UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ALIMENTACIJA ZA BAKE I DJEDOVE

Kad Ministarstvo pere ruke!

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i Hrvatska udruga za ravnoprav­no roditeljstvo obratili su se u studenom 2019. godine inicijativom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu i politiku za ukida­nje članka 288. stavka 2. Obiteljskog zakona, zato jer propisuje mogućnost da bake i djedovi po roditelju koji ne plaća uzdržavanje budu sudski pri­siljeni plaćati uzdržavanje unucima (supsidijarni obveznici).

     S obzirom na sve masovnije ise­ljavanje mladih, rastuće siromaštvo i posljedičnu učestalost zahtjeva baka i djedova za pružanje pravne pomoći u pogledu sporova radi prisilnog ostva­renja prava na uzdržavanje usmjere­nog protiv njih, svjedoci smo krutog korištenja instituta uzdržavanja ovr- hama na mirovine baka i djedova. Inicijatori također predlažu i izmjenu Zakona o privremenom uzdržavanju, s ciljem usvajanja pravednijeg zakon­skog rješenja.      Naime unatoč tome što Republika Hrvatska kao suverena država raspolaže sa svim prinudnim sredstvima, uvedena su pravila koji­ma se širi krug obveznika uzdržava­nja, umjesto da se uspostavio učinko­viti mehanizam naplate uzdržavanja od strane roditelja, čime država neo­dgovorno prebacuje odgovornost sa sebe na bake i djedove.

     No, nažalost odgovor koji je SUH primio u siječnju od Ministarstva nije obećavajući, već vodi ka daljnjem pogoršanju obiteljskih odnosa, jer se djedovima i bakama preporučuje da, nakon što su ovršeni alimentacijama, pokrenu sudske postupke za nado­knadu od svoje djece!? A u zadnje če­tiri godine primjene takve nakaradne zakonske odredbe, uzdržavanje je do sada presuđeno na teret gotovo stoti­nu baka i djedova. Jadno i naopako! K tome, kad je riječ o Zakonu o privre­menom uzdržavanju, obveza države za privremeno uzdržavanje djeteta se aktivira tek nakon što se pokrene ovršni postupak protiv roditelja obve­znika uzdržavanja.

     Čemu onda inicijative i opravda­ni argumenti, kad Ministarstvo pere ruke. Najlakše je teret najranjivijih prebaciti na još ranjivije, s djece na stare.

J.A. Petrović