UVODNA RIJEČ

Psihijatar iz kontejnera

Piše: Jasna A. Petrović

     Zove se Trpimir Glavina i predstojnik je splitske klinike za psihijatriju. On je ili lud, ili je bolestan ili je zao. Pročitajte što je rekao o starima u radijskoj emisiji U mreži Prvoga, emitiranoj na četvrtom programu HRT-a. “Današnja civilizacija, rekao bih, ima najviše problema, nažalost, sa starim ljudima i smećem, koliko god to groteskno zvučalo. Ne znamo što ćemo ni s jednima ni s drugima!”

     Na tematskoj Facebook stranici Pokret protiv siromaštva starijih osoba ovu je izjavu prokomentiralo šestotinjak pratitelja. Globalni je zaključak da je riječ o čovjeku koji je zao, iako možda nije usamljen u takvom mišljenju. Definitivno nije preporučljivo starima skončati u njegovom reciklažnom psihijatrijskom dvorištu.

     Usporedba starih ljudi i smeća možda i nije previše šokantna, jer ova zemlja nije razvila strategije, politike i mjere kojima bi obranila njihovo dostojanstvo i standard. Osim Irske, Hrvatska je najgora EU zemlja po vrednovanju starijih osoba, jer za razliku od drugih država, jedan umirovljenik vrijedi samo 38 posto radnika, koliko iznosi udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći. U Hrvatskoj je taj negativni trend opadanja realne vrijednosti mirovina čak propisan zakonom, jer se mirovine usklađuju po nepovoljnoj formuli.

     Da, stari su teret društvu, siromasi bez priznanja za svoj prosječno 32-godišnji rad i isto toliko godina punjenja državnog proračuna porezima i doprinosima. Da, stari su obezvrijeđeni, poniženi i prevareni. U zadnjih tridesetak godina se nisu gradili ni domovi umirovljenika, već se poticalo privatizaciju socijalnih usluga, bez kriterija i nadzora. Takvi su domovi naprosto spremišta potrošenih tijela, riblje konzerve u kojima su korisnici natiskani bez ikakvog poštovanja. I onda svako toliko plane neka baklja, a samo ove godine izgorjelo ih je osam, a nedavno je gorio još jedan na sjeveru Hrvatske, ali su ih pravovremeno pretovarili.

     Treba li onda kriviti tog psihijatra Glavinu i mahati mu pri­jetnjom prijave zbog govora mržnje temeljem dobi? Zašto nije reagirala Pučka pravobraniteljica koja se uporno protivi osnivanju ureda posebnog pravobranitelja za starije osobe? Možda ovom psihijatru samo treba psihijatar? Ili je on ipak samo glasnogovornik većinskog društvenog stava, bez srama i etike?    Njegova usporedba starih ljudi i smeća je slika njegove kulture i ljudskosti, ali i društvenog motrišta ojačanog pandemijom. Zbog starih se, a ne zbog pandemije, ne može živjeti normalno?!

     Psihijatar Glavina, poručuju stari kroz brojne komentare njegovog javnog ispada, trebao bi se pogledati u ogledalo, pa će vidjeti - cijeli deponij. I da, točno je da je veliki društveni problem suočiti se sa starenjem stanovništva, ali i odstranjiva­njem i recikliranjem smeća. No, pored brige o starcima i smeću, možda nam je prioritet riješiti se budala, na vlasti i pri vlasti.

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

UMAG SVIMA ZA PRIMJER

Grad koji najbolje skrbi za umirovljenike

     Malo je gradova i općina u Hrvat­skoj koji pomažu svojim umi­rovljenicima. No, jedan svijetli primjer definitivno je Umag, grad koji se može pohvaliti doista širokim spektrom brige o umirovljenicima. Jedinstvenim programom „Pogodnosti i skrb za umi­rovljenike grada Umaga" taj je grad postao vodeći u državi po pitanju uvje­ta, pogodnosti i skrbi za umirovljenike. Kako je kazao gradonačelnik Vili Bassanese, stvoren je paket mjera i pogodno­sti koje su rezultat dugogodišnjeg rada, promišljanja i socijalne osjetljivosti.

 

Najviše božićnice

     Za početak moramo istaknuti božić­nice koje su u Umagu iznosile od 1.000 do 4.000 kuna, ovisno o visini mirovine. Najviši iznos primili su oni s mirovinom nižom od tisuću kuna, a najniži oni s mi­rovinama od dvije do dvije i pol tisuće. Riječ je o apsolutno rekordnom iznosu u Hrvatskoj, jer primjerice preostalih šezdesetak gradova i općina podijelili su božićnice u iznosu od 100 do 400 kuna, dakle deset puta manje. Osim visine pri­manja, uvjet je i da umirovljenik živi naj­manje pet godina u Umagu.

     Eto i drugih pogodnosti. Umirovlje­nici s prebivalištem u tom gradu mogu se svih 365 dana u godini besplatno par­kirati na središnjem parkingu grada koji se nalazi u samom centru, u neposred­noj blizini tržnice, ribarnice, robne kuće, Doma zdravlja, trgovina.Svim umaškim umirovljenicima koji od socijalne skrbi primaju zajamčenu minimalnu naknadu sufinanciraju se troškovi sta­novanja, i to najamnina, komunalna na­knada, električna energija, plin, grijanje, voda, odvodnja, pričuva za održavanje zajedničkih dijelova stambenih zgrada i drugi troškovi.

     Korisnici koji se griju na drva, mogu ostvariti pravo na naknadu za podmi­renje troškova ogrjeva. U slučaju da zbog trenutnih materijalnih teškoća ili uslijed nepogode umirovljenici nisu u mogućnosti podmiriti osnovne životne potrebe, Umag osigurava jednokratnu novčanu pomoć. Godišnje se tako umi­rovljenicima isplati oko 250.000 kuna.

Adino veliko srce

     Takva opća atmosfera humanosti i socijalne osjetljivosti utjecala je i na dru­ge. Koliko veliko srce ima pokazala je i terapeutkinja Ada Aleksić, zahvaljujući čijem volonterskom radu svi onkološki bolesnici u postoperativnoj fazi ostvaru­ju mogućnost potpuno besplatne tera­pije limfne drenaže. Osim same terapije, pacijenti mogu dobiti i korisne savjete o nabavci potrebnih ortopedskih poma­gala (elastične čarape, grudnjaci i sl.). U iznimnim situacijama grad može osigu­rati uslugu sanitetskog prijevoza umi­rovljenicima i nemoćnima.

     U Hrvatskoj je najveći problem za umirovljenike nedostatak kapaciteta i dugogodišnje liste čekanja za smještaj u domove za umirovljenike. Grad Umag je zbog toga, kao jedan od tek tri gra­da u zemlji, svojim vlastitim sredstvima izgradio Dom za umirovljenike „Atilio Gamboc". Što se tiče troškova smještaja, Umag ih sufinancira u rasponu od 10 do 50 posto, ovisno o visini primanja umi­rovljenika, dok u slučaju kada umirovlje­nici sklope s gradom ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, tada u zamjenu za nekretninu grad u potpunosti financira smještaj u domu.

     Svaki umirovljenik koji udovoljava kriterijima ima osiguran jedan obrok dnevno u pučkoj kuhinji u Domu „Atilio Gamboc", ili mu se isti može dostaviti kući na trošak Grada. Grad osigurava i usluge kućanskih poslova za one umi­rovljenike za koje se nema tko brinuti. U lokalnom visokom učilištu organiziraju se razne aktivnosti koje omogućavaju aktivno učenje, poticanje kre­ativnosti, a grad s 80 posto iznosa sufinanci­ra tečajeve informatike, stranih jezika, plesne radionice i slično.

     Za kraj možemo samo zaključiti kako je, za razliku od ostatka Hr­vatske, doista lijepo biti umirovljenik u Umagu.

Igor Knežević