UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO NAM NOSI NOVI ZAKON O RADU?

FLEKSPLOATACIJA

   Vaše dijete je dobilo posao kao vaučer radnik: stručno usavršavanje bez radnog odnosa na godinu dana; država plaća 1600 kuna plaće, a poslodavac refundira cijenu lokalnog prijevoza. Bolje išta nego ništa?

   Vaše dijete je dobilo prvi posao s ugovorom na određeno vrijeme, koji ponovo potpisuje svaka tri mjeseca,  i tako već više godina. No, vaše je dijete ostalo u drugom stanju, pa joj jednostavno nije produžen ugovor. Ne zbog trudnoće, nego je istekao ugovor. Hoće li morati na abortus, jer niti suprug ne radi?

   Vaše je dijete nekim slučajem imalo siguran posao na neodređeno vrijeme, ali su u ustanovi odlučili sve radnike tog profila (zajedno s njihovim ugovorima o radu) preseliti u privatnu firmu za koju će formalno raditi (outsourcing), iako će i dalje obavljati iste poslove za svoju ustanovu, samo s rizikom nižih prava i plaće.

   Vaše dijete je dobilo posao preko agencije, pa sada ne zna gdje radi, već ga po pozivu stalno šalju na posudbu u drugu firmu i na drugi posao. A ugovori su na određeno, te još mora plaćati proviziju agenciji. Naravno, nikad ne zna kad će dobiti otkaz.

  Vaše je dijete dobilo otkaz, bez puno priče. Pomoć na burzi je istekla nakon tri mjeseca. Trenutačno radi po oglasima, kod kuće, na crno. Vaše dijete je postalo „nelegalno“.

  Vaše dijete je imalo sreće i dobilo posao u kvartovskom kafiću, no nema radnog vremena, gazda je zove odmah nakon što dođe kući, radi vikendima, a povjerila vam je kako gazda ima i „druge ponude“: pipka je, poziva u skladište i prijeti da će završiti na cesti, ako ne bude pristojna i poslušna.

  Vaše dijete radi u školi na pola radnog vremena, a kad pita može li dobiti cijelo radno vrijeme, kažu da joj to ne treba jer ionako ima kuću i dijete, pa ima što raditi.

   Vaše dijete ima više od 30 godina i nema još puno vremena za zasnivanje obitelji i rađanje. No, kako nema stalni posao, od banke ne može dobiti kredit za stan; kad bi kredit nekako ishodila uz jamstva i hipoteku na vaš stančić, ne može ostati trudna i roditi, jer će izgubiti posao.

   Vaše dijete je dobilo nepravedni otkaz, i to za vrijeme bolovanja nakon operacije. Nema za odvjetnika, a ne može tužiti preko sindikata, jer tvrtka u kojoj je radilo nije dozvoljavala sindikalno organiziranje.          

   Vaše dijete je često nezaposleno. Malo radi, malo ne radi. S jadnom penzijom morate hraniti svoje dijete.

   Vaše dijete je nesigurno, nesretno, sve slabijeg imuniteta i u depresiji.

To je dijete fleksibiliziranog, točnije – dereguliranog tržišta rada. Dijete bez prava na sreću i osjećaja sigurnosti i dostojanstva. Dijete bez svoje socijalne države.

FLEKSPLOATACIJA

   Vaše dijete neće znati što je penzija. Vaša će mirovina biti sve niža.

   Vaše fleksibilno i deregulirano dijete neće skupiti ni 15 godina radnog staža za odlazak u mirovinu. Jednog dana će živjeti od socijalne pomoći, jer u svojoj domovini nema niti tzv. socijalnu mirovinu za ostarjele fleksibilizirane radnike.

   Vaše dijete je uredno uplaćivalo doprinos i u drugi mirovinski stup, kad je radilo prijavljeno i legalno. Taj njegov privatni novac, banke su potrošile na svoje provizije i profite i potrošile na loše i rizične dionice.

   Vi ćete, ako ste „posebni umirovljenik“, polako gubiti po deset i po pet posto od mirovine, dok netko ne odluči da svi dobiju mirovinu iste visine; po mogućnosti minimalnu.

   Kako generacija vašeg djeteta neće imati iz čega uplaćivati doprinose jer će raditi uglavnom povremeno te će imati i niže plaće, jer više neće biti ni kolektivnih ugovora,  u državnom fondu međugeneracijske solidarnosti bit će sve manje novaca.

   Kad je vaš otac išao u mirovinu prije 30 godina, mirovina mu je bila u visini od 80 posto prosječne neto plaće. Vaša je mirovina niža od 40 posto prosječne neto plaće. A uskoro će biti i niža. Jer nema se…

   Sve ste siromašniji, ali ništa zato, samo pripadate većini od trećine siromašnih starijih od 65 godina.

   Imate osjećaj da vas mladi percipiraju kao društveni teret. Kao kradljivce svoje budućnosti. A političari vas obiđu tek pred izbore. Ti političari i njihovi bogati prijatelji koji imaju deset do sto puta veće plaće.

  Stan ste izgubili jer ste potpisali svom djetetu jamstvo za hipotekarni kredit. Vikendicu ste izgubili zbog neplaćenog poreza na nekretnine, a niste je mogli prodati.

   Kad dobijete kakvu socijalnu potporu, pomoć, subvenciju, znate da se to piše kao vaš dug državi i da će to morati platiti vaši nasljednici.

   U dom umirovljenika ne možete, jer su uvedene ekonomske cijene, a za smještaj u privatni dom trebaju četiri vaše minimalne mirovine (ako se minimalna do tada ne ukine).

   Imate još neku ledinu? Svi vas nagovaraju da potpišete ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a državu baš briga što vas i kako netko vara.

Imate osjećaj da je tu nešto jako pogrešno. Da je zavladala fleksploatacija. Da živite od danas do sutra. Da ste „second hand“ čovjek. Da nemate pravo na nadu.