UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
ZAŠTO ŠUTI MINISTARSTVO PRAVOSUĐA?
Pod hitno ukinuti ugovore o dosmrtnom uzdržavanju
Branka F. došla je u Pravno savjetovalište SUH-a moliti za savjet kako da joj pomognemo da ode u dom. U razgovoru s njom ispostavilo se da je prije par godina potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s vlasnicima u međuvremenu zatvorenog obiteljskog doma za starije i nemoćne. Odmah po potpisivanju ugovora novi vlasnici su prodali njezinu kuću, a nju strpali u garažu u dvorištu, gdje je zimi vlažno i hladno, a ljeti zagušljivo i prevruće. Našim pravnicima Branka je rekla kako bi htjela ići u dom, ali su joj u domu rekli da ne može biti primljena zato što je potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. I što sada?
U samom ugovoru su se davatelji uzdržavanja obvezali na puno doživotno uzdržavanje Branke, a ukoliko ona želi, morali su joj osigurati i smještaj u društvenom domu. Nažalost, uzdržava- telji koji joj donose kao psu u pasju kućicu tri skromna obroka dnevno, odbili su joj financirati smještaj u dom, a njena mirovina nije za to dovoljna. Branka tako nema kuda, očajna je i ostavljena. Pravnici SUH-a poslali su dva dopisa uzdržavateljima i zatražili da se primijeni rješenje iz ugovora da se Branku smjesti u društveni dom, no oni na to nisu odgovorili niti su se telefonski javili. No, zato su zaprijetili Branki da, ukoliko još ikad pozove nekog u goste, da će ju izbaciti iz te garaže. Od tada Branka više ne dolazi u SUH, očito od straha da ne izgubi i garažu...
Ovo je samo jedan od brojnih slučajeva prijevara starijih osoba zbog kojih su Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske uputili 8. siječnja 2020. Ministarstvu pravosuđa RH inicijativu kojom traže da se konačno ukine institut dosmrtnog uzdržavanja kao jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima, jer prema istraživanjima više od 80 posto starijih osoba koje ga potpisuju ne znaju razliku između tog i ugovora o doživotnom uzdržavanju te stoga u trenutku potpisivanja gube svu imovinu.
SUH je već desetak puta poslao ovu inicijativu, koju su podržali i Pučka pravobraniteljica i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, no zasad se još nije ništa pokrenulo po tom pitanju. I sada opet: Ministarstvu koje je gluho, slijepo i ne čuje krik prevarenih.
Hitno uvesti registar
Također, u inicijativi je zatraženo i da se postojeći institut ugovora o doživotnom uzdržavanju donormira predloženim izmjenama Zakona o obveznim odnosima te da se hitno uvede registar potpisanih ugovora, kako bi se izbjeglo lešinarenje i zanemarivanje starijih osoba, jer bi se uvidom u registar vidjelo koliko je takvih ugovora već potpisao potencijalni uzdržavatelj.
S obzirom da mnogi davatelji uzdržavanja imaju više sklopljenih ugovora pretvarajući to u svojevrsno zanimanje, a na štetu kvalitete pružanja usluge uzdržavanja primatelja uzdržavanja, u inicijativi se predviđa zakonska izmjena koja bi potpisivanje takvih ugovora o uzdržavanju ograničila na dva aktivna ugovora po uzdržavatelju.
Kako bi se spriječile brojne zloporabe ugovora o doživotnom uzdržavanju predloženo je da Centar za socijalnu skrb daje svoje prethodno neobavezno mišljenje za sklapanje ugovora. Ovlaštena osoba, sudac ili javni bilježnik, bili bi dužni prije ovjere ugovora utvrditi je li priloženo mišljenje obveznog savjetovanja nadležnog Centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavosti ugovora.
Prednost pri rješavanju
Inicijativom se traži i da osoba koja želi sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju u statusu davatelja uzdržavanja mora biti vjerodostojna, odnosno da ne smije biti kažnjavana za određena kaznena djela (protiv života i tijela te imovine) što bi upućivalo na mogućnost činjenja kaznenih djela prema primatelju uzdržavanja.
Ono što je posebno naglašeno u inicijativi je zahtjev da sudski sporovi vezani za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju moraju zbog svoje prirode - životna dob primatelja uzdržavanja - imati prednost pri rješavanju sporova. To je važno zato što se nerijetko događa da primatelj uzdržavanja umre prije okončanja postupka, a tek njihovim nasljednicima ostaje mogućnost da spor nastave sa slabim izgledima da spor dobiju, jer u pravilu ne raspolažu s dokazima kojima su raspolagali primatelji uzdržavanja. Inicijativom se tako traži da sud sazove prvo ročište u roku od 15 dana te donese presudu u roku od 6 mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe za raskid ugovora.
Igor Knežević
KOMENTARI S FACEBOOKA
Kakvo srce imaju ti ljudi?
Brojni pratitelji naše tematske Facebook stranice „Pokret protiv siromaštva starijih osoba", prokomentirali su prijevare s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Tako je Ankica Kuljanac napisala kakvo srce mora imati čovjek da nešto napravi starim i nemoćnim ljudima. Ziad Drndić je napisao da ne zna što čeka ova Vlada i zašto ne mijenja zakon, dodajući da se stari ljudi pljačkaju uz blagoslov države. Vinko Birkić je pak napisao kako su jadni oni koje bližnji ne gledaju niti paze, a kad umru svi traže neka svoja prava zato što su u rodu, a dok je trebalo pomagati nije ih bilo briga.
Marija Pučić je upitala zašto taj zakon ne ukine onaj tko ga je donio i kako država može dozvoliti da ljudi ne mogu u miru dočekati svoj kraj, nazivajući to sramotnim. Jasminka Mujčin je mišljenja kako ovakve vrste zloporabe starijih i nemoćnih nema nigdje, nego kod nas. Nevenka Šimičević poručuje da sve varalice treba odmah uhititi, a stariji ljudi su jako lakovjerni jer su željni zaštite, što je potpuno prirodno.