UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

POŠTAR VIŠE NE ZVONI NA VRATA

Mirovine iz bankomata

 

     Ni nakon više godina podnošenja inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske nizu HDZ-ovih ministara rada i mirovinskog sustava, i to uz potpo­ru Pučke pravobraniteljice, umirovljenici umirovljeni nakon 1. siječnja 2014. godine i dalje nisu u mogućnosti ostvarivati pravo na besplatnu dostavu mirovine do kućnog praga, jer je to pravo ukinuo Mirando Mrsić svojedobnim izmjenama Zakona o mi­rovinskom osiguranju. Briga bivšeg mini­stra za invalidne i slabo pokretne osobe, za one koji žive u zabitima, na planinama ili na otocima, u novogradnjama ili na perife­rijama, gdje nema banaka niti bankomata.

     Zovu nas u panici iz Sv. Klare, udalje­ne četvrti sa zapadne periferije Zagreba, i kažu kako su im zatvorili poštu, gdje su do sada podizali mirovine. Može li im država vratiti poštara da im zvoni na vrata?

Točno, bivši ministar Mrsić, uz glasno protivljenje umirovljeničkih udruga, na­prosto je napravio dogovor s bankama kako se mirovine trebaju isplaćivati is­ključivo na bankovne račune, a ako nema banke u blizini, ili umirovljenik ne može doći do banke, preostaje mu svoju privat­nu karticu i osobni PIN povjeriti prvom pokretnom susjedu ili rođaku. Briga njega što se time stvorio čvrsti temelj za tipične zloporabe i prijevare umirovljenika, a čini se da glava ne boli niti ekipu sadašnjeg ministra Josipa Aladrovića, jer ga nije niti bilo na 15. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, kad je SUH ponovno aktivirao to pitanje.

     Njegov prethodnik Pavić se nije niti ba­vio takvim sitnicama pa ih nije uključio u svoju „sveobuhvatnu mirovinsku reformu". On je samo hladnokrvno ustvrdio kako pošta i dalje dostavlja mirovine. Točno, ako se plati! A za to je potrebno otvoriti račun kod Hrvatske poštanske banke, plaćati 10 kuna mjesečno, plus kod svake isplate je­dan posto vrijednosti mirovine. Super re­cept za one najbjednije!

     Dakle, svi umirovljeni nakon 1. siječ­nja 2014. moraju otići (biti odneseni?) do najbliže banke i tamo otvoriti svoj tekući račun, a onda i redovito dolaziti jednom mjesečno podići svoju mirovinu. Zašto jednom mjesečno, iako je opasno držati novac u kući ili stanu? Iz dva razloga: prvi, jer je teško naći dobrohotnog rođaka ili su­sjeda koji će vas iznijeti s desetog kata ili prevesti do prve pošte ili banke više puta mjesečno, a drugo, zato što su bahatim bankarima dosadili redovi i gužve počet­kom mjeseca u bankama, pa su odlučili da niti ne žele gledati njihova ostarjela izborana lica bez naknade. Da, dobro ste čuli, uvedene su naknade za podizanje gotovine za sada u nekoliko banaka, npr. četiri kune po transakciji u OTP-u i 1,95 kn u Zabi.

     Koliko je to pohlepno i opasno upra­vo po umirovljenike, javnim priopćenjem je banke upozorio guverner Hrvatske na­rodne banke Boris Vujčić, tvrdeći kako se naplatom takvih naknada na svaku isplatu gotovine u banci ugrožavaju starije oso­be. Danas se čak 89 posto svih gotovin­skih transakcija odvija preko bankomata ili internet bankarstva, što znači da samo 11 posto transakcija ide preko šaltera. No, pohlepnim bankarima je na račun siro­mašnih i poniženih umirovljenika važno smanjiti broj zaposlenih i pojeftiniti rad. Ako je „socijalna" država ukinula poštare, što ne bi banke ukinule šaltere! Koga briga za stare!

Jasna A. Petrović