UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

POŠTAR VIŠE NE ZVONI NA VRATA

Mirovine iz bankomata

 

     Ni nakon više godina podnošenja inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske nizu HDZ-ovih ministara rada i mirovinskog sustava, i to uz potpo­ru Pučke pravobraniteljice, umirovljenici umirovljeni nakon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mi­rovinskom osiguranju. Briga bivšeg mini­stra za invalidne i slabo pokretne osobe, za one koji žive u zabitima, na planinama ili na otocima, u novogradnjama ili na perife­rijama, gdje nema banaka niti bankomata.

     Zovu nas u panici iz Sv. Klare, udalje­ne četvrti sa zapadne periferije Zagreba, i kažu kako su im zatvorili poštu, gdje su do sada podizali mirovine. Može li im država vratiti poštara da im zvoni na vrata?

Točno, bivši ministar Mrsić, uz glasno protivljenje umirovljeničkih udruga, na­prosto je napravio dogovor s bankama kako se mirovine trebaju isplaćivati is­ključivo na bankovne račune, a ako nema banke u blizini, ili umirovljenik ne može doći do banke, preostaje mu svoju privat­nu karticu i osobni PIN povjeriti prvom pokretnom susjedu ili rođaku. Briga njega što se time stvorio čvrsti temelj za tipične zloporabe i prijevare umirovljenika, a čini se da glava ne boli niti ekipu sadašnjeg ministra Josipa Aladrovića, jer ga nije niti bilo na 15. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, kad je SUH ponovno aktivirao to pitanje.

     Njegov prethodnik Pavić se nije niti ba­vio takvim sitnicama pa ih nije uključio u svoju „sveobuhvatnu mirovinsku reformu". On je samo hladnokrvno ustvrdio kako pošta i dalje dostavlja mirovine. Točno, ako se plati! A za to je potrebno otvoriti račun kod Hrvatske poštanske banke, plaćati 10 kuna mjesečno, plus kod svake isplate je­dan posto vrijednosti mirovine. Super re­cept za one najbjednije!

     Dakle, svi umirovljeni nakon 1. siječ­nja 2014. moraju otići (biti odneseni?) do najbliže banke i tamo otvoriti svoj tekući račun, a onda i redovito dolaziti jednom mjesečno podići svoju mirovinu. Zašto jednom mjesečno, iako je opasno držati novac u kući ili stanu? Iz dva razloga: prvi, jer je teško naći dobrohotnog rođaka ili su­sjeda koji će vas iznijeti s desetog kata ili prevesti do prve pošte ili banke više puta mjesečno, a drugo, zato što su bahatim bankarima dosadili redovi i gužve počet­kom mjeseca u bankama, pa su odlučili da niti ne žele gledati njihova ostarjela izborana lica bez naknade. Da, dobro ste čuli, uvedene su naknade za podizanje gotovine za sada u nekoliko banaka, npr. četiri kune po transakciji u OTP-u i 1,95 kn u Zabi.

     Koliko je to pohlepno i opasno upra­vo po umirovljenike, javnim priopćenjem je banke upozorio guverner Hrvatske na­rodne banke Boris Vujčić, tvrdeći kako se naplatom takvih naknada na svaku isplatu gotovine u banci ugrožavaju starije oso­be. Danas se čak 89 posto svih gotovin­skih transakcija odvija preko bankomata ili internet bankarstva, što znači da samo 11 posto transakcija ide preko šaltera. No, pohlepnim bankarima je na račun siro­mašnih i poniženih umirovljenika važno smanjiti broj zaposlenih i pojeftiniti rad. Ako je „socijalna" država ukinula poštare, što ne bi banke ukinule šaltere! Koga briga za stare!

Jasna A. Petrović