UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

UMAG SVIMA ZA PRIMJER

Grad koji najbolje skrbi za umirovljenike

     Malo je gradova i općina u Hrvat­skoj koji pomažu svojim umi­rovljenicima. No, jedan svijetli primjer definitivno je Umag, grad koji se može pohvaliti doista širokim spektrom brige o umirovljenicima. Jedinstvenim programom „Pogodnosti i skrb za umi­rovljenike grada Umaga" taj je grad postao vodeći u državi po pitanju uvje­ta, pogodnosti i skrbi za umirovljenike. Kako je kazao gradonačelnik Vili Bassanese, stvoren je paket mjera i pogodno­sti koje su rezultat dugogodišnjeg rada, promišljanja i socijalne osjetljivosti.

 

Najviše božićnice

     Za početak moramo istaknuti božić­nice koje su u Umagu iznosile od 1.000 do 4.000 kuna, ovisno o visini mirovine. Najviši iznos primili su oni s mirovinom nižom od tisuću kuna, a najniži oni s mi­rovinama od dvije do dvije i pol tisuće. Riječ je o apsolutno rekordnom iznosu u Hrvatskoj, jer primjerice preostalih šezdesetak gradova i općina podijelili su božićnice u iznosu od 100 do 400 kuna, dakle deset puta manje. Osim visine pri­manja, uvjet je i da umirovljenik živi naj­manje pet godina u Umagu.

     Eto i drugih pogodnosti. Umirovlje­nici s prebivalištem u tom gradu mogu se svih 365 dana u godini besplatno par­kirati na središnjem parkingu grada koji se nalazi u samom centru, u neposred­noj blizini tržnice, ribarnice, robne kuće, Doma zdravlja, trgovina.Svim umaškim umirovljenicima koji od socijalne skrbi primaju zajamčenu minimalnu naknadu sufinanciraju se troškovi sta­novanja, i to najamnina, komunalna na­knada, električna energija, plin, grijanje, voda, odvodnja, pričuva za održavanje zajedničkih dijelova stambenih zgrada i drugi troškovi.

     Korisnici koji se griju na drva, mogu ostvariti pravo na naknadu za podmi­renje troškova ogrjeva. U slučaju da zbog trenutnih materijalnih teškoća ili uslijed nepogode umirovljenici nisu u mogućnosti podmiriti osnovne životne potrebe, Umag osigurava jednokratnu novčanu pomoć. Godišnje se tako umi­rovljenicima isplati oko 250.000 kuna.

Adino veliko srce

     Takva opća atmosfera humanosti i socijalne osjetljivosti utjecala je i na dru­ge. Koliko veliko srce ima pokazala je i terapeutkinja Ada Aleksić, zahvaljujući čijem volonterskom radu svi onkološki bolesnici u postoperativnoj fazi ostvaru­ju mogućnost potpuno besplatne tera­pije limfne drenaže. Osim same terapije, pacijenti mogu dobiti i korisne savjete o nabavci potrebnih ortopedskih poma­gala (elastične čarape, grudnjaci i sl.). U iznimnim situacijama grad može osigu­rati uslugu sanitetskog prijevoza umi­rovljenicima i nemoćnima.

     U Hrvatskoj je najveći problem za umirovljenike nedostatak kapaciteta i dugogodišnje liste čekanja za smještaj u domove za umirovljenike. Grad Umag je zbog toga, kao jedan od tek tri gra­da u zemlji, svojim vlastitim sredstvima izgradio Dom za umirovljenike „Atilio Gamboc". Što se tiče troškova smještaja, Umag ih sufinancira u rasponu od 10 do 50 posto, ovisno o visini primanja umi­rovljenika, dok u slučaju kada umirovlje­nici sklope s gradom ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, tada u zamjenu za nekretninu grad u potpunosti financira smještaj u domu.

     Svaki umirovljenik koji udovoljava kriterijima ima osiguran jedan obrok dnevno u pučkoj kuhinji u Domu „Atilio Gamboc", ili mu se isti može dostaviti kući na trošak Grada. Grad osigurava i usluge kućanskih poslova za one umi­rovljenike za koje se nema tko brinuti. U lokalnom visokom učilištu organiziraju se razne aktivnosti koje omogućavaju aktivno učenje, poticanje kre­ativnosti, a grad s 80 posto iznosa sufinanci­ra tečajeve informatike, stranih jezika, plesne radionice i slično.

     Za kraj možemo samo zaključiti kako je, za razliku od ostatka Hr­vatske, doista lijepo biti umirovljenik u Umagu.

Igor Knežević