s birokratskom omčom oko vrata. Naime, pulski dom uskoro izrađuje projekte kojima bi, samo da im se provede vlasničko pravo, dobili od europskih fondova dovolj­no sredstava za dogradnju novih kapaciteta. A HZMO, tada na čelu s bivšim ravnateljem Josipom Aladrovićem, hladno i ponešto cinično odgovara kako su oni vlasnici domova te im nude zakupninu od 40.000 kuna ili prodaju. Slične dopise do­bivaju i preostalih 31 dom, a nakon što je 2018. godine stupio na snagu    Zakon o upravljanju državnom imovinom, tadašnji ravnatelj, koji je, kao i njegov nasljednik na istom položaju Ivan  Serdar, došao iz financijske industrije (Croatia osigura­nje), odmah uzima pero u ruke i pokušava uvjeriti domove kako su oni besplatno koristili objekte u njihovom vlasništvu te da im za pulske objekte trebaju platiti kojih 40 milijuna kuna te ih kao na placu pita hoće li otkupiti vlasništvo ili će plaćati najamninu.

Aladrovićev promašaj

     Sada već ministar, Josip Aladrović, samo s drugom funk­cijom, u listopadu 2019. hladno odgovara Goranu Pauku, predsjedniku Hrvatske zajednice županija, koji od njega traži pomoć za konačno spuštanje vlasničkih odnosa na osnivače, bilo županije ili domove, i naglašava kako su domovi građeni „iz sredstava namijenjenih za zadovoljavanje stambenih po­treba i poboljšanje nužnih uvjeta stanovanja korisnika miro­vina i invalida rada", pa im tako ministar poručuje kako je on, ovaj puta kao ministar, mišljenja da bi„pitanje predmetnih ne­kretnina trebalo riješiti prodajom ili davanjem u zakup, čime bi HZMO ostvario financijska sredstva koja bi mogao uložiti u unaprjeđenje svoga poslovanja". Ma, bravo bivši ravnatelju, a sadašnji ministre - kako uopće možete tražiti novac za HZMO, kad vlasništvo neosporno i etički i logički pripada domovima umirovljenika.

     Umirovljeničke udruge Sindikat i Matica umirovljenika su stoga preko svoja dva predstavnika u Upravnom vijeću HZ- MO-a zatražile da se pitanje „spuštanja" vlasništva nad do­movima na osnivače, odnosno domove, hitno stavi na prvu sjednicu Vijeća, a zatim su isto zatražile i na 17. sjednici Naci­onalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Ovaj puta ne odustaju dok ne ishode pozitivno rješenje u korist domova. Ne odustaju u ime ljudskih buktinja u Andraševcu. Baš suprot­no birokratskim igricama koje traju desetljećima.

Jasna A. Petrović