UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 O T V O R E N I    P O Z I V   M I N I S T R U    F I N A N C I J A:

Odmah ukinite postojeći model drugog mirovinskog stupa jer je štetan za državu, radnike i umirovljenike

Poštovani ministre gosp. Slavko Linić,

U svjetlu započetih rasprava o rebalansu koji bi trebao biti donesen u veljači o.g., Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg modela drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (58 milijardi kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca, odnosno dobrovoljnog stupa po ugledu na većinu europskih zemalja.

Pri tom ne bi bila riječ, kako govore glasnogovornici bankarskog lobija, o nacionalizaciji privatne štednje, jer je drugi stup nasto na bazi  oduzimanja 5 posto doprinosa iz prvog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti, a ne dodatnom privatnom štednjom osiguranika. Time je teret mirovina spao sve do 2025. na teret države i doprinosa od samo 15 posto, što se pokazalo nedovoljnime te proizvodi i produbljuje financijski deficit.

Pozdravljamo što ste napomenuli kako je evidentno da je smanjivanje mirovina neodrživo, jer je prosječna mirovina na socijalnoj razini, pri čemu ste zasigurno imali na umu i činjenicu da su hrvatski umirovljenici na trećem mjestu europske ljestvice siromašnih, a relativna vrijednost mirovina (udjel mirovine u plaći) među najnižih pet u EU.

Međutim, podržavamo vašu najavu mogućnosti traženja izlaza iz financijskog deficita u okviru drugog mirovinskog stupa, na način kako su ga našle gotovo sve europske zemlje koje su takav model uvele po preporuci Svjetske banke. Podsjećamo da su očekivanja od takvog modela kapitalizirane štednje - za koju zemlje same financiraju tranzicijski trošak, tj. kompenziraju dio koji se izdvaja u drugi stup, bila nerealistična i pogrešna. To je u svojoj analizi naglasila i Svjetska banka (2006.), čak i prije recesije, a analize Međunarodne organizacije rada te drugih uglednih institucija (poput Londonske škole ekonomije) ukazuju na opravdanost odluka većine bivših socijalističkih zemalja da takav drugi stup zamrznu, smanje, ukinu ili prevedu u dobrovoljni.

Glavni razlog zašto i Hrvatska treba hitno ukinuti postojeći model drugog mirovinskog stupa je na prvom mjestu ugrožavanje ukupnog mirovinskog sustava i povećanje financijskog deficita. Mjesečno se u drugi stup uplaćuje, temeljem 5 posto doprinosa iz bruto plaće, oko 5-6 milijardi kuna; k tome država mora plaćati kamate za izdane obveznice (a 70 posto štednje drugog stupa je u državnim obveznicama) daljnjih 2-2,4 milijarde kuna godišnje. Najposlije, država mora i namiriti prvome stupu za redovne mirovine to što je otišlo u drugi stup.

Drugim riječim, zbog drugog stupa državne financije imaju godišnju rupu od oko 14-15 milijardi kuna i već bi zamrzavanje drugog stupa, do odluke o njegovoj reformi, donijelo olakšanje za državne financije, ali i osnažilo javni stup is manjilo mirovinski deficit. Naime, sada se doprinosima prikupi jedva 19 milijardi kuna godišnje, a potrebno je 28 milijardi godišnje plus 7 milijardi za tzv. mirovine po posebnim propisima (36 mlrd. ukupno). Već kad bi se samo zamrznuo drugi stup, pokrilo bi se sve mirovine stečene radom, odnosno one prema općim propisima, temelj doprinosa od 20 posto u prvi stup.

No, za Sindikat umirovljenika postoji još važniji argument zašto treba ukinuti postojeći model drugo mirovinskog stupa, a to je nešto što su svojim građanima javno priznali predsjednici i premijeri Poljske, Slovačke, Mađarske, baltičkih zemalja i dr. Naime, otvoreno su rekli da je to model kapitalizirane štednje koji je isplativ samo onima koji imaju plaće više od tisuću eura. I prema računicama stručnog tima Sindikata umirovljenika jasno je da samo osiguranici čije su plaće više od 7.000 kuna neto mogu biti donekle zadovoljni i računati na relativnu isplativost svoje štednje, a takvih je ipak malo. Svi koji imaju prosječne plaće ili pak pripadaju u većinu od 62 posto ispod prosjeka, kroz drugi mirovinski stup dobit će tek simbolične prinose. To se vidjelo i kod nas kad su prve umirovljenice stekle uvjete za mirovinu i iz drugog stupa, koja im je trebala biti i do 30 posto niža od onih iz prvog stupa, pa se onda omogućilo da oni koji su u trenutku uvođenja drugog stupa imali između 40 i 50 godina starosti, a izabrali su greškom drugi stup, mogu prijeći u prvi. Sada bi takav prijelaz trebalo omogućiti svima koji to žele, a prije svega ako imaju mirovine niže od prosjeka.

Zašto glasnogovornici bankarskog sektora i oni s plaćama iznad tisuće eura neto prikrivaju činjenicu da su baš sve istočno-europske zemlje koje su krajem devedesetih po diktatu Svjetske banke uveli drugi mirovinski stup – izvršile izmjene: zamrznule, smanjile, ukinule ili transformirale taj model. Učinila je to Poljska, prvo smanjivši doprinos sa 7,3 posto na 2,3 posto, a prošle jeseni su otvorili mogućnost izlaza iz drugog stupa svima koji to žele; učinila je to Slovačka koja je prvo sa 9 posto doprinosa smanjila na 4 posto, te već tri puta otvorila mogućnost povratka u prvi stup. Mađarska je ukinula drugi stup; Češka i Slovenija su uvele samo dobrovoljni model. Bugarska i Rumunjska su stope zamrznule na dva odnosno 5 posto, a sve baltičke zemlje smanjile su doprinose na 2-4 posto.

Zbog čega otvoreno ne kažemo kako samo Nizozemska, Danska i Švedska imaju obvezni drugi mirovinski stup (ali ne u efektivnom vlasništvu banaka), dok većina zapadnoeuropskih zemalja ima tzv. profesionalni mirovinski drugi stup, u koje veći dio uplaćuju poslodavci.

Hrvatski drugi mirovinski stup je dijete bankarskog sustava kojeg zanima samo koliko je novca skupljeno, gdje će se plasirati te kolike su im provizije, a gotovo polovica zaposlenih ne zna ni približno stanje svog računa, a čak 95 posto njih ne zna koji je prinos fonda, te štede li u uspješnom ili neuspješnom fondu.

Naši mirovinski fondovi u efektivnom vlasništvu inozemnih banaka imaju i visok rizik nedostatnog prinosa, kao posljedice gospodarskog stanja,  slabe razvijenosti tržišta kapitala, inflacije te rizika lošeg upravljanja (politički utjecaj, nesposobnost ili prijevara). Tko će, primjerice, nadomjestiti gubitke od desetaka milijuna radničkih mirovinskih kuna uloženih samo u spašavanje propale Centar banke, ali i u dionice Credo banke, Inbgre, Nexe, IGH, Magme i brojnih drugih promašenih investicija, koje su banke spašavale iz vlastitih interesa, kako bi povratile svoja prethodna kreditna ulaganja.

Europska komisija je u novim prognozama povećala i procjenu hrvatskog  javnog duga, pa sada sa sadašnjih 59,6 posto BDP-a krajem godine bi mogao doći na 64,7, a u 2015. porasti na 69 posto. Hrvatska uskoro ulazi u proceduru prekomjernog deficita (EDP), mehanizam EU-a osmišljen kako bi se proračunski manjak članica vratio ispod tri posto, a javni dug ispod 60 posto BDP-a, kako nalažu kriteriji iz Maastrichta. Nije li sada pravi trenutak za poduzimanje iste mjere kakvu su već poduzele mnoge druge zemlje: ukidanja ili zamrzavanja drugog stupa jer je preskup, štetan i prerizičan?

Predlažemo stoga ove godine staviti moratorij na  primjenu drugog mirovinskog stupa i sredstva  uplaćivati isključivo u prvi mirovinski stup. Nadalje, držimo da je 15 posto doprinosa u prvi javni stup prenisko, te da odmah treba vratiti obvezu uplate u prvi mirovinski stup na prijašnjih 20 posto (po visini stope doprinosa smo na dnu EU). Treće, drugi mirovinski stup treba biti dragovoljan, te svima koji to žele, uz otvorenu preporuku onima koji imaju primanja niža od 7.000 kn mjesečno, već ove godine treba omogućiti prijelaz (zajedno s njihovom štednjom) u prvi mirovinski stup. Četvrto, stope doprinosa za dobrovoljni mirovinski stup trebaju biti podložne izboru osiguranika.

Na dnevnom reduz najnovijeg zasjedanja Hrvatskog sabora bit će i usvajanje novog Zakona o obveznim mirovinskim fondovima (uz još dva promašena mirovinska zakona), kojim Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, prema savjetu i stručnom vođenju bankarskih stručnjaka, misli uvesti tri stupnja rizičnosti štednje, te time ukupni mirovinski sustav učiniti još osjetljivijim i nesigurnijim.

Sindikat umirovljenika Hrvatske, gospodine Liniću, poziva Vas da spriječite daljnje donošenje štetnih zakona, da potaknete stvarnu mirovinsku reformu, te smanjite hrvatski deficit i uloženu mirovinsku štednju radnika učinite sigurnijom, a mirovinski sustav održivijim i adekvatnijim.

 

Zagreb, 21. siječnja 2014.