UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

TRAKAVICA O BRANITELJIMA

Kad ministar Medved „prijeti"

Jesu li hrvatski branitelji privilegirana skupina stanovništva?

 

    Branitelji više nisu tako popularni kao prije, a gorčina zbog njihovih mirovina i beneficija sve je vidljivija na društve­nim mrežama. Više se nitko ne libi postaviti pitanje lažnih branitelja i invalida, kao i njihovog rastućeg broja koji je prešao pola milijuna.

     Ministarstvo branitelja je početkom listopada 2019. orga­niziralo okrugli stol o mirovinama i drugim pravima branitelja. „Moramo odgovoriti na teze koje se sustavno nameću hrvat­skoj javnosti; da su hrvatski branitelji privilegirani i kao takvi te­ret hrvatskog društva. Želimo podsjetiti hrvatsku javnost tko su korisnici mirovina po posebnim propisima koje se često naziva pogrdnim imenom - povlaštenima", kazao je Tomo Medved te dodao kako je „neprihvatljivo stvarati društvenu klimu netole­rancije prema hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, oso­bito prema obiteljima poginulih, nestalih, ranjenih i oboljelih".

     U evidenciji je zabilježeno 508.605 živih, poginulih, nestalih i umrlih branitelja i taj broj neprestano raste. Oko 190 tisuća ih još radi, a 152 tisuće su u mirovini, s prosječnom mirovinom od 4.200 kuna, dakle dvostruko višom od prosječne starosne mi­rovine. Najviše mirovine su one ratnih vojnih invalida (54.555) s mirovinom od 5.700 kuna, a još više prima 14.443 udovica i potomaka branitelja od prosječno 7.000 kuna.

     Većina „običnih" branitelja mogu računati samo na mirovi­nu od 2.700 kuna, a taj broj ubrzano raste kako sve više pune 65 godina života. I oni doista ne predstavljaju udar na mirovin­ski sustav, osobito ako su doista stvarni branitelji s dokazanim ratnim putem. Ti su branitelji zapravo žrtve ovako postavljenog sustava privilegija i njihove su mirovine relativno niske.

Kad braniteljska zaklada pokriva privatne dugove potomaka branitelja

     Nije problem zaslužnima za obranu zemlje dati adekvatnu materijalnu, socijalnu, psihološku i zdravstvenu zaštitu, ali je problem ako prava i privilegije završe u sivoj zakonskoj zoni, što se sve češće događa. Tako je, primjerice, 2006. godine vla­da osnovala Zakladu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, za što je donijela i poseban zakon, po kojem dio dobiti Fonda hrvatskih branitelja (i njega je osno­vala vlada i darovala mu dionice tvrtki u državnom vlasništvu) pripada Zakladi.

     Otkako je osnovana, Zaklada je podijelila 141 milijuna kuna prema zahtjevima 79 tisuća korisnika koji su tražili pomoć zbog teške financijske situacije, troškova liječenja ili u potporama za obrazovanje djece siromašnih branitelja. Javnost nije posebno upućena u način rada Zaklade.

     No, u kolovozu ove godine Zaklada je pokrila dug Hrvat­skom zavodu za mirovinsko osiguranje od oko 1,5 milijuna kuna, koji su prijevarnim radnjama, ne informirajući mirovin­sko o prekidu ili prestanku studija, nezakonito stekla neka dje­ca branitelja primajući visoku braniteljsku obiteljsku mirovinu. Osobito iskače sin poznate šatorašice Nede Balog koji je dugo­vao oko 300.000 kuna. Njemu, kao još šesnaestorici potomaka pokriven je dug iz čista mira. Inače, svim običnim građanima koji su nepripadno primali mirovinu, obično bi u vrlo kratkom roku bila ovršena primanja i našli bi se na stupu srama.

     Prvo se pokušalo uobičajenim načinom pokriti dug van oka javnosti, no tadašnji ravnatelj HZMO-a Josip Aladrović je odbio otpisati takva dugovanja i inzistirao na zakonitom po­stupku. I tako su se gomilale kamate, pa je Balogova cifra s početnih 100.000 kuna utrostručena. No, naši Potomci su sma­trali da se zakonske odredbe ne odnose na njih, već samo na djecu običnih građana. Tako je i bilo.

„Dobili smo zahtjeve i Upravni odbor Zaklade ih je odobrio, a Ministarstvo branitelja nam je pomoglo s podacima kome i koliko treba platiti. Sve je to u skladu s pravilima Zaklade", tvrde neimenovani službenici. Mama pak rečenog sina pokoj­nog branitelja je rekla da je to normalno jer je novac iz Zaklade i novac njezinog sina. Njoj je normalno da je više od godine dana taj mladić primao vrlo visoku obiteljsku mirovinu iako nije studirao, a još normalnije joj je da je iz državnog proraču­na pokriven njegov privatni dug.

     Ta to je samo prebacivanje iz državnog proračuna u držav­ni proračun, rekla je; nema tu ništa nelogično. Točno, sve je to državna kasa koju neki smatraju privatnim atarom. I oni sada krive HZMO, koji je, da je bio pristojan trebao otpisati dug i sve bi bilo riješeno u tišini. Ali Aladrović je poštovao zakone i vidi vraga...

Kad se NEKIM braniteljima otpisuju dugovi po kreditima

     Ispod radara javnosti je prošla i odluka Vlade iz ljeta 2019. kojom se nastavlja otpisivati kreditni dug razvojačenim pri­padnicima Hrvatske vojske iz 1996., jer su ga brojni branite­lji doživjeli kao svojevrsnu "otpremninu", pa te kredite nisu ni vraćali.

    Od ukupne mase kredita otplaćeno je, naime, samo dva posto (2%) ukupnih sredstava. Tom zadnjom odlukom Vlade odobrio se otpis dospjelih i nedospjelih potraživanja sa sta­njem na dan 30. lipnja 2004., u ukupnom iznosu od 13,6 mi­lijuna kuna za korisnike 116 kredita po Kreditnom programu zapošljavanja razvojačenih pripadnika Hrvatske vojske. Tako su se opet državnim novcem pokrili privatni dugovi. Ostaje pitanje što će poduzeti kreditirani naivni branitelji onih dva posto kredita koji su ih pošteno vratili?

    Hajdemo biti precizniji. Tom kreditnom linijom iz 1996. go­dine podijeljeno je u vrijednosti 317,6 milijuna kuna. Do sada je „oprošteno" onih u vrijednosti 240,3 milijuna, a vjerojatno će i svi ostali. Zašto se otpisuju privatni krediti? Uglavnom, naj­veći je razlog „težak socijalni položaj korisnika kredita", pa se s razlogom treba zapitati koja je to banka nekom svom korisni­ku kredita iz takvog razloga otpisala dug? Obično se blokiraju njegovi jamci i rasproda imovina korisnika kredita i jamaca. Ili isti zakoni ovdje ne vrijede?!

Jasna A. Petrović