UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ZEMLJA SPALJENIH STARACA

Dan žalosti, ali ne i odgovornosti

 

     U subotu, 11. siječnja 2020. u za­gorskom mjestu Andraševcu kod Oroslavja došlo je do stravičnog požara u Domu za starije i nemoćne „Zelena oaza", u kojem je život izgubilo šest osoba starosti od 68 do 104 godine. Požar je izbio u ranim jutarnjim satima u štali u dvorištu pored glavne zgrade, koji je bio prenamijenjen za smještaj starijih i nemoćnih osoba, a k tome nitko nije dežurao. Šest nepokretnih staraca nije imalo šanse pobjeći od buktinje.

     Ono što je dodatno zgrozilo hrvatsku javnost je činjenica da dom uopće nije imao potrebne dozvole za rad, odnosno imao je dozvolu za vođenje brige o 13 osoba, a njih je bilo četverostruko više. Tko je krivac za tragediju? Naravno, po starom dobrom hrvatskom običaju kre­nulo je prebacivanje loptice odgovor­nosti. Prvo su iz    Ministarstva za demo­grafiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku objasnili kako taj dom nije u njihovoj nadležnosti, jer je riječ o obiteljskom domu, koji sve dozvole dobiva od lokal­ne samouprave. Inspekcija ministarstva, kažu, izlazi na teren samo po dojavi da nešto nije u redu. Dakle, ipak su nadlež­ni za nadzor!

     Krapinsko-zagorski župan Željko Kolar odbacio je odgovornost županije koja je 2012. godine odobrila tehničku dozvolu za rad spornom domu "Zelena oaza", kazavši kako se ona odnosila za rad objekta na adresi Dolinska 8, a za ilegalne objekte na adresi Dolinska 22 gdje se dogodio požar, nisu ni znali. K tome, županija nije nadležna za nadzor rada domova. No, za nešto su ipak od­govorni, a to je nedostatak inicijative u gradnji domova za starije, pošto kapa­citeti postojećih županijskih domova ne pokrivaju potrebe. Županija je pro­glasila Dan žalosti za 15. siječnja 2020., najmanje što su mogli učiniti.

     Iako su članovi obitelji poginulih rekli kako su uvjeti u domu bili zadovoljava­jući, saznanje da dom nema potrebne dozvole baca teret najveće odgovor­nosti na vlasnicu doma Gabrijelu Čičković. Zbog ilegalnog rada vlasnici prijete novčane kazne, no zbog sigurnosnih propusta prijeti joj i moguća prijava za kazneno djelo dovođenja u opasnost, a s obzirom na posljedice, kazna joj može biti od jedne do 15 godina zatvora, kažu odvjetnici. Ipak, nije jasno zašto nije pri­tvorena kako ne bi utjecala na svjedoke, što ovdje očito već jest slučaj.

     No, ono što nimalo ne funkcionira je sustav socijalne inspekcije Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijal­nu politiku. Životi „štićenika iz šupe", iz jednog od brojnih ilegalnih spremišta za zanemarene starce, mogli su biti spašeni da je Ministarstvo odradilo svoj posao.

     Prvo, imali su priliku još pri izradi Strategije socijalne skrbi za starije osobe, kad je Sindikat umirovljenika Hrvatske, sudjelujući u radnoj skupini, zagovarao hitnu intervenciju glede nadzora nad ra­dom domova umirovljenika i udomitelja, te predložio uvođenje i dodatnog civil­nog nadzora, kroz edukaciju i angažman aktivista civilnih udruga. No, odbijeni su.

     "Predložili smo i u rujnu prošle godi­ne, prigodom izmjena Zakona o socijal­noj zaštiti, da se hitno unaprijedi sustav nadzora i uvede civilne aktiviste u nad­zor bez prethodne najave, no ni to nije prihvaćeno. Sada je u pripremi novi Za­kon o socijalnoj zaštiti, s kojim Ministar­stvo odugovlači. Navodno će se konačno uvesti dugo očekivana decentralizacija postojećeg sustava socijalne inspekcije na županije, što opet neće biti dovoljno", naglašava predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović.

     U međuvremenu Sindikat umirov­ljenika Hrvatske ima dosta dojava iz anonimnih izvora kako se u domovima ponegdje u kapacitet od pet osoba, trpa njih više desetaka; gladni su, neokupani i željni društva, a katkad i vezani za kre­vet, nemaju pravo ići na WC, leže u pe­lenama, bez higijenskog minimuma, bez prava na kretanje, sedirani kako bi stalno spavali...

     Da bi se stanje promijenilo, županij­ske i gradske vlasti trebaju učiniti maksi­malne napore da grade nove kapacitete domova, no još je potrebnije da se izgra­di novi sustav stjecanja dopusnica za rad, kao i nadzora koji bi bilo decentraliziran i dopunjen civilnim nadzorom, i to bez najave, bez korupcije, bez rodijaka. Po­trebno je da ministrica socijale Vesna Bedeković ponudi ostavku, što je najmanje što može učiniti ministar moralno odgo­voran za smrt šestorice građana.

     „Kontrole obiteljskih domova rade se samo kod njihovog otvaranja, kod izda­vanja dozvole za rad. Nakon toga, osim u vrlo izuzetnim situacijama i po prijavi, kontrola uopće nema", objasnila je Pučka pravobraniteljica Lora Vidović te izrazila nadu da će sada stvari početi mijenjati. Sa šest izgorenih duša kao cehom.

     Ako ima 473 registrirana obiteljska doma na području Hrvatske pa to po­množimo sa 20 legalnih štićenika po domu, već smo došli do brojke od 9.460 štićenika, a ne tek oko 5.000 kao što se procjenjuje. No, neki, kao što vidimo u slučaju Andraševca, taj broj ilegalno vi­šestruko povećavaju. Dodajmo tome i neregistrirane obiteljske domove koji rade potpuno na divlje, i došli smo do barem 15.000 osoba prepuštenih kri­minalu i bezočnom zanemarivanju. Tu je i oko 1.500 udomiteljskih obitelji, go­tovo bez ikakvog nadzora, te stotinjak privatnih domova i 47 županijskih. To ne može pokriti inspekcija Ministarstva socijale od samo 12 inspektora za cijelu Hrvatsku. To razumije i mala beba, samo ne shvaća ministrica ili bolje reći kako to ne shvaćaju nizovi ministrica koje se kao hrčci vrte na ministarskom vrtuljku soci­jalne politike već desetljećima.

     Što se tiče obitelji poginulih, njih je najmanje za kriviti jer niti imaju dostu­pnih i priuštivih kapaciteta niti novca za smjestiti svoje najbliže. Ali, za smrt šest osoba netko mora odgovarati, zbog čega je Sindikat umirovljenika Hrvatske zajedno s Maticom umirovljenika javno zatražio da se održi hitna javna sjednica Nacionalnog vijeća, kako bi se razmotrila nesuglasja u sadašnjem sustavu i prepo­ručile potrebne mjere.