UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

NACIONALNA NAKNADA NIJE MIROVINA

Konačno pomoć za najsiromašnije starice

 

     Koliko puta smo čitali u novinama kako u zabitima brda i vrleti neka jedva pokretna starica prokuhava kišnicu i jede juhu od povrća iz vrta, starica bez ikakvih priho­da, najčešće i bez prava na stalnu socijalnu pomoć, jer se na nju vode nekakvi zbrkani djelići livade na susjednoj pla­nini? Čitali smo kako bakica stare krpe rasteže preko okvira prozora kako bi zaustavila vjetar, a dobri ljudi joj jednom tjedno donesu nešto hrane.

     Jesmo li se pitali pa zašto ta takozvana socijalna država ne osigura socijalnu pomoć i nekakvu njegu ili smještaj u dom za zaboravljene starce po ruralnim područjima, ne­moćne da obrade i nešto zemljišta za preživljavanje? A dr­žava šuti i traži na desetke papira i potvrda da bi im dala zajamčenu minimalnu naknadu od 920 kuna za samca, uz brojne prepreke koje stare noge ne mogu preskakati.

     Od oko 830.000 osoba starijih od 65 godina trećina njih, odnosno 270.000 su u zoni rizika od siromaštva i socijal­ne isključenosti. No, samo ih 8.000 (manje od jedan posto) prima stalnu socijalnu pomoć, uz obvezu upisa tereta na vlasništvo jedine nekretnine, kako bi se država naplatila od nasljednika. Gdje su ostali, od čega živi njih oko 60.000 koji ne primaju nikakvu mirovinu, nemaju prihoda, životare u bijedi i sramoti? Možda neki, za na prste pobrojati, imaju imovinu koju prodaju ili rentaju ili visoke ušteđevine, boga­tu djecu, dovoljne mirovine? No, takvi su rijetki. Na temelju njih ne možemo kreirati socijalne politike.

Bez velike papirologije

     Socijalni radnici takve rasute i zaboravljene starice ne smještaju u društvene domove umirovljenika, jer je malo kapaciteta i preskupo je za državu, a kad su baš potpuno nepokretni, eventualno ih smjeste preko socijalne skrbi kod jedne od 1.500 udomiteljskih obitelji za stare i ne­moćne.

     Zato je svakako pozitivno što je postupak definira­nja nacionalne naknade za starije od 65 godina konačno okončan 5. veljače 2010. godine na završnoj radnoj skupini održanoj u prostorijama Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Nacionalna naknada će se omogućiti kao pravo građanima starijima od 65 godina s najmanje 20 godina prebivališta u Hrvatskoj te prihodima nižima od 800 kuna. Točka. Svaki član domaćinstva koji ispunjava takve uvje­te ima pravo na naknadu od 800 kuna mjesečno, iako je riječ najčešće o ženskim samačkim domaćinstvima pa će se dobivati jedna naknada. Uvjet je također da je u slučaju potpisanog ugovora o dosmrtnom ili doživotnom uzdr­žavanju već pokrenut sudski postupak za raskid ugovora. Točka. Nema nikakve prevelike papirologije, niti suvišnih procedura.

     Međutim, umirovljenici koji su mirovinu stekli radom ili po preminulom partneru u velikom se broju bune što se uvodi ova naknada, isprva - politički promašeno i nezgra­pno - nazvana nacionalnom mirovinom. To je stvorilo za­bunu u javnosti pa su mnogi tu socijalnu potporu doživjeli kao otimačinu iz mirovinskog fonda za neradnike. Valja sto­ga ponoviti: riječ je o socijalnoj naknadi koja će se izdvajati iz državnog proračuna! Što se to zbiva? Kao da su našim umirovljenicima s niskim mirovinama srca ukrućena od vlastitog očaja i poniženosti pa se protive i tome da netko bjedniji od njih dobije neku siću.

Otimačina za neradnike?

     S druge strane, javlja se čelnik umirovljeničke stranke i zahtijeva da se i za nacionalnu naknadu za starije osobe uvede imovinski uvjet, jer valjda svi ti siromasi koji imaju dvanaestinu nekakve livade besramni su prevaranti i bo­gataši koji će bespravno zatražiti tu naknadu? Zaboravlja se da takva naknada za siromahe s imovinskim cenzusom već postoji i pokazala se nepovoljnom za stariju žensku populaciju, jer ih manje od jedan posto ostvaruje posto­jeću ZMN. Ovo će ipak biti jednostavnije rješenje i spas za preživljavanje oko 20 tisuća najsiromašnijih žena, veći­nom iz ruralnih područja. Drugo je pitanje može li se pre­živjeti sa 800 kuna mjesečno? Naravno da je nemoguće, no nije li bolje dobiti i toliko, nego ništa? Nije li bolje ba­rem imati nešto novca za lijek ili plaćanje računa za struju, nego ništa?

     I još jedan detalj, nešto što bi svakako trebalo promije­niti u prijedlogu Zakona, a to je da dostava nacionalne na­knade treba biti putem pošte, a ne preko banke. Gdje su u bespućima zbiljnosti banke i bankomati, kad nema niti jav­nog prijevoza? Očito još jedan problem koji treba riješiti.

Jasna A. Petrović

 

■                Isplate nacionalne naknade kreću od 1. siječnja 2021. godine

■                Iznos od 800 kuna usklađivat će se pre­ma stopi promjene indeksa potrošačkih cijena

■                Uvjet za dobivanje je najmanje 20 godi­na prebivališta u Hrvatskoj

Osoba ne smije imati prihode veće od 800 kuna mjesečno