UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MINISTAR "ZA SVE"

Baš ga briga za umirovljenike

Aladrovićevi pisari odgovorili su sramotnim argumentima na inicijative Sindikata umirovljenika u vezi prava na rad

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatski umirovljenici u šarolikom nizu ministara rada i mirovinskog sustava, od neurologinje Nade Šikić koja je izdržala tek koji mjesec i stalno bježala pred novinarima; od samozatajnog i nezainteresiranog ministra Tomislava Ćorića - sada stručnjaka za vjetroelektrane; pa preko Marka Pavića, mlađahnog meteorologa i oceanografa, sada su za ministra dobili ekonomistu Josipa Aladrovića, u nezahvalnoj ulozi Katice za sve. Tako su umirovljenici izgubili svog ministra.

     Brzi i sve brzopletiji još mlađi Aladrović, je sada zadužen za sve kolektivne pregovore u svim sektorima. U međuvremenu ga „njegovi" umirovljenici bombardiraju sitnim i većim zahtjevima, no on je prezauzet da bi čak i pročitao črčkarije svojih suradnika koje potpisuje. Ministar ignorira zahtjeve umirovljeničkih udruga pa čak i one skromnijeg financijskog tereta poput povećanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje nakon 15 godina ignoriranja.

Zašto ne smiju raditi obiteljske umirovljenice?

     Osobito čudi što je odbacio tri mi-ni-inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske vezane uz pravo umirovljenika na rad. Uručene su mu osobno 12. rujna 2019. na razgovoru s pred-sjednicama SUH-a i Matice, a već 3. listopada je ljubazno potpisao odgovor svojih suradnika, kojim je sve tri ideje pokopao i to bez ozbiljnih argumenata.      Rado bismo mu citirali poučne riječi znanstvenika Eduarda Tiozza: „Budi uporan jer velike stvari će se dogoditi ako male stvari radiš dobro!", no nismo sigurno hoće li mu ih prenijeti njegovi suradnici.

     Uvođenje ravnopravnog prava na rad svih umirovljenika, a osobito korisnica obiteljskih mirovina, kojima su to zapriječili ministri Mrsić i Pavić, Aladrović je odgovorio kako su u našem mirovinskom sustavu uvjeti za ostva­rivanje prava na mirovinu blaži u od­nosu na većinu država, ali nije rekao istinu kako u većini tih država obitelj­ske umirovljenice, jer je riječ u 94 po­sto o ženama, imaju pravo na rad.

     Zatim je izvalio tezu kako bi se radom do pola radnog vremena „po­većao poticaj udovicama/udovcima da u većem broju ostvaruju obiteljsku mirovinu", a povećanjem njihova bro­ja bi se povećali i rashodi za mirovine. Ludilo, zar ne?! Naša bi ministar rado uštedio na najsiromašnijoj populaciji s prosječnom mirovinom od samo dvije tisuće kuna. I onda je još dao lukavi savjet kako zaobići taj propis, tako da se vratite na svoju starosnu mirovinu, ako je imate, pa onda imate pravo raditi, a kad prestanete raditi, vratite se na obiteljsku mirovinu. Koja fora da vas ministar nagovara na mu­ljanje!

Zašto oduzimate najnižu mirovinu?

     Onda smo ga molili da popravi ne­pravdu prema naj-najsiromašnijima, a to su korisnici instituta najniže miro­vine. Takvi su na goloj koži osjetili da im se dodatak od njihove „zarađene" mirovine do najniže odmah oduzima, ako odu raditi na pola radnog vreme­na kako bi preživjeli bez kopanja po kontejnerima za smeće.

     I što našem ministru pišu njego­vi „kućni pisci"? U odgovoru SUH-u navodi se kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz držav­nog proračuna", što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske so­lidarnosti, kao unutargeneracijski vid solidarnosti s najslabijima. Tko to ne zna, ne bi trebao raditi u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, jer bi tre­bao poznavati razliku između miro­vina iz doprinosa i na teret poreznih obveznika.

     Ipak, gle čuda, ministar je ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje dodatno razmotri, prije svega zbog značajnog broja korisnika najniže mirovine", ali nije siguran da li za to postoji realna financijska mogućnost. Tako je govorio ministar. Točnije, tako je svoj potpis na umotvorine surad­nika stavio ministar i time progutao žabu, jer kad na najmanjima želiš ra­sti, a na najslabijima jačati, strmoglav će ti biti put do vrha.

Samo su policajci i vojnici kompetentni?

    SUH je zatražio još jednu „sitnicu", tj. da se baš svim umirovljenicima omogući izbor rada do pola ili pu­nog radnog vremena, uz isplatu pune ili pola mirovine. Naime, ako je već omogućio nekim umirovljenicima po posebnim propisima, kao policijskim i vojnim umirovljenicima, da mogu raditi i puno radno vrijeme, time je za mnogo povećao njihovu konku­rentnost na tržištu rada. Zašto, kad su već privilegirani svojim ranim umirov­ljenjem?

     No, ministrovi pisari ovako odgo­varaju: „time se osigurava potreban broj relativno mlađih osoba u de­ficitarnim zanimanjima za potrebe djelatnosti gdje su potrebna znanja, kompetencije i sposobnosti". Tako on nas uvjerava kako su samo policajci i vojnici kompetentni i trebaju biti pri­vilegirani na tržištu rada, dok to nisu profesori ili liječnici, trgovci ili infor­matičari ili pak obični radnici. A to što su oni mlađi od starosnih umirovlje­nika, do sada nije bio argument prije­vremenim umirovljenicima da im se omogući pravo na rad. Tako se kroje hrvatski zakoni, s labavim argumen­tima i utemeljeni na formuli tople vode. A onda, ajmo, opet od početka, umjesto da se cjelovito i osmišljeno kreiraju propisi.