UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

SIROMAŠTVO POKRAJ NAS

Božični ručak u pučkoj kuhinji

     Ustanova Dobri dom Grada Zagre­ba od svog osnutka u veljači 2004. godine pruža uslugu prehrane za građane Grada Zagreba u socijalnoj po­trebi. Na četiri lokacije, u Branimirovoj 35, Cerskoj 3, Alfirevićevoj 6 i u okviru „Termičkog bloka Kosnica" za korisnike prenoćišta organizirane su pučke kuhinje u kojima se dnevno između 11 sati i 13:30 sati podijeli 2.300 obroka za ručak, za isto toliko korisnika.

     Pred Božić odlučili smo posjetiti puč­ku kuhinju u Branimirovoj ulici i vidjeti kako se hrane socijalno ugrožene skupi­ne stanovništva i kako će im izgledati bo­žićni ručak. Dnevno se tamo podijeli 879 obroka, a od navedenog broja, njih 115 se odnosi na umirovljenike. Stigli smo nešto prije 11 sati kako bi porazgovarali s ljudima koji su stajali u redu ispred pučke kuhinje.

     Prvi koji je pristao na razgovor bio je 66-godišnji umirovljenik koji nije htio reći svoje ime, ali je odmah u početku inter­vjua pomalo ljutito nam dobacio: „Miro­vina mi je 1.850 kuna i onda se čudiš kaj sam tu". Odgovorili smo mu da se ne ču­dimo pa je nastavio u blažem tonu.

     „Kad dočekaš mirovinu, onda si od­mah socijalno ugrožen. Ja sam devet godina u invalidskoj mirovini, radio sam 28 godina. Kad platim režije ostane mi 600-700 kuna za život. Svi smo ovdje jer nam je voda već prešla preko grla. Mo­ram ovdje dolaziti svakodnevno, jer ako ne dolaziš par dana izgubiš pravo. Klopa nije loša, ali je malo. Kad pojedeš nakon dva sata ponovno moraš jesti", kazao nam je i objasnio kako je nedjeljom i blagdanima malo kvalitetnija hrana, pa se tako nada da će i za Božić pojesti ne­što kvalitetnije.

Bakalar i puretina s mlincima

     A iz Ustanove Dobri dom su nam ka­zali kako za nadolazeće blagdane uvijek nastoje da budu što ugodnije korisnicima i u tu svrhu nastoje prilagoditi meni božićnom ugođaju. Tako će na Badnji dan korisnicima biti ponuđen brudet od bakalara na bijelo, kruh, banana i naranča. A na sam Božić jest će se goveđa juha s me­som i rezancima, pureći zabatak s mlinci­ma i povrće na maslacu, umak od bosilj­ka, kruh, kisela miješana salata i rolada.

     Kako će provesti Božić otkrila nam je 64-godišnja umirovljenica, koja se ta­kođer nije htjela predstaviti imenom, braneći tako ono dostojanstva što joj je preostalo zbog bijedne mirovine.

„Ujutro ću otići na misu, lijepo se pri- čestiti, tu ću doći po ručak, nakon toga ako po putu nađem koju plastičnu bocu, idem doma". Kazala nam je kako se u pučkoj kuhinji hrani dvije godine. Prije ju je bilo sram, sada više nije.    Muž joj je umro, a ima sina od 44 godine koji nije poslovno sposoban. Na skupljanje boca i hranjenje u pučkoj kuhinji natjerala ju je niska mirovina od samo 1.700 kuna.

     „Kad platim struju, vodu, sve, onda ostanem bez kune, ali skupim boce pa preživim. Ne očekujem ništa spektaku­larno od božićnog ručka, doduše hrana bude malo bolja nego inače. Ja sam za­dovoljna, dobijem svaki dan jelo i za­hvaljujem Bogu na tome", kazala nam je skromno i dodala da je smetaju korisnici pučke kuhinje koji su radno sposobni, ali ne žele raditi, i zapravo im nije potrebna pomoć.

     Na razgovor je pristala i 70-godišnja Marija, koja je prije 20 godina otišla u in­validsku mirovinu nakon što je ostala bez podlaktice u nesreći. Kazala nam je kako je radila 28 godina, a prima mirovinu od 2.100 kuna, što joj je taman dovoljno za režije. Muž joj je umro, a kćer i sin imaju svoje obitelji te joj ne mogu pomoći jer su u kreditima.

     „Nemam dovoljno novca za hranu i zato dolazim svaki dan ovdje. Što se tiče božićnog ručka, za blagdane je uvijek dobro, a inače mi bude malo premasna hrana", kazala nam je Marija.

„Gospon Hrelja, nula bodova!"

      Prišao nam je i jedan 70-godišnjak, koji nije htio otkriti ime, ali nam je kazao kako je također u invalidskoj mirovini još od 1996. godine i prima 1.200 kuna. Režije mjesečno progutaju 950 kuna. Nije nima­lo zadovoljan situacijom u kojoj se nalazi.

„Žalosno je da sam spao na ovo. Za­dnjih 15 godina svaki dan dolazim po hranu. Hrana je nekad dobra, nekad loša. Ali ako imaš doma ulja, soli, začina možeš si popraviti okus", kazao nam je, a onda „opleo" po čelniku Hrvatske stranke umi­rovljenika.

     „Kaj taj gospon Hrelja dela, nula bo­dova. Sterao bi ga s čela umirovljenika, taj nije u petnaest godina ništa napravio za dobrobit umirovljenika. Kaj ne otiđe. Pa kad ima 20 tisuća kuna plaću!".

Treba poštovati hranu koju jedete

     Za kraj smo popričali s još jednim umirovljenikom u invalidskoj mirovini, 75-godišnjim Branimirom. U mirovini je 18 godina, a u pučkoj kuhinji se hrani za­dnjih šest godina. I on je imao primjedbi na hranu.

     „Dvadeset puta hrana je u redu, a deset puta užas. A božićni ručak obično bude u redu. Treba poštovati hranu koju jedete", poručio je Branimir koji od svih naših sugovornika ima najvišu mirovinu, 2.700 kuna. No, u njegovom kućanstvu živi ih petero, žena i on, dvoje djece i unuk. No, samo jedno dijete radi, a nje­gova cijela mirovina ode na troškove odr­žavanje ruinirane kuće i režije te je njihov život, kaže, samo puko preživljavanje.

     „Uglavnom, umirovljenicima nije do­bro. Ovo je kraj, čim si u pučkoj kuhinji, to je kraj, to je kraj krajeva. Ali to ne smije biti naša sramota, to je sramota hrvat­skog društva", poručio je Branimir.

     I doista, sramota je da su naše društvo i država doveli do toga da mnogi građani zbog malih mirovina svakodnevno stoje u redu pred pučkom kuhinjom, kako bi zadovoljili osnovnu ljudsku potrebu - za­tomili glad.

Igor Knežević