UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

POŠTAR VIŠE NE ZVONI NA VRATA (2)

Zašto je pošta „gulila" mirovinski fond?

 

     U broju 276. Glasa umirovljenika informirali smo čitatelje kako umirovljeni na­kon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju. Zašto je to uči­nio? Da bi pogodovao bankama ili zato da bi uštedio novac mirovinskom fondu?

     Provjerili smo. Uputili smo dopis Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (HZMO) i 3. siječnja 2020. uputili su nam odgovor. Prvo, saznajemo da je u 2013., posljednjoj godini prije ukidanja besplatne dostave mirovina poštom, evidenti­rano 188.077 umirovljenika koji su je tako primali. Za to je HZMO morao plaćati Hrvatskoj pošti 79.151.148 kuna, što se ondašnjem gospodinu ministru rada i mi­rovinskog sustava učinilo preskupo, pa je poštara koji zvoni na vrata s mirovinom naprosto ukinuo. No, matematika kaže da je po jednoj dostavi mirovine to koštalo čak 35 kuna.

     No, gle, 2019. godine, preostalo je još samo 85.978 umirovljenika kojima poštu donosi poštar, a to sada košta HZMO oko 20,9 milijuna kuna. Uz malo matematike, to iznosi samo 20 kuna po mirovinskoj uputnici, 40 posto manje no prije šest godi­na. Dakle, da je ta cijena bila u primjeni 2013. godine, ne bi se iz mirovinskog fonda isplaćivalo 79 milijuna, već samo 45 milijuna kuna godišnje. Što to znači? Da je pošta neopravdano gulila mirovinski fond ili je netko u priči imao svoje duge prste?

     Pogledajte sad i odgovor Hrvatske pošte na naše upite. Prvo, potvrđuju da„više od 90.000" umirovljenika primaju mirovine putem pošte, ali odbijaju reći koliko im za to plaća HZMO, no taj smo podatak već dobili.   Nadalje, pokušavaju se prikazati dobrotvorima koji za potrebe „malog broja aktivnih korisnika" koji sami plaćaju za dostavu mirovine poštom, to ne čine iz profita. Pa da vidimo koliko to košta?

Pošta nam piše sljedeće: „Kako bi izašli u susret svim umirovljenicima koji žele mirovinu primati na svojoj kućnoj adresi, s Hrvatskom poštanskom bankom dogo­vorili smo model isplate sredstava s tekućeg računa otvorenog u HPB-u na adresi korisnika. Ovu uslugu nazivamo 'Bankomat na domu."

     Uzmimo da mirovinu u zabit ruralnog područja, neke periferije, planine ili oto­ka ili na peti kat bez lifta, prima umirovljenik s prosječnom mirovinom od 2.504 kune, za što mora pošti platiti jedan posto vrijednosti mirovine i još deset kuna, što iznosi nešto više od 35 kuna. Vratili smo se tako u 2013., samo je u međuvremenu stotinjak tisuća potrebitih starijih osoba zakinuto za jedno od svojih temeljnih pra­va - dostavu zaslužene mirovine. Jer nije ju dovoljno obračunati i ispisati na papir, niti poslati u banku. Ona mora biti dostupna korisniku, a to više nije. Čiji je to profit? Pa, pošte i banaka, i to na račun najslabijih i najranjivijih u društvu.

     Sindikat umirovljenika očekuje da će se sada već šestogodišnja borba, uz po­dršku Pučke pravobraniteljice, konačno završiti s povratkom poštara koji zvoni na vrata potrebitim umirovljenicima.

Jasna A. Petrović