UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

DVA JAKO VAŽNA DANA U TJEDNU

Iskoristite maksimalno svoje vikende

 

     Vikendi čine više od jedne trećine vašeg života. Oni su kritično vrijeme za obiteljsko okupljanje, pružanje pa­žnje pojedinim članovima obitelji i za jačanje obiteljskih veza, posebno u višegeneracijskim obiteljima.

     Međutim, preveliki broj obitelji besciljno provodi vikende. Razne neizbježne obaveze i kućni poslovi, koji su se odlagali za vrijeme tjedna, natrpaju se u subotu i nedjelju, posebno u obiteljima gdje su oba supružnika aktivna tijekom tjedna. Tu se onda još „prikrpaju" aktivnosti unučadi, misa, razne druš­tvene obaveze itd., što povećava pritisak. Stručnjaci kažu da se takav „kaos" može ipak prevladati. Evo kako:

     Započnite s dobrim tjednom. Ako se uspijete dis­ciplinirati pa svaku večer tokom tjedna provedete jedan sat obavljajući dosadne kućanske poslove, nagrada će biti vikend slobodan za obiteljske i osobne rekreativne aktivnosti. Struč­njaci preporučuju da se obitelji nauče živjeti s nešto nižim standardima održavanja domaćinstva od onih perfekcioni- stičkih. Isto tako preporučuju da se posao podijeli na nekoliko manjih dijelova koje je lakše obaviti i da se neki poslovi trajno „delegiraju" partneru/ici. Mnogi misle kako je jednostavno umirovljenicima jer imaju po cijele slobodne dane. Nije baš tako, bake i djedovi često čuvaju unuke, odlaze po njih u ja­slice, škole, odnose kuhana jela... Ili čak rade, na crno ili pri­javljeni.

„Akumulatori" umirovljeničkih obitelji, jednako kao i za­poslenika, trebaju punjenje preko vikenda kako bi se spriječi­lo da ne pregore", kaže jedan američki psiholog.

     Radite kao jedan tim. Bez obzira koliko naporno ra­dili, kućne odgovornosti kao što su čišćenje, kuhanje, kupo­vanje, često obuhvate i vikende. Međutim, ako se partneri složno dogovore da kućne poslove obave solidarno, onda si svatko od njih može priuštiti više ugodnih aktivnosti i više vre­mena za igru. Dok on, na primjer, usisava tepihe, ona može otići s prijateljicama u kino.

    Planirajte svoje aktivnosti. Pravi, zadovoljavajući vi­kendi ne događaju se tako, sami od sebe. Oni se moraju pla­nirati na „sastancima" obitelji. Izbjegavajte pasivne aktivnosti. Mnoge televizijske emisije ili serije obustavljaju razgovor i ko­munikaciju medu partnerima.

Razumljivo, valja paziti i da se ne isplanira prenatrpani program za vikend, posjet rodbini, odlazak u šetnju itd. Povre­meno trebamo zajedno potrošiti vrijeme i na bezvezne stvari: naprosto sjediti ili besciljno lunjati.

     Pokušajte nešto novo. Planirajte barem jedan vikend mjesečno u kojem će biti vremena za nešto što ne doživlja­vate često: posjet nekom zanimljivom muzeju, galeriji, zoo­loškom vrtu, parku ili dječjem kazalištu s unucima, posjetiti neko obližnje povijesno mjesto itd. Sve to košta malo ili ništa. Obiteljsko zajedničko pješačenje ili vožnja biciklom u bližu ili dalju okolicu svoga grada može biti interesantno i okrepljuju­će, jer uvijek se otkrije nešto novo. Možda odlučite otići vla­kom u okolicu svoga mjesta i tamo samo popiti kavu. I to je promjena.

     Rasporedite vrijeme uravnoteženo. U planiranju vikenda nastojte postići određenu uravnoteženost između vašeg osobnog raspoloživog vremena, obiteljskog vremena i vremena partnera/ice. Stručnjaci kažu kako je najvažnije ono vrijeme koje pripada partnerima, umjesto da se vikendi usmjere samo u korist dječjih aktivnosti. Baka i djed nisu ser­vis za prezaposlene potomke, već zaslužuju da se u određeno vrijeme tijekom vikenda sami prošeću ili negdje provozaju automobilom.

dr. Ivo Belan