UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO NAM NOSI NOVI ZAKON O RADU?

FLEKSPLOATACIJA

   Vaše dijete je dobilo posao kao vaučer radnik: stručno usavršavanje bez radnog odnosa na godinu dana; država plaća 1600 kuna plaće, a poslodavac refundira cijenu lokalnog prijevoza. Bolje išta nego ništa?

   Vaše dijete je dobilo prvi posao s ugovorom na određeno vrijeme, koji ponovo potpisuje svaka tri mjeseca,  i tako već više godina. No, vaše je dijete ostalo u drugom stanju, pa joj jednostavno nije produžen ugovor. Ne zbog trudnoće, nego je istekao ugovor. Hoće li morati na abortus, jer niti suprug ne radi?

   Vaše je dijete nekim slučajem imalo siguran posao na neodređeno vrijeme, ali su u ustanovi odlučili sve radnike tog profila (zajedno s njihovim ugovorima o radu) preseliti u privatnu firmu za koju će formalno raditi (outsourcing), iako će i dalje obavljati iste poslove za svoju ustanovu, samo s rizikom nižih prava i plaće.

   Vaše dijete je dobilo posao preko agencije, pa sada ne zna gdje radi, već ga po pozivu stalno šalju na posudbu u drugu firmu i na drugi posao. A ugovori su na određeno, te još mora plaćati proviziju agenciji. Naravno, nikad ne zna kad će dobiti otkaz.

  Vaše je dijete dobilo otkaz, bez puno priče. Pomoć na burzi je istekla nakon tri mjeseca. Trenutačno radi po oglasima, kod kuće, na crno. Vaše dijete je postalo „nelegalno“.

  Vaše dijete je imalo sreće i dobilo posao u kvartovskom kafiću, no nema radnog vremena, gazda je zove odmah nakon što dođe kući, radi vikendima, a povjerila vam je kako gazda ima i „druge ponude“: pipka je, poziva u skladište i prijeti da će završiti na cesti, ako ne bude pristojna i poslušna.

  Vaše dijete radi u školi na pola radnog vremena, a kad pita može li dobiti cijelo radno vrijeme, kažu da joj to ne treba jer ionako ima kuću i dijete, pa ima što raditi.

   Vaše dijete ima više od 30 godina i nema još puno vremena za zasnivanje obitelji i rađanje. No, kako nema stalni posao, od banke ne može dobiti kredit za stan; kad bi kredit nekako ishodila uz jamstva i hipoteku na vaš stančić, ne može ostati trudna i roditi, jer će izgubiti posao.

   Vaše dijete je dobilo nepravedni otkaz, i to za vrijeme bolovanja nakon operacije. Nema za odvjetnika, a ne može tužiti preko sindikata, jer tvrtka u kojoj je radilo nije dozvoljavala sindikalno organiziranje.          

   Vaše dijete je često nezaposleno. Malo radi, malo ne radi. S jadnom penzijom morate hraniti svoje dijete.

   Vaše dijete je nesigurno, nesretno, sve slabijeg imuniteta i u depresiji.

To je dijete fleksibiliziranog, točnije – dereguliranog tržišta rada. Dijete bez prava na sreću i osjećaja sigurnosti i dostojanstva. Dijete bez svoje socijalne države.

FLEKSPLOATACIJA

   Vaše dijete neće znati što je penzija. Vaša će mirovina biti sve niža.

   Vaše fleksibilno i deregulirano dijete neće skupiti ni 15 godina radnog staža za odlazak u mirovinu. Jednog dana će živjeti od socijalne pomoći, jer u svojoj domovini nema niti tzv. socijalnu mirovinu za ostarjele fleksibilizirane radnike.

   Vaše dijete je uredno uplaćivalo doprinos i u drugi mirovinski stup, kad je radilo prijavljeno i legalno. Taj njegov privatni novac, banke su potrošile na svoje provizije i profite i potrošile na loše i rizične dionice.

   Vi ćete, ako ste „posebni umirovljenik“, polako gubiti po deset i po pet posto od mirovine, dok netko ne odluči da svi dobiju mirovinu iste visine; po mogućnosti minimalnu.

   Kako generacija vašeg djeteta neće imati iz čega uplaćivati doprinose jer će raditi uglavnom povremeno te će imati i niže plaće, jer više neće biti ni kolektivnih ugovora,  u državnom fondu međugeneracijske solidarnosti bit će sve manje novaca.

   Kad je vaš otac išao u mirovinu prije 30 godina, mirovina mu je bila u visini od 80 posto prosječne neto plaće. Vaša je mirovina niža od 40 posto prosječne neto plaće. A uskoro će biti i niža. Jer nema se…

   Sve ste siromašniji, ali ništa zato, samo pripadate većini od trećine siromašnih starijih od 65 godina.

   Imate osjećaj da vas mladi percipiraju kao društveni teret. Kao kradljivce svoje budućnosti. A političari vas obiđu tek pred izbore. Ti političari i njihovi bogati prijatelji koji imaju deset do sto puta veće plaće.

  Stan ste izgubili jer ste potpisali svom djetetu jamstvo za hipotekarni kredit. Vikendicu ste izgubili zbog neplaćenog poreza na nekretnine, a niste je mogli prodati.

   Kad dobijete kakvu socijalnu potporu, pomoć, subvenciju, znate da se to piše kao vaš dug državi i da će to morati platiti vaši nasljednici.

   U dom umirovljenika ne možete, jer su uvedene ekonomske cijene, a za smještaj u privatni dom trebaju četiri vaše minimalne mirovine (ako se minimalna do tada ne ukine).

   Imate još neku ledinu? Svi vas nagovaraju da potpišete ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a državu baš briga što vas i kako netko vara.

Imate osjećaj da je tu nešto jako pogrešno. Da je zavladala fleksploatacija. Da živite od danas do sutra. Da ste „second hand“ čovjek. Da nemate pravo na nadu.