UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

BIOGRAD SE DOSJETIO

Pet tisuća kuna u zamjenu za nekretninu!

     Prosječna hrvatska mirovina od 2.503 kune nije dovoljna za zadovoljavanje osnovnih ži­votnih potreba te većina hrvatskih umirovljenika jedva spaja kraj s krajem. Stoga je odluka Grada Bio­grada da mjesečno po starijoj osobi za skrb izdvoji najmanje pet tisuća kuna pobudila veliki interes u toj populaciji.

     Uvjet za dobivanje tog poticaja je da se gradu prepusti nekretnina nakon smrti. Riječ je, dakle, o svoje­vrsnom ugovoru o doživotnom uz­državanju koji bi zaklada Grada Bio­grada sklapala sa starijim osobama o kojima se njihovi bližnji ne mogu ili ne žele skrbiti.

     „Skrb može biti i smještaj u do­move za stare što bi plaćao Grad Biograd kao i prihvatljive troškove za njihove izvaninstitucionalne po­trebe. Dakako, uz uvjet da Gradu nakon smrti prepuste nekretninu ili nekretnine, kuću, stan, zemljište, što će ovisiti o procjeni nekretnine", kazao je gradonačelnik Ivan Knez koji je posebno istaknuo kako se u ovom slučaju ne radi o već viđenoj muljaži s ugovorima o dosmrtnom uzdržavanju u kojima primatelj skr­bi još za svog života prenosi imovi­nu na davatelja skrbi, već o ozbilj­nom pokušaju uvođenja socijalne inovacije. Usporedo, grad je krenuo u gradnju doma za starije i nemoć­ne kapaciteta od oko 127 ležajeva.

     Zanimljivo je i da će djeca ne­kretninu roditelja moći dobiti na­trag, jer će u ugovoru biti članak po kojem će Grad Biograd u bilo koje doba prihvatiti prekinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju ako djeci proradi savjest o skrbi roditelja. Da­kako, ako zatraže i nadoknade pret­hodne gradske troškove skrbi.

     Ovaj potez Grada Biograda do­ista je za svaku pohvalu i pomoći će većini starijih osoba kojima je potrebna skrb, a ne dobivaju ju. No, postavlja se pitanje što je s onima koji nemaju nikakvu imovinu koju bi dali zauzvrat, a ne mogu se skr­biti o sebi.

Igor Knežević