UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

SIROMAŠTVO POKRAJ NAS

Božični ručak u pučkoj kuhinji

     Ustanova Dobri dom Grada Zagre­ba od svog osnutka u veljači 2004. godine pruža uslugu prehrane za građane Grada Zagreba u socijalnoj po­trebi. Na četiri lokacije, u Branimirovoj 35, Cerskoj 3, Alfirevićevoj 6 i u okviru „Termičkog bloka Kosnica" za korisnike prenoćišta organizirane su pučke kuhinje u kojima se dnevno između 11 sati i 13:30 sati podijeli 2.300 obroka za ručak, za isto toliko korisnika.

     Pred Božić odlučili smo posjetiti puč­ku kuhinju u Branimirovoj ulici i vidjeti kako se hrane socijalno ugrožene skupi­ne stanovništva i kako će im izgledati bo­žićni ručak. Dnevno se tamo podijeli 879 obroka, a od navedenog broja, njih 115 se odnosi na umirovljenike. Stigli smo nešto prije 11 sati kako bi porazgovarali s ljudima koji su stajali u redu ispred pučke kuhinje.

     Prvi koji je pristao na razgovor bio je 66-godišnji umirovljenik koji nije htio reći svoje ime, ali je odmah u početku inter­vjua pomalo ljutito nam dobacio: „Miro­vina mi je 1.850 kuna i onda se čudiš kaj sam tu". Odgovorili smo mu da se ne ču­dimo pa je nastavio u blažem tonu.

     „Kad dočekaš mirovinu, onda si od­mah socijalno ugrožen. Ja sam devet godina u invalidskoj mirovini, radio sam 28 godina. Kad platim režije ostane mi 600-700 kuna za život. Svi smo ovdje jer nam je voda već prešla preko grla. Mo­ram ovdje dolaziti svakodnevno, jer ako ne dolaziš par dana izgubiš pravo. Klopa nije loša, ali je malo. Kad pojedeš nakon dva sata ponovno moraš jesti", kazao nam je i objasnio kako je nedjeljom i blagdanima malo kvalitetnija hrana, pa se tako nada da će i za Božić pojesti ne­što kvalitetnije.

Bakalar i puretina s mlincima

     A iz Ustanove Dobri dom su nam ka­zali kako za nadolazeće blagdane uvijek nastoje da budu što ugodnije korisnicima i u tu svrhu nastoje prilagoditi meni božićnom ugođaju. Tako će na Badnji dan korisnicima biti ponuđen brudet od bakalara na bijelo, kruh, banana i naranča. A na sam Božić jest će se goveđa juha s me­som i rezancima, pureći zabatak s mlinci­ma i povrće na maslacu, umak od bosilj­ka, kruh, kisela miješana salata i rolada.

     Kako će provesti Božić otkrila nam je 64-godišnja umirovljenica, koja se ta­kođer nije htjela predstaviti imenom, braneći tako ono dostojanstva što joj je preostalo zbog bijedne mirovine.

„Ujutro ću otići na misu, lijepo se pri- čestiti, tu ću doći po ručak, nakon toga ako po putu nađem koju plastičnu bocu, idem doma". Kazala nam je kako se u pučkoj kuhinji hrani dvije godine. Prije ju je bilo sram, sada više nije.    Muž joj je umro, a ima sina od 44 godine koji nije poslovno sposoban. Na skupljanje boca i hranjenje u pučkoj kuhinji natjerala ju je niska mirovina od samo 1.700 kuna.

     „Kad platim struju, vodu, sve, onda ostanem bez kune, ali skupim boce pa preživim. Ne očekujem ništa spektaku­larno od božićnog ručka, doduše hrana bude malo bolja nego inače. Ja sam za­dovoljna, dobijem svaki dan jelo i za­hvaljujem Bogu na tome", kazala nam je skromno i dodala da je smetaju korisnici pučke kuhinje koji su radno sposobni, ali ne žele raditi, i zapravo im nije potrebna pomoć.

     Na razgovor je pristala i 70-godišnja Marija, koja je prije 20 godina otišla u in­validsku mirovinu nakon što je ostala bez podlaktice u nesreći. Kazala nam je kako je radila 28 godina, a prima mirovinu od 2.100 kuna, što joj je taman dovoljno za režije. Muž joj je umro, a kćer i sin imaju svoje obitelji te joj ne mogu pomoći jer su u kreditima.

     „Nemam dovoljno novca za hranu i zato dolazim svaki dan ovdje. Što se tiče božićnog ručka, za blagdane je uvijek dobro, a inače mi bude malo premasna hrana", kazala nam je Marija.

„Gospon Hrelja, nula bodova!"

      Prišao nam je i jedan 70-godišnjak, koji nije htio otkriti ime, ali nam je kazao kako je također u invalidskoj mirovini još od 1996. godine i prima 1.200 kuna. Režije mjesečno progutaju 950 kuna. Nije nima­lo zadovoljan situacijom u kojoj se nalazi.

„Žalosno je da sam spao na ovo. Za­dnjih 15 godina svaki dan dolazim po hranu. Hrana je nekad dobra, nekad loša. Ali ako imaš doma ulja, soli, začina možeš si popraviti okus", kazao nam je, a onda „opleo" po čelniku Hrvatske stranke umi­rovljenika.

     „Kaj taj gospon Hrelja dela, nula bo­dova. Sterao bi ga s čela umirovljenika, taj nije u petnaest godina ništa napravio za dobrobit umirovljenika. Kaj ne otiđe. Pa kad ima 20 tisuća kuna plaću!".

Treba poštovati hranu koju jedete

     Za kraj smo popričali s još jednim umirovljenikom u invalidskoj mirovini, 75-godišnjim Branimirom. U mirovini je 18 godina, a u pučkoj kuhinji se hrani za­dnjih šest godina. I on je imao primjedbi na hranu.

     „Dvadeset puta hrana je u redu, a deset puta užas. A božićni ručak obično bude u redu. Treba poštovati hranu koju jedete", poručio je Branimir koji od svih naših sugovornika ima najvišu mirovinu, 2.700 kuna. No, u njegovom kućanstvu živi ih petero, žena i on, dvoje djece i unuk. No, samo jedno dijete radi, a nje­gova cijela mirovina ode na troškove odr­žavanje ruinirane kuće i režije te je njihov život, kaže, samo puko preživljavanje.

     „Uglavnom, umirovljenicima nije do­bro. Ovo je kraj, čim si u pučkoj kuhinji, to je kraj, to je kraj krajeva. Ali to ne smije biti naša sramota, to je sramota hrvat­skog društva", poručio je Branimir.

     I doista, sramota je da su naše društvo i država doveli do toga da mnogi građani zbog malih mirovina svakodnevno stoje u redu pred pučkom kuhinjom, kako bi zadovoljili osnovnu ljudsku potrebu - za­tomili glad.

Igor Knežević