UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MINISTAR "ZA SVE"

Baš ga briga za umirovljenike

Aladrovićevi pisari odgovorili su sramotnim argumentima na inicijative Sindikata umirovljenika u vezi prava na rad

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Hrvatski umirovljenici u šarolikom nizu ministara rada i mirovinskog sustava, od neurologinje Nade Šikić koja je izdržala tek koji mjesec i stalno bježala pred novinarima; od samozatajnog i nezainteresiranog ministra Tomislava Ćorića - sada stručnjaka za vjetroelektrane; pa preko Marka Pavića, mlađahnog meteorologa i oceanografa, sada su za ministra dobili ekonomistu Josipa Aladrovića, u nezahvalnoj ulozi Katice za sve. Tako su umirovljenici izgubili svog ministra.

     Brzi i sve brzopletiji još mlađi Aladrović, je sada zadužen za sve kolektivne pregovore u svim sektorima. U međuvremenu ga „njegovi" umirovljenici bombardiraju sitnim i većim zahtjevima, no on je prezauzet da bi čak i pročitao črčkarije svojih suradnika koje potpisuje. Ministar ignorira zahtjeve umirovljeničkih udruga pa čak i one skromnijeg financijskog tereta poput povećanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje nakon 15 godina ignoriranja.

Zašto ne smiju raditi obiteljske umirovljenice?

     Osobito čudi što je odbacio tri mi-ni-inicijative Sindikata umirovljenika Hrvatske vezane uz pravo umirovljenika na rad. Uručene su mu osobno 12. rujna 2019. na razgovoru s pred-sjednicama SUH-a i Matice, a već 3. listopada je ljubazno potpisao odgovor svojih suradnika, kojim je sve tri ideje pokopao i to bez ozbiljnih argumenata.      Rado bismo mu citirali poučne riječi znanstvenika Eduarda Tiozza: „Budi uporan jer velike stvari će se dogoditi ako male stvari radiš dobro!", no nismo sigurno hoće li mu ih prenijeti njegovi suradnici.

     Uvođenje ravnopravnog prava na rad svih umirovljenika, a osobito korisnica obiteljskih mirovina, kojima su to zapriječili ministri Mrsić i Pavić, Aladrović je odgovorio kako su u našem mirovinskom sustavu uvjeti za ostva­rivanje prava na mirovinu blaži u od­nosu na većinu država, ali nije rekao istinu kako u većini tih država obitelj­ske umirovljenice, jer je riječ u 94 po­sto o ženama, imaju pravo na rad.

     Zatim je izvalio tezu kako bi se radom do pola radnog vremena „po­većao poticaj udovicama/udovcima da u većem broju ostvaruju obiteljsku mirovinu", a povećanjem njihova bro­ja bi se povećali i rashodi za mirovine. Ludilo, zar ne?! Naša bi ministar rado uštedio na najsiromašnijoj populaciji s prosječnom mirovinom od samo dvije tisuće kuna. I onda je još dao lukavi savjet kako zaobići taj propis, tako da se vratite na svoju starosnu mirovinu, ako je imate, pa onda imate pravo raditi, a kad prestanete raditi, vratite se na obiteljsku mirovinu. Koja fora da vas ministar nagovara na mu­ljanje!

Zašto oduzimate najnižu mirovinu?

     Onda smo ga molili da popravi ne­pravdu prema naj-najsiromašnijima, a to su korisnici instituta najniže miro­vine. Takvi su na goloj koži osjetili da im se dodatak od njihove „zarađene" mirovine do najniže odmah oduzima, ako odu raditi na pola radnog vreme­na kako bi preživjeli bez kopanja po kontejnerima za smeće.

     I što našem ministru pišu njego­vi „kućni pisci"? U odgovoru SUH-u navodi se kako se najniža mirovina kao zaštitni institut „plaća iz držav­nog proračuna", što apsolutno nije točno. Najniža mirovina se plaća iz javnog stupa međugeneracijske so­lidarnosti, kao unutargeneracijski vid solidarnosti s najslabijima. Tko to ne zna, ne bi trebao raditi u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, jer bi tre­bao poznavati razliku između miro­vina iz doprinosa i na teret poreznih obveznika.

     Ipak, gle čuda, ministar je ostavio „otvorenom opciju da se ovo pitanje dodatno razmotri, prije svega zbog značajnog broja korisnika najniže mirovine", ali nije siguran da li za to postoji realna financijska mogućnost. Tako je govorio ministar. Točnije, tako je svoj potpis na umotvorine surad­nika stavio ministar i time progutao žabu, jer kad na najmanjima želiš ra­sti, a na najslabijima jačati, strmoglav će ti biti put do vrha.

Samo su policajci i vojnici kompetentni?

    SUH je zatražio još jednu „sitnicu", tj. da se baš svim umirovljenicima omogući izbor rada do pola ili pu­nog radnog vremena, uz isplatu pune ili pola mirovine. Naime, ako je već omogućio nekim umirovljenicima po posebnim propisima, kao policijskim i vojnim umirovljenicima, da mogu raditi i puno radno vrijeme, time je za mnogo povećao njihovu konku­rentnost na tržištu rada. Zašto, kad su već privilegirani svojim ranim umirov­ljenjem?

     No, ministrovi pisari ovako odgo­varaju: „time se osigurava potreban broj relativno mlađih osoba u de­ficitarnim zanimanjima za potrebe djelatnosti gdje su potrebna znanja, kompetencije i sposobnosti". Tako on nas uvjerava kako su samo policajci i vojnici kompetentni i trebaju biti pri­vilegirani na tržištu rada, dok to nisu profesori ili liječnici, trgovci ili infor­matičari ili pak obični radnici. A to što su oni mlađi od starosnih umirovlje­nika, do sada nije bio argument prije­vremenim umirovljenicima da im se omogući pravo na rad. Tako se kroje hrvatski zakoni, s labavim argumen­tima i utemeljeni na formuli tople vode. A onda, ajmo, opet od početka, umjesto da se cjelovito i osmišljeno kreiraju propisi.