UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

OPASNOST PRIMANJA BOŽIĆNICE

Kad izgubiš besplatno dopunsko!

 

     Neki gradovi i općine u Hrvatskoj i ove godine za svoje umirovljeni­ke pripremili su božićnice, koje se uglavnom kreću od 100 do 400 kuna, ovisno o visini mirovine primatelja. No, primanje božićnice neke umirovljenike mogao bi, kad se podvuče konačni račun, ostaviti u minusu i maknuti im osmijeh s lica. Naime, svi oni koji imaju mirovine blizu cenzusa za besplatno dopunsko osiguranje, primanjem božićnice mogli bi ostati bez besplatne zdravstvene zašti­te, jer se božićnica uračunava u godišnji prihodovni cenzus.

     Podsjećamo, cenzus za dopunsko zdravstveno za člana obitelji iznosi 1.516,32 kune, a za samca 1.939,39 kuna, te ako ukupni prihodi u prethodnoj ka­lendarskoj godini prijeđu i jednu lipu više od cenzusa, automatski se gubi pravo na besplatno zdravstveno osiguranje koje godišnje košta 840 kuna.

Petrov siromašan božićni ručak

     Na primjer, recimo da Petar Jurić, sa­mac koji živi u Kutini, prima prosječnu mirovinu od 1.915 kuna. Taj grad umirov­ljenicima koji imaju mirovine od 1.000 do 2.000 kn podijelit će 300 kuna božićnice. Kad se tih 300 kuna podijeli sa 12 mjese­ci, dobije se iznos od 25 kuna mjesečno. A kada se 25 kuna pridoda Petrovoj miro­vini, dolazimo do iznosa od 1.940 kuna. To je za 61 lipu prihod veći od cenzusa, što znači da će zbog 300 kuna božićnice, taj umirovljenik morati platiti 840 kuna dopunskog zdravstvenog. Bilo bi, dakle, logično da odbije božićnicu od grada Ku­tine. Ali i moguće sljedeće povećanje te­meljem usklađivanja mirovina dva puta godišnje.

     Teško je pouzdano utvrditi broj umirovljenika u Hrvatskoj kojem zbog božićnice ili usklađivanja prijeti takav scenarij. Prema posljednjim statističkim informacijama HZMO-a, postoji 160.844 umirovljenika koji primaju mirovinu iz­među 1.500,01 i 2.000,00 kuna, a prosječ­na mirovina za tu skupinu iznosi 1.766 kuna. Oko šezdesetak gradova i općina u Hrvatskoj je najavilo isplatu božićni­ce umirovljenicima pa su procjene da neće biti velik broj umirovljenika koji će izgubiti pravo na besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje. No, opreza nikad dosta.

     Treba napomenuti kako u prihodovni cenzus, osim dohotka, ne ulazi samo bo­žićnica, nego i većina socijalnih davanja. U prihod se tako računaju i doplatak za pomoć i njegu, osobna invalidnina, po­moć za podmirenje troškova stanovanja, ortopedski doplatak, opskrbnina, obitelj­ska invalidnina... Sva ta davanja, dakle, mogu povećati prihod i dovesti do gubit­ka besplatnog dopunskog zdravstvenog osiguranja.

Ni crveni, ni plavi; ni lijevi, ni desni

     Ono zbog čega najviše umirovljenika gubi besplatno dopunsko zdravstveno je usklađivanje mirovina dvaput godiš­nje. Samo unatrag godine dana desetak tisuća umirovljenika je izgubilo to pravo, a zbog čega je Sindikat umirovljenika Hrvatske krajem listopada i početkom studenog organizirao prosvjedne akci­je pred Vladom s ciljem da se promijeni uredbom Vlade RH prihodovni cenzus, odnosno privremeno digne s 1.939,39 kuna makar na 2.000 kuna, ali tako da se dva puta godišnje povećava prigodom usklađivanja mirovina. Glavni cilj je da se što prije prihodovni cenzus poveća na visinu hrvatske granice siromaštva, koja iznosi 2.485 kuna i on ostaje.

     Na 15. sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe održanoj 2. prosinca 2019. zahtjev umirovljeničkih udruga, Matice i Sindikata umirovljeni­ka, je podržan kao razumljiv, s obzirom na to da prihodovni cenzus za dopunsko zdravstveno nije bio mijenjan čak 15 go­dina! U međuvremenu su na vlasti bili i lijevi i desni, i crveni i plavi, i nikome nije bilo bitno pomoći najpotrebitijima koji gube pravo na zdravlje.

Igor Knežević