UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE TRAŽI UKIDANJE DRUGOG MIROVINSKOG STUPA:

 Drugi stup ruši ukupni mirovinski sustav i pretežak je teret za javni proračun 

Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

Predsjedništvo Sindikata umirovljenika Hrvatske na svojoj je 10. sjednici odlučilo pozvati Vladu Republike Hrvatske na žurno ukidanje postojećeg drugog mirovinskog stupa obvezatne kapitalizirane štednje, kako bi se spriječio raspad ukupnog mirovinskog sustava.

Sadašnji umirovljenici, a s obzirom na trend i oni koji će to uskoro postati, moraju strepiti za svoje mirovine samo zato što je u određenom trenutku odlučeno da se više neće izdvajati 20 nego 15 posto u mirovinski fond, što je jedna  četvrtina mirovinskih sredstava blokirana u dugoročnoj i rizičnoj privatnoj štednji, a istovremeno se država zadužuje uz vrlo visoke kamate kako bi održala socijalni mir u populaciji najstarijih. I sve se to dešava u vremenu kada umirovljenici uzdržavaju svoju odraslu djecu bez posla ili zaposlenu na minimalne plaće ili vaučere. Takav podrezani javni stup trebao bi nastavi financirati još godinama sve umirovljenike, dok ne počnu stizati prinosi iz drugog stupa (prva veća grupa očekuje prinose tek od 2025. na dalje!). Do tada sami osiguranici i država trebaju snositi ogromne tranzicijske i administrativne troškove, a to je previsok teret za javne financije.       

I još nešto od osobite važnosti: u istupima različitih „stručnjaka“ interesnih skupina, a posebno državnih činovnika, stalno se katastrofično naglašava kako se za mirovine isplaćuje  35,5 milijardi kuna, a da se od doprinosa ubere samo 19,5 milijardi kuna godišnje, no pri tom navode samo doprinose za prvi stup. Uz pretpostavku da su svi osiguranici u prvom stupu i da su svi obveznici redovito uplatili svoje doprinose za mirovinsko osiguranje, na temelju broja osiguranika i bruto plaće za lipanj 2013. godine, osiguralo bi se 28,10 milijardi kuna, što bi bilo posve dovoljno za isplatu svih mirovina stečenih na temelju rada (bez mirovina prema posebnim propisima).

Uvođenje drugog stupa u vremenu blagostanja i ekonomskog uzleta bilo bi korisno kao dodatak mirovini.  U vremenu krize i stagnacije, ovakav drugi stup postaje poguban i skup, postaje rušitelj kompletnog mirovinskog sustava, ali i jedan od uzroka nestabilnosti ukupnih državnih financija.

 

Stoga Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

 

Konačno treba ispravno informirati hrvatsku javnost kako je hrvatski model zapravo model Svjetske banke koji je, pod ucjenom ishođenja kredita i potpora međunarodnih financijskih institucija, prihvaćen samo u europskim bivšim socijalističkim zemljama i praktički je nepoznat Zapadnoj Europi. Njihovi modeli drugog stupa su u pravilu dobrovoljni, iako ima i obvezatnih (Danska, Nizozemska, Švedska), no to su takozvani profesionalni mirovinski sustavi. Najveći dio mirovine zapadnoeuropskih umirovljenika i dalje podmiruje se iz javnih mirovinskih stupova ili proračuna, ali s trendom jačanja dodatnih stupova.

 

  • Slučaj Poljske i drugih

Kad je riječ o drugom stupu Svjetske banke, treba otvoreno reći hrvatskim građanima kako su ove godine u rujnu i Poljaci, nakon Mađara i Slovaka, odlučili ukinuti model drugog stupa individualne kapitalizirane štednje omogućivši prijelaz svima koji to žele u prvi javni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti, dok su sve druge zemlje znatno reducirale doprinose, s izuzetkom Hrvatske i Bugarske (obje oko 5 posto). Točnije, Poljska je prvo 2011. snizila doprinose sa 7,3 na 2,3 posto, da bi ovih dana otvorila tromjesečno razdoblje za izjašnjavanje o prijelazu u prvi stup. Mađarska je nakon početnog doprinosa od 9 posto prije dvije godine ukinula drugi stup. Slovačka je također započela s 9 posto, da bi prošle godine smanjila doprinos na 4 posto te omogućila (po treći put) prijelaz u prvi stup. Češka i Slovenija prihvatile su samo dobrovoljni drugi stup mirovinske štednje, dok su sve baltičke zemlje snizile doprinose (Estonija na 4, Letonija na 2, a Litva na 3 posto), dok se u Rumunjskoj nakon višegodišnje zamrznutosti na 2 posto, povećava za 0,5 posto godišnje.

Drugi stup se nije pokazao rješenjem za probleme koji nastaju za sustave državnih (javnih) mirovina zbog demografskih promjena, sporog gospodarskog rasta i velike nezaposlenosti, već promašajem iskrojenim u financijskim laboratorijima. I, što je najvažnije, takav drugi stup je iskazao previsoke tranzicijske troškove (Poljska bi, da nije izabrala ukidanje, za to izdvajala 2% bruto društvenog proizvoda sve do 2050.!), a hrvatski se tranzicijski trošak procjenjuje na pet milijardi kuna godišnje. Administrativni troškovi „pojedu“ čak 20% vrijednosti prinosa kroz 40 godina očekivane mirovinske štednje u drugom stupu.

 

  • Drugi stup je bez društvene odgovornosti i transparentnosti

Važno je naglasiti da prvi stup ima obvezu pokriti i određene socijalne rizike (najniža mirovina, invalidska i obiteljska mirovine), a ti se socijalni rizici sada prevaljuje isključivo na prvi stup, dok drugi stup nema elemenata solidarnosti i socijalne redistribucije.

Nadalje, drugi stup ima visok rizik nedostatnog prinosa, kao posljedice gospodarskog stanja,  slabe razvijenosti tržišta kapitala, inflacije te rizika lošeg upravljanja (nesposobnost ili prijevara). Tko će, primjerice, nadomjestiti gubitke od desetaka milijuna radničkih mirovinskih kuna uloženih samo lani u spašavanje propale Centar banke? Hoće li i za to fond menadžeri podići svoje stimulacije i nagrade?

Tu je i problem prijenosa tereta rizika isključivo na leđa pojedinca, dok u većini zapadnih profesionalnih mirovinskih modela rizik široko dijele radnici, vlasnici dionica, porezni obveznici. Zbog toga je drugi stup nepovoljan za radnike s primanjima nižima od prosjeka, za žene, zaposlene na povremenim i prekarnim poslovima. U Hrvatskoj zapravo nema nikakvog jamstva prinosa, kakav postoji u dosta zemalja. Stoga ne iznenađuju prvi izračuni o bitno nižim mirovinama onih koji su izabrali oba stupa, zbog čega im je omogućen povratak samo u prvi stup, što je velika većina iskoristila. Sve projekcije, nadalje, ukazuju kako će mirovine koje se isplaćuju temeljem osiguranja u oba mirovinska stupa biti osjetno niže od mirovina koje se isplaćuju na osnovi sudjelovanja samo u prvom stupu.

Kako kod drugog stupa postoji izrazit problem netransparentnosti, te nesudjelovanja stvarnih vlasnika mirovinske štednje u odlučivanju i nadzoru, on je u efektivnom vlasništvu banaka, čime je izložen političkim i bankarskim manipulacijama (npr. banka ulaže mirovinsku u rizične dionice firme koja joj ne uspijeva uredno vraćati prethodne kreditne linije). Treba se riješiti mita da bi namjeravana diversifikacija štednje u drugom stupu na tri stupnja rizičnosti mogla osigurati veće prinose mirovina, jer se time povećava rizik od lošeg upravljanja i casino ekonomije.

Zagreb, 30. rujna 2013.