UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

BIOGRAD SE DOSJETIO

Pet tisuća kuna u zamjenu za nekretninu!

     Prosječna hrvatska mirovina od 2.503 kune nije dovoljna za zadovoljavanje osnovnih ži­votnih potreba te većina hrvatskih umirovljenika jedva spaja kraj s krajem. Stoga je odluka Grada Bio­grada da mjesečno po starijoj osobi za skrb izdvoji najmanje pet tisuća kuna pobudila veliki interes u toj populaciji.

     Uvjet za dobivanje tog poticaja je da se gradu prepusti nekretnina nakon smrti. Riječ je, dakle, o svoje­vrsnom ugovoru o doživotnom uz­državanju koji bi zaklada Grada Bio­grada sklapala sa starijim osobama o kojima se njihovi bližnji ne mogu ili ne žele skrbiti.

     „Skrb može biti i smještaj u do­move za stare što bi plaćao Grad Biograd kao i prihvatljive troškove za njihove izvaninstitucionalne po­trebe. Dakako, uz uvjet da Gradu nakon smrti prepuste nekretninu ili nekretnine, kuću, stan, zemljište, što će ovisiti o procjeni nekretnine", kazao je gradonačelnik Ivan Knez koji je posebno istaknuo kako se u ovom slučaju ne radi o već viđenoj muljaži s ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju u kojima primatelj skr­bi još za svog života prenosi imovi­nu na davatelja skrbi, već o ozbilj­nom pokušaju uvođenja socijalne inovacije. Usporedo, grad je krenuo u gradnju doma za starije i nemoć­ne kapaciteta od oko 127 ležajeva.

     Zanimljivo je i da će djeca ne­kretninu roditelja moći dobiti na­trag, jer će u ugovoru biti članak po kojem će Grad Biograd u bilo koje doba prihvatiti prekinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju ako djeci proradi savjest o skrbi roditelja. Da­kako, ako zatraže i nadoknade pret­hodne gradske troškove skrbi.

     Ovaj potez Grada Biograda do­ista je za svaku pohvalu i pomoći će većini starijih osoba kojima je potrebna skrb, a ne dobivaju ju. No, postavlja se pitanje što je s onima koji nemaju nikakvu imovinu koju bi dali zauzvrat, a ne mogu se skr­biti o sebi.

Igor Knežević