UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

ISCJELITELJSKA MOĆ DODIRA

 

     U Americi postoji znanstveni institut koji istražuje učinke dodira (Touch Research Institute). Jedno od područja istraživanja su i prijevremeno rođene bebe. Redovna nježna masaža njihovog tijela, stimulacija dodirom, može biti pitanje života ili smrti. Bebe nedonoščad koje se tako tretira brže se razvijaju, brže dobivaju na težini, življe su i bolje rea­giraju, nego bebe koje se nije masiralo. One su rjeđe doživ­ljavale epizode zaustavljenog disanja, što je rizični faktor za sindrom iznenadne "smrti u dječjem krevetiću".

     Učinak čak i onog svakodnevnog, slučajnog dodira utvr­đen je u nekoliko ispitivanja. Takvo jedno istraživanje, na pri­mjer, pokazalo je da su konobarice, koje su prilikom vraćanja novca dodirnule ruku ili rame gosta, dobile veću napojnicu nego one koje to nisu činile. Ne treba se čuditi što se političari često guraju među masu ljudi, dodiruju ih i rukuju se s njima - oni znaju da će im se to isplatiti na dan izbora.

     U zadnja dva desetljeća masaža je ponovo dobila na svojoj važnosti i popularnosti. Svake godine milijuni posjete salone za masažu. Znanost potvrđuje ono što mi znamo po osjećaju, a to je da je masaža lijek. Masaža može imati pozitivne učinke na stanja, kao što su grčevi u trbuhu, hiperaktivnost, dijabe­tes, migrena. Ona može pomoći astmatičarima da lakše dišu, autističnoj djeci da poboljšaju svoju koncentraciju itd.

Za bolje raspoloženje

     Koža je najveći ljudski organ, koji sadrži milijune receptora - osam tisuća samo na jednoj jagodici prsta - koji putem živaca šalje poruke u kičmenu moždinu i dalje u mozak. Jed­nostavan dodir - ruka na ramenu ili oko pasa - može smanjiti ritam srčanih otkucaja i sniziti tlak. Čak i ljudi u dubokoj komi mogu pokazati promjene u srčanom ritmu kada ih se drži za ruke.

     Pokazalo se da pozitivni, nježni dodir, stimulira stvaranje endorfina - tjelesnog prirodnog hormona koji smanjuje osje­ćaj boli i povećava raspoloženje. To može objasniti zašto maj­čin zagrljaj može doslovce "poboljšati situaciju" kada dijete, recimo, oguli kožu koljena.

     Prema istraživanju Touch Research instituta, masaža poja­čava obrambenu, imunološku funkciju čak i u HIV pozitivnim pacijentima i snižava razine stres hormona u organizmu. Ta­kođer, prijevremeno rođene bebe, koje su bile masirane, bile su otpuštane iz bolnice šest do sedam dana prije nego što je bio prosjek otpuštanja.

Amerikanci - netaktilno društvo

     Antropolozi znaju da postoje jaka i slaba taktilna društva što je jedno od kulturoloških karakteristika. Tako, na primjer, antropolozi smatraju da su Amerikanci netaktilno društvo. U usporedbi s većinom drugih kultura,    Amerikancima je dodir uvredljiv. Kada je psiholog Sidney Jourard promatrao učesta­lost slučajnih dodira među parovima u kafićima u raznim kra­jevima svijeta, našao je da je najveća učestalost u Portoriku (180 puta tokom jednog sata).

     Jedna od najmanjih učestalosti je bila u Floridi (dva puta na sat). Istraživanja su otkrila da, primjerice, francuski roditelji i njihova djeca dodiruju jedni druge tri puta češće nego to čine Amerikanci. Istraživači izjavljuju da onda    "Nije čudno što su francuska djeca manje agresivna, jer to sigurno ima utjeca­ja i na njihov razvoj i emocionalno blagostanje", kaže Jourard.

     Dodir je naš najprisniji i najsnažniji oblik komunikacije. On je prvi osjećaj koji se razvija u ljudi, a može biti i zadnji koji nestaje.

dr. Ivo Belan