UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

9. REGIONALNA KONFERENCIJA SINDIKATA UMIROVLJENIKA

Za novi pakt međugeneracijske solidarnosti

 

     U Beogradu je 16. listopada 2019. održana 9. Regio­nalna konferencija sindikata umirovljenika iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Italije, Kosova,

Sjeverne Makedonije, Slovenije i Srbije, na temu „Mirovi­ne dostojne čovjeka, javno zdravstvo i borba protiv siro­maštva", u čijem radu su sudjelovali i predstavnici najve­će srpske umirovljeničke asocijacije Saveza penzionera sa

163.0        članova. Njihov predsjednik Andreja Savić je po­zdravio skup.

     Uvodne riječi su dali Mihajlo Radović ispred Udruženja sindikata penzionera Srbije, te generalni tajnik SPI CGIL re­gije Friuli Venezia Giulia Roberto Treu i generalna tajnica regije Veneto Elena di Gregorio. U raspravi su sudjelovali predstavnici iz svih zemalja, a u ime Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske obratila se Jasna A. Petrović.

Za dostojanstvo starosti

     Završnu riječ je dao nacionalni tajnik SPI CGIL Domenico Pantaleo, naglasivši kako je po vokaciji sindikat organi­zacija internacionalizma i solidarnosti te je logično da se u duhu toga vodi rasprava i podržava proširenje primjene Europskog socijalnog stupa u smjeru borbe za potpisivanje europskog pakta međugeneracijske solidarnosti. Posebno je naglasio potrebu osiguranja dostojanstvene starosti i adekvatnih mirovina, snaženje i dostupnost javnih servisa i zdravstva, razvijeniju skrb o starima koji su nesamostalni i imobilni, kao i kvalitetno usklađivanje mirovina.

     Nakon burne rasprave usvojena je zajednička deklara­cija, kojom se na prvom mjestu naglasila važnost prijatelj­stva, solidarnosti i suradnje, u duhu čega se apeliralo na europske institucije da nastave i ubrzaju provođenje poli­tike proširenja i na zemlje u regiji, osobito na Sjevernu Ma­kedoniju i Albaniju.

     Zatražen je i korjenit zaokret u politici migracija, jer se smatra neprihvatljivim da EU države i silom zatvaraju svoje granice, sprječavajući prolaz i smještaj migranata, izbjegli­ca i azilanata koji bježe od ratova, klimatskih katastrofa, surove represije i diskriminacije, ili su u potrazi za boljim uvjetima života i rada.

Mirovina - početak bijede?

     Umirovljenici, naglašeno je, trebaju se angažirati na obnovi međugeneracijskog ugovora sa generacijama koje dolaze i kojima naše vlade moraju osigurati stabilno i kva­litetno zaposlenje, kao i sveobuhvatne i svima dostupne

 

sisteme socijalnog osiguranja - doprinoseći tako zaustav­ljanju depopulacije čitavih oblasti u regiji.

     Umirovljenici su u prošlosti svojim radom i angažira­njem doprinijeli razvoju i napretku društva i zbog toga zaslužuju poštovanje, ali i jamstvo kako umirovljenje ne označava početak života u bijedi. Protiv su da se porast udjela starijih i rast broja umirovljenika tumače kao prirod­na katastrofa. Vrijeme je da se s tim prestane pošto je pro­duženje životnog vijeka jedan od ciljeva naše civilizacije i ne predstavlja bolest koju je potrebno liječiti, već životnu fazu koja - ukoliko se osiguraju neophodni uvjeti - može biti itekako ispunjena, korisna i produktivna.

     Sudionici 9. Konferencije su se založili i za javno zdrav­stvo dostupno svima; jačanje prvog javnog mirovinskog stupa međugeneracijske solidarnosti, kao i transformaciju obaveznog drugog stupa u dobrovoljni tamo gdje je uve­den. Zalažu se i za izradu konzistentnog sustava socijalnih pokazatelja u svim zemljama radi utvrđivanja iznosa mini­malnih penzija, koji neće uzimati u obzir samo pozitivne trendove, nego će biti korišteni i kao osnova za donošenje efikasnih mjera za sprječavanje i zaustavljanje siromaštva i socijalne isključenosti.

Minimalne mirovine za preživljavanje

     Sudionici su se založili i za definiranje potrošačke koša­rice s proizvodima i uslugama neophodnima za starije od 65 godina, s ciljem utvrđivanja realnog iznosa minimalne penzije, odnosno nacionalne granice siromaštva. S mini­malnom mirovinom trebalo bi se moći preživjeti. Založili su se i za one starije osobe koje nisu uspjele ostvariti pravo na mirovinu te da se njima jamči socijalna naknada za starost. Usklađivanje mirovina smatraju kako je od osobite važnosti te da treba pratiti rast plaća, jer u protivnom se smanjuje realna vrijednost mirovina i njihova kupovna moć. Pogreš­no je da se europske zemlje poglavito bave pitanjem odr- živosti mirovinskih sustava, umjesto da ravnopravno traže rješenja za adekvatnost i stabilnost mirovina.

     Sindikati umirovljenika iz osam zemalja će u okviru FERPA/Europske federacije za umirovljenike i starije osobe nastaviti zajednički tragati za rješenjima koja će omogućiti uvođenje modela adekvatnih minimalnih penzija u njiho­vim zemljama.