UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

SINDIKAT UMIROVLJENIKA HRVATSKE TRAŽI UKIDANJE DRUGOG MIROVINSKOG STUPA:

 Drugi stup ruši ukupni mirovinski sustav i pretežak je teret za javni proračun 

Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

Predsjedništvo Sindikata umirovljenika Hrvatske na svojoj je 10. sjednici odlučilo pozvati Vladu Republike Hrvatske na žurno ukidanje postojećeg drugog mirovinskog stupa obvezatne kapitalizirane štednje, kako bi se spriječio raspad ukupnog mirovinskog sustava.

Sadašnji umirovljenici, a s obzirom na trend i oni koji će to uskoro postati, moraju strepiti za svoje mirovine samo zato što je u određenom trenutku odlučeno da se više neće izdvajati 20 nego 15 posto u mirovinski fond, što je jedna  četvrtina mirovinskih sredstava blokirana u dugoročnoj i rizičnoj privatnoj štednji, a istovremeno se država zadužuje uz vrlo visoke kamate kako bi održala socijalni mir u populaciji najstarijih. I sve se to dešava u vremenu kada umirovljenici uzdržavaju svoju odraslu djecu bez posla ili zaposlenu na minimalne plaće ili vaučere. Takav podrezani javni stup trebao bi nastavi financirati još godinama sve umirovljenike, dok ne počnu stizati prinosi iz drugog stupa (prva veća grupa očekuje prinose tek od 2025. na dalje!). Do tada sami osiguranici i država trebaju snositi ogromne tranzicijske i administrativne troškove, a to je previsok teret za javne financije.       

I još nešto od osobite važnosti: u istupima različitih „stručnjaka“ interesnih skupina, a posebno državnih činovnika, stalno se katastrofično naglašava kako se za mirovine isplaćuje  35,5 milijardi kuna, a da se od doprinosa ubere samo 19,5 milijardi kuna godišnje, no pri tom navode samo doprinose za prvi stup. Uz pretpostavku da su svi osiguranici u prvom stupu i da su svi obveznici redovito uplatili svoje doprinose za mirovinsko osiguranje, na temelju broja osiguranika i bruto plaće za lipanj 2013. godine, osiguralo bi se 28,10 milijardi kuna, što bi bilo posve dovoljno za isplatu svih mirovina stečenih na temelju rada (bez mirovina prema posebnim propisima).

Uvođenje drugog stupa u vremenu blagostanja i ekonomskog uzleta bilo bi korisno kao dodatak mirovini.  U vremenu krize i stagnacije, ovakav drugi stup postaje poguban i skup, postaje rušitelj kompletnog mirovinskog sustava, ali i jedan od uzroka nestabilnosti ukupnih državnih financija.

 

Stoga Sindikat umirovljenika Hrvatske zagovara hitno ukidanje postojećeg drugog stupa, povrat akumuliranih sredstava (54 milijarde kuna) u prvi javni mirovinski stup, te postupno uvođenje profesionalnog modela mirovinske štednje zajedničkim prinosima zaposlenih i poslodavaca.

 

Konačno treba ispravno informirati hrvatsku javnost kako je hrvatski model zapravo model Svjetske banke koji je, pod ucjenom ishođenja kredita i potpora međunarodnih financijskih institucija, prihvaćen samo u europskim bivšim socijalističkim zemljama i praktički je nepoznat Zapadnoj Europi. Njihovi modeli drugog stupa su u pravilu dobrovoljni, iako ima i obvezatnih (Danska, Nizozemska, Švedska), no to su takozvani profesionalni mirovinski sustavi. Najveći dio mirovine zapadnoeuropskih umirovljenika i dalje podmiruje se iz javnih mirovinskih stupova ili proračuna, ali s trendom jačanja dodatnih stupova.

 

  • Slučaj Poljske i drugih

Kad je riječ o drugom stupu Svjetske banke, treba otvoreno reći hrvatskim građanima kako su ove godine u rujnu i Poljaci, nakon Mađara i Slovaka, odlučili ukinuti model drugog stupa individualne kapitalizirane štednje omogućivši prijelaz svima koji to žele u prvi javni mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti, dok su sve druge zemlje znatno reducirale doprinose, s izuzetkom Hrvatske i Bugarske (obje oko 5 posto). Točnije, Poljska je prvo 2011. snizila doprinose sa 7,3 na 2,3 posto, da bi ovih dana otvorila tromjesečno razdoblje za izjašnjavanje o prijelazu u prvi stup. Mađarska je nakon početnog doprinosa od 9 posto prije dvije godine ukinula drugi stup. Slovačka je također započela s 9 posto, da bi prošle godine smanjila doprinos na 4 posto te omogućila (po treći put) prijelaz u prvi stup. Češka i Slovenija prihvatile su samo dobrovoljni drugi stup mirovinske štednje, dok su sve baltičke zemlje snizile doprinose (Estonija na 4, Letonija na 2, a Litva na 3 posto), dok se u Rumunjskoj nakon višegodišnje zamrznutosti na 2 posto, povećava za 0,5 posto godišnje.

Drugi stup se nije pokazao rješenjem za probleme koji nastaju za sustave državnih (javnih) mirovina zbog demografskih promjena, sporog gospodarskog rasta i velike nezaposlenosti, već promašajem iskrojenim u financijskim laboratorijima. I, što je najvažnije, takav drugi stup je iskazao previsoke tranzicijske troškove (Poljska bi, da nije izabrala ukidanje, za to izdvajala 2% bruto društvenog proizvoda sve do 2050.!), a hrvatski se tranzicijski trošak procjenjuje na pet milijardi kuna godišnje. Administrativni troškovi „pojedu“ čak 20% vrijednosti prinosa kroz 40 godina očekivane mirovinske štednje u drugom stupu.

 

  • Drugi stup je bez društvene odgovornosti i transparentnosti

Važno je naglasiti da prvi stup ima obvezu pokriti i određene socijalne rizike (najniža mirovina, invalidska i obiteljska mirovine), a ti se socijalni rizici sada prevaljuje isključivo na prvi stup, dok drugi stup nema elemenata solidarnosti i socijalne redistribucije.

Nadalje, drugi stup ima visok rizik nedostatnog prinosa, kao posljedice gospodarskog stanja,  slabe razvijenosti tržišta kapitala, inflacije te rizika lošeg upravljanja (nesposobnost ili prijevara). Tko će, primjerice, nadomjestiti gubitke od desetaka milijuna radničkih mirovinskih kuna uloženih samo lani u spašavanje propale Centar banke? Hoće li i za to fond menadžeri podići svoje stimulacije i nagrade?

Tu je i problem prijenosa tereta rizika isključivo na leđa pojedinca, dok u većini zapadnih profesionalnih mirovinskih modela rizik široko dijele radnici, vlasnici dionica, porezni obveznici. Zbog toga je drugi stup nepovoljan za radnike s primanjima nižima od prosjeka, za žene, zaposlene na povremenim i prekarnim poslovima. U Hrvatskoj zapravo nema nikakvog jamstva prinosa, kakav postoji u dosta zemalja. Stoga ne iznenađuju prvi izračuni o bitno nižim mirovinama onih koji su izabrali oba stupa, zbog čega im je omogućen povratak samo u prvi stup, što je velika većina iskoristila. Sve projekcije, nadalje, ukazuju kako će mirovine koje se isplaćuju temeljem osiguranja u oba mirovinska stupa biti osjetno niže od mirovina koje se isplaćuju na osnovi sudjelovanja samo u prvom stupu.

Kako kod drugog stupa postoji izrazit problem netransparentnosti, te nesudjelovanja stvarnih vlasnika mirovinske štednje u odlučivanju i nadzoru, on je u efektivnom vlasništvu banaka, čime je izložen političkim i bankarskim manipulacijama (npr. banka ulaže mirovinsku u rizične dionice firme koja joj ne uspijeva uredno vraćati prethodne kreditne linije). Treba se riješiti mita da bi namjeravana diversifikacija štednje u drugom stupu na tri stupnja rizičnosti mogla osigurati veće prinose mirovina, jer se time povećava rizik od lošeg upravljanja i casino ekonomije.

Zagreb, 30. rujna 2013.