UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

PROF.DR.SC. GOJKO BEŽOVAN, PRAVNI FAKULTET U ZAGREBU

ZAŠTO JE DRUGI MIROVINSKI STUP NEODRŽIV?

Bez načela zdrave pameti

     Redoviti profesor socijalne politike na Pravnom Fakulte­tu u Zagrebu Gojko Bežovan poznati je kritičar drugog ob­veznog mirovinskog stupa. Dobro je upućen u probleme privatizacije javnog mirovinskog sustava u tranzicijskim ze­mljama, po tzv. čileanskom modelu. U tom kontekstu upo­zorava na izazove održivosti privatizacije četvrtine javnog mirovinskog sustava u Hrvatskoj.

     Posljednja mirovinska reforma u primjeni od ove godi­ne donijela je i važnu novost što se tiče obveznog drugog mirovinskog stupa, no o tome se gotovo nigdje ne piše. Naime, taj je stup praktički doživio svoju prvu veliku reanimaciju, jer je svakom osiguraniku uvedeno pravo izbora u trenutku umirovljenja hoće li mu mirovina biti isplaćivana samo iz prvog ili oba stupa. A ključni cilj ranije privatizacije javnog mirovinskog sustava bio je da će mirovine iz I. i II. stupa biti veće nego što su mirovine samo iz I. stupa.

 Poznato je da je već oko 60 posto svih novo umi­rovljenih u ovoj godini izabralo povratak u prvi stup, jer bi im mirovine bile niže ako se isplaćuju i iz drugog stupa. Kako vidite taj reformski pomak i kako biste vi preuredili drugi stup da ste ministar rada i mirovinskog sustava?

     Što se tiče zadnje mirovinske reforme i onoga što se od­nosilo na izazove drugog stupa, tu je znakovito da u okviru te reforme nismo imali nikakvu ozbiljnu analizu što se tiče učinaka drugog stupa i ishoda tog koncepta privatizacije ostvarenih socijalnih prava. Analiza koju su nam napravili „stručnjaci", a koje je platila EU po zahtjevu naše vlade svje­dočanstvo je naših civilizacijskih nekompetencija. O tome sam vodio prepisku s tim „stručnjacima" dajući im do zna­nja da nismo baš takva zabit. Zapravo, kod drugog stupa privatizirana su socijalna prava koja su jednim dijelom već financirana kroz zaduživanje. To je privatizirano s idejom da se iz II. stupa povećaju ulaganja, da se poveća zaposle­nost i rast. Time je trebao biti pokriven i tranzicijski trošak.

     Međutim, nemamo evidencije koliko se ulagalo i kakvi su učinci. Znamo da se oko 70% uložilo u državne obve­znice, što je prema mišljenjima vodećih svjetskih eksperata „slijepa ulica" ovog projekta. Jedanput je rečeno da se pri­vatizacija javnog mirovinskog sustava provodi kako bismo razvili tržište kapitala. A tržište kapitala nismo razvili, tržište kapitala u Hrvatskoj je kolabiralo nakon krize i nikad se nije oporavilo, a u drugim tranzicijskim zemljama se oporavilo. Tržište kapitala je bilo pod čistim interesima špekulativnog inozemnog kapitala, gdje smo zajedno s obveznim miro­vinskim fondovima izgubili puno novca. A i danas je činje­nica da kod nas ne postoji tržite kapitala u kojeg bi ulagali 5% doprinosa koji dolazi na njihov račun.

     Ako sada još vidimo tu činjenicu da u ukupnom broju onih koji idu godišnje u mirovinu, velik udio ide kroz insti­tut najniže mirovine, njima je mirovinska štednja u II. stupu sasvim irelevantna činjenica. I onda se tu postavlja pitanje znamo li napraviti evaluaciju ishoda privatizacije mirovin­skog sustava.

      Ne umišljam si ministarsko mjesto, ali analiza učinka u odnosu na postavljene ciljeve te javna rasprava o tome nužan je okvir svake reforme. Svakako, nama je prioritet napraviti analizu cjelokupnog mirovinskog sustava te to javno raspraviti s naglaskom da mirovine nisu prirodna po­java, već ih se treba zaraditi.

Poguban tranzicijski trošak

Da li biste zadržali postojeći model obveznog drugog stupa?

     Vidio bih ono što su napravile druge zemlje, što su na­pravili Poljaci, što su napravili Slovaci. I onda, ako ostaje­mo u drugom stupu, imat ćemo i dalje dvije trećine onih kojima se drugi stup neće isplatiti, koji će ići u prvi stup.    Zapravo se time pokazuje da takva reforma ne daje nika­kve očekivane ishode. Trebali bismo računati tranzicijski trošak, HANFA je to počela jednom raditi 2011. godine, računati koliko se ulaže, koliko se dobije, kolika je provi­zija mirovinske financijske industrije, a onda bismo zasi­gurno pouzdanije mogli suditi o tom modelu.

     Tranzicijski trošak takvog modela je s jedne strane u toj mjeri neodrživ da je doveo u pitanje javne financije tranzicijskih zemalja, i zato su zapravo one ukinule oba­vezno članstvo u drugom stupu, a Mađarska i Poljska ga ukinule definitivno. Treba vidjeti što su stručnjaci Među­narodne organizacije rada rekli o ishodima ovog projek­ta u tranzicijskim zemljama. Slovenci su sačinili exante evaluaciju i ranije zaključili da ne idu u reformu po mo­delu      Svjetske banke jer to neodrživo za njihove javne fi­nancije.

     Vidite pobunu u Čileu, jedan od zahtjeva je nacionali­zacija privatiziranog mirovinskog osiguranja koji ni izda­leka ne isplaćuje mirovine koje su bile obećane.

Država pogoduje bogatima

Zapravo je očito kako je 2002. godine vlada Ivi­ce Račana provela privatizaciju četvrtine mirovinskog stupa, tj. od 20 posto doprinosa oduzela pet posto i dala ih na upravljanje mirovinskim fondovima inoze­mnih banaka. Kako gledate na potrebu očuvanja jav­nog mirovinskog stupa, te koje oblike dodatne miro­vinske štednje predlažete?

     Ono što je aktualno, štrajk ljudi u prosvjeti u Hrvatskoj, izravno je povezan s drugim stupom. Zašto? Pokazalo se da su zemlje koje su imale drugi stup manje ulagale u obrazo­vanje, kulturu, istraživanje. Dakle, u vrijeme krize u Hrvatskoj Sanader je predlagao obustavu uplata u drugi stup. To su masovno radile tranzicijske zemlje da spase svoje javne financije. Međutim ne, kod nas su smanjivali plaće, zaduži­vali se, povećavali poreze i PDV, uveden je i krizni porez. O tome sam 2014. pokrenuo raspravu na www.banka.hr, me­đutim kad se vidjelo da rasprava neće dati pozitive ishode za banke, ista je obustavljena.

     Što se tiče oblika mirovinske štednje, imamo apsurd­ne premije u trećem stupu. Kod nas država daje premije za treći stup relativno bogatim građanima. Država nema taj novac, država se za taj novac zadužuje u inozemstvu i onda ga daje bogatim građanima na njihove račune. To je neodrživo i socijalno duboko nepravedno. Drugi apsurd je da smo 2010. godine ukinuli poreznu povlasticu, što jedi­no funkcionira u najvećem dijelu tranzicijskih zemalja, kao poticaj za mirovinsku štednju. Dakle, ako do određenog iznosa ulažem sredstva u mirovinsku štednju, neću na to platiti poreze i prireze. K tome, mi smo još uveli pogodnosti za tvrtke koje besporezno ulažu u mirovinsku štednju, oče­kivano dobrostojećih građana.

Dvojbena privatnost drugog stupa

Kako ocjenjujete mirovinski sustav u drugim bivšim socijalističkim zemljama u okruženju, osobito u onima koje su ukinule obvezni drugi stup?

     Mađarska i Poljska su ukidanjem drugog stupa ojačali svoj javni stup međugeneracijske solidarnosti i učinile da će mirovine na kraju biti više ovisne o tome koliko će ljudi dugo raditi i koliko će uplaćivati doprinose. Naročito      Polj­ska s nominalnim sustavom određenih doprinosa - NDC. A u Hrvatskoj ponovo imamo rasprave u javnosti o viso­kim povlaštenim mirovinama. Valjda bi u Hrvatskoj trebalo vrijediti načelo zdrave pameti, nitko ne može imati veću mirovinu od onoga tko je mirovinu zaradio svojim radom i uplatama doprinosa. To je motivacija i neodrživ je sustav najviših mirovina kojima se građanima smanjuju mirovine po načelu solidarnosti.

Iako većina građana ne razumije priču o dru­gom mirovinskom stupu te ga doživljavaju svojom pri­vatnom ušteđevinom, možete li objasniti koliko je on doista privatan, s obzirom da se zapravo vrti četvrtina hrvatskog mirovinskog fonda?

     On je jako dvojbeno privatan. On je privatan u tom smislu da osiguranici zapravo nemaju prava u upravljanju imovinom koja je na njihovim računima. Četvrtina mirovin­skih doprinosa dana je na raspolaganje ljudima iz obveznih mirovinskih fondova i osiguranici na to nemaju zapravo ni­kakav odgovarajući utjecaj.

Dug se vrti u krug

Ako pojednostavimo, u početku je bio samo javni stup od 20 posto mirovinskih doprinosa na bru­to plaću. S tim se nekako isplaćivalo relativno pristoj­ne mirovine koje su devedesetih godina činile oko 48 posto udjela. Kad se za drugi stup otkinulo 5 posto doprinosa i dalo u četiri bankarska fonda, državi je nedostajao novac kojim bi pokrila sve mirovine. Taj je novac onda posuđivala od istih tih banaka kojima ga je dala na upravljanje. Uglavnom, mnogi tvrde kako je tu riječ o svojevrsnoj casino-ekonomiji i da su tran­zicijski troškovi od početka stizanja novca, do prvih isplata mirovina, postali ogromni. Je li točno da hr­vatske javne financije imaju zbog drugog stupa ma­njak od više od sto milijardi kuna?

     Hrvatske javne financije imaju zbog toga velike troš­kove i to je bio jedan od ključnih razloga što smo bili u proceduri makroekonomskih neravnoteža. Država se zaduživala i povećavala PDV kako bi isplaćivala mirovi­ne.     Država posuđuje opet taj isti novac koji je dala ob­veznim mirovinskim fondovima. Država je dužna prema obveznim mirovinskim fondovima, a onda građani na svojim računima, oni isto tako imaju dug, oni imaju dug koji je najvećim dijelom uložen u državne obveznice.

I sad je tu rizik, tog famoznog argentinskog sindro­ma. Kad se jedanput u većem razmjeru budu trebale isplatiti mirovine, hoće li obvezni mirovinski fondovi moći prodati državne obveznice po cijeni koja je bila predviđena.

Mirovine - bez zarade

Imate li podatak koliko je od 2002. do danas ostvareno gubitaka u četiri mirovinska fonda? Poznato je da su samo na Agrokoru fondovi drugog stupa izgu­bili oko milijardu kuna?

     Ne zna se zapravo koliko su izgubili svojim ulaganjima. To bi trebao biti dio HANFA-inih izvješća. Ono što su izgubi­li na Agrokoru, to je bio rezultat koji je povezan s pitanjem saborskog zastupnika, profesora Ivana Lovrinovića, a mi zapravo o drugim stvarima nažalost nismo informirani.

Hrvatski mirovinski sustav, barem kad je riječ mirovinama temeljem općih propisa, nije ugrožen, upravo zbog toga što se njegova održivost ostvarila na račun bitno smanjene adekvatnosti mirovina. Hr­vatska ima iza Irske najmanji udjel prve mirovine u za­dnjoj plaći od navodno 35 posto, dok je relativna vri­jednost mirovine 38 posto (1989. je iznosila čak 77,23 posto). Slažete li se da su hrvatske mirovine mizerne i da ih treba povećati?

     Ovo što govorite da je 1989. iznosila 77,23 posto, to je naprosto zamka. Tadašnji premijer Ante Marković je dobio povoljne kredite iz inozemstva i tada je povećao između ostalog mirovine. On je na takvim davanjima htio na neki način spasiti onodobnu državu. To nije bila stvarna vrijed­nost mirovina u to vrijeme.

     Ali mirovine su u Hrvatskoj definitivno niske, i ako bi se poduzele izvjesne mjere koje bi se borile protiv crnog trži­šta rada, ako bi postojale mjere protiv evazije doprinosa, moglo bi se prikupiti ipak nešto više. Imajući u vidu da ima­mo znatan udio onih koji primaju mirovinu u Hrvatskoj, a ta se mirovina nije zaradila, nego se financira iz proračuna, gdje bi to trebalo jasno razdvojiti, onda bi mi očekivano ipak, kako tako, mogli imati nešto veće mirovine. Ali ne u tom smislu nešto značajno.

Kako komentirate da su hrvatski mirovinski do­prinosi za javni stup gotovo najniži u Europi - samo 15 posto. Slovenija npr. ima doprinos od 24,35 posto...

     Pitanje je, je li izgledno da se u Hrvatskoj povećaju do­prinosi. Povećanjem doprinosa povećala bi se cijena rada

u tom smislu bi postali manje konkurentni. Međutim, sasvim je nepopularno javno reći, mali će broj građana u    Hrvatskoj moći živjeti od svojih mirovina. Građani trebaju štedjeti ulaganjem u nekretnine i druge oblike imovine te u starosti biti spremni uložiti svoju ušteđevinu u pristojnu kvalitetu života jer nam to država neće dati.