UVODNA RIJEČ

Tko nam je „smjestio" Covid dodatak?!

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad Vučić već po drugi put od početka pandemije daje Covid dodatak građanima i umirovljenicima Srbije, onda hrvatska oporba govori kako je on mudar populist koji je i socijal­no osjetljiv. Međutim, kad hrvatska Vlada, nakon godinu dana pritisaka umirovljeničkih udruga za isplatom takvog dodatka i hrvatskim umirovljenicima, nakon svakotjednih pregovora s umi­rovljenicima, konačno usvoji odluku o isplati, gle oporbe kako skače na pravedničke stražnje noge i udara po takvoj mjeri koja će makar jednokratno olakšati težak životni standard najranjivije starije populacije!

     Prvi skače na noge junačke znameniti Krešimir Beljak, čelnik Hrvatske seljačke stranke, te glasno ustvrdi kako će taj dodatak dobiti ljudi s velikim njemačkim mirovinama, jer kaže da će najviši dodatak dobiti ljudi koji imaju male hrvatske, a velike inozemne mirovine, što nije točno.

     S druge strane, šef Bloka Umirovljenici Zajedno Milivoj Špika putem priopćenja straši umirovljenike kako će primanjem do­datka više izgubiti nego dobiti što također nije točno.„Pitanje je koliko će umirovljenika zbog nekoliko kuna ili nekoliko stotina kuna kojima prelaze cenzus izgubiti pravo na policu dopunskog zdravstvenog ili izgubiti neka druga prava i hoće li Covid dodatak biti zaštićen od ovrha?" Sve to pita Špika koji nije primijetio kako su sve takve nevolje izpregovarane i utanačene.

     Možda ćete reći da nisu namjerno preokrenuli istinu, no i onaj tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši.

Treći se obznanio saborski zastupnik Hrvatske stranke umi­rovljenika koja je dijelom sudjelovala u zahtijevanju isplate Covid dodatka, tvrdeći kako je taj iznos puno manji od onog koji je on tražio, no dopušta da će umirovljenicima koji žive od niskih mi­rovina barem malo pomoći?! Halo,„barem malo"? Šesto milijuna kuna i 850 tisuća umirovljenika su male brojke?

     A onda Hrelja kaže kako je to sitnica jer je taj „novac ionako osiguran u proračunu, i to milijardu i 200 milijuna kuna, pa se Vlada nije pretrgnula". Drugi pak političar kaže da je to sve no­vac iz Europske unije, iako je to zapravo umirovljenički novac iz budžeta, namaknut većim dijelom preniskom stopom zadnjeg usklađivanja od samo pola posto. I tako se, nakon koronavirusa i cjepiva, nižu teorije zavjere i u vezi Covid dodatka.

     Glupost je udaljena samo par klikova kompjutorskim mišem. Sve više ljudi vjeruje u stvari koje su se do jučer smatrale nevi­đenim glupostima. Nije to samo bizarno, već je i izuzetno opa­sno za demokraciju. A naposljetku, takve gluposti nanose i bol, nesigurnost, strah, pokreću ljude u paniku, trk, ili ih zamrznu na mjestu. Negativni pogled na život nije samo gubljenje vremena, već i ozbiljan propust biti odgovornom osobom. Dečki, saberite se i radujte se s onima kojima je Covid dodatak olakšao barem jedan dan.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MINISTAR "ZA SVE"

Baš ga briga za umirovljenike

Aladrovićevi pisari odgovorili su sramotnim argumentima na inicijative Sindikata umirovljenika u vezi prava na rad

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatski umirovljenici u šarolikom nizu ministara rada i mirovinskog sustava, od neurologinje Nade Šikić koja je izdržala tek koji mjesec i stalno bježala pred novinarima; od samozatajnog i nezainteresiranog ministra Tomislava Ćorića - sada stručnjaka za vjetroelektrane; pa preko Marka Pavića, mlađahnog meteorologa i oceanografa, sada su za ministra dobili ekonomistu Josipa Aladrovića, u nezahvalnoj ulozi Katice za sve. Tako su umirovljenici izgubili svog ministra.

     Brzi i sve brzopletiji još mlađi Aladrović, je sada zadužen za sve kolektivne pregovore u svim sektorima. U međuvremenu ga „njegovi" umirovljenici bombardiraju sitnim i većim zahtjevima, no on je prezauzet da bi čak i pročitao črčkarije svojih suradnika koje potpisuje. Ministar ignorira zahtjeve umirovljeničkih udruga pa čak i one skromnijeg financijskog tereta poput povećanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje nakon 15 godina ignoriranja.

Zašto ne smiju raditi obiteljske umirovljenice?

     Osobito čudi što je odbacio tri mi-ni-inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske vezane uz pravo umirovljenika na rad. Uručene su mu osobno 12. rujna 2019. na razgovoru s pred-sjednicama SUH-a i Matice, a već 3. listopada je ljubazno potpisao odgovor svojih suradnika, kojim je sve tri ideje pokopao i to bez ozbiljnih argumenata.      Rado bismo mu citirali poučne riječi znanstvenika Eduarda Tiozza: „Budi uporan jer velike stvari će se dogoditi ako male stvari radiš dobro!", no nismo sigurno hoće li mu ih prenijeti njegovi suradnici.

     Uvođenje ravnopravnog prava na rad svih umirovljenika, a osobito korisnica obiteljskih mirovina, kojima su to zapriječili ministri Mrsić i Pavić, Aladrović je odgovorio kako su u našem mirovinskom sustavu uvjeti za ostva­rivanje prava na mirovinu blaži u od­nosu na većinu država, ali nije rekao istinu kako u većini tih država obitelj­ske umirovljenice, jer je riječ u 94 po­sto o ženama, imaju pravo na rad.

     Zatim je izvalio tezu kako bi se radom do pola radnog vremena „po­većao poticaj udovicama/udovcima da u većem broju ostvaruju obiteljsku mirovinu", a povećanjem njihova bro­ja bi se povećali i rashodi za mirovine. Ludilo, zar ne?! Naša bi ministar rado uštedio na najsiromašnijoj populaciji s prosječnom mirovinom od samo dvije tisuće kuna. I onda je još dao lukavi savjet kako zaobići taj propis, tako da se vratite na svoju starosnu mirovinu, ako je imate, pa onda imate pravo raditi, a kad prestanete raditi, vratite se na obiteljsku mirovinu. Koja fora da vas ministar nagovara na mu­ljanje!

Zašto oduzimate najnižu mirovinu?

     Onda smo ga molili da popravi ne­pravdu prema naj-najsiromašnijima, a to su korisnici instituta najniže miro­vine. Takvi su na goloj koži osjetili da im se dodatak od njihove „zarađene" mirovine do najniže odmah oduzima, ako odu raditi na pola radnog vreme­na kako bi preživjeli bez kopanja po kontejnerima za smeće.

     I što našem ministru pišu njego­vi „kućni pisci"? U odgovoru SUH-u navodi se kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz držav­nog proračuna", što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske so­lidarnosti, kao unutargeneracijski vid solidarnosti s najslabijima. Tko to ne zna, ne bi trebao raditi u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, jer bi tre­bao poznavati razliku između miro­vina iz doprinosa i na teret poreznih obveznika.

     Ipak, gle čuda, ministar je ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje dodatno razmotri, prije svega zbog značajnog broja korisnika najniže mirovine", ali nije siguran da li za to postoji realna financijska mogućnost. Tako je govorio ministar. Točnije, tako je svoj potpis na umotvorine surad­nika stavio ministar i time progutao žabu, jer kad na najmanjima želiš ra­sti, a na najslabijima jačati, strmoglav će ti biti put do vrha.

Samo su policajci i vojnici kompetentni?

    SUH je zatražio još jednu „sitnicu", tj. da se baš svim umirovljenicima omogući izbor rada do pola ili pu­nog radnog vremena, uz isplatu pune ili pola mirovine. Naime, ako je već omogućio nekim umirovljenicima po posebnim propisima, kao policijskim i vojnim umirovljenicima, da mogu raditi i puno radno vrijeme, time je za mnogo povećao njihovu konku­rentnost na tržištu rada. Zašto, kad su već privilegirani svojim ranim umirov­ljenjem?

     No, ministrovi pisari ovako odgo­varaju: „time se osigurava potreban broj relativno mlađih osoba u de­ficitarnim zanimanjima za potrebe djelatnosti gdje su potrebna znanja, kompetencije i sposobnosti". Tako on nas uvjerava kako su samo policajci i vojnici kompetentni i trebaju biti pri­vilegirani na tržištu rada, dok to nisu profesori ili liječnici, trgovci ili infor­matičari ili pak obični radnici. A to što su oni mlađi od starosnih umirovlje­nika, do sada nije bio argument prije­vremenim umirovljenicima da im se omogući pravo na rad. Tako se kroje hrvatski zakoni, s labavim argumen­tima i utemeljeni na formuli tople vode. A onda, ajmo, opet od početka, umjesto da se cjelovito i osmišljeno kreiraju propisi.