UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Starenje u dostojanstvu - i za žene

 

     Proces europskih integracija je od svog nastanka obilježen asimetri­jom nadležnosti između područja ekonomske i socijalne politike. Prvi se aspekt razvoja pokazao mnogo važni­jim, dok je socijalni aspekt marginalizi­ran. Ta se asimetrija uvelike ponovila na mirovinskom polju. EU je, iako nije imala izravne nadležnosti, razvila evolucijski mirovinski program u skladu s tri glav­ne aktivnosti: integracija na jedinstve­no tržište mirovina kroz koordinaciju programa socijalnog osiguranja među državama; pokretanje programa paneuropskih mirovinskih fondova i regulacije zanimanja; jačanje fiskalne i monetarne discipline (naglasak na financijskoj održivosti mirovinskih sustava).

     Posljednji cilj je postignut kroz Pakt za stabilnost i rast, kao i makroekonomsku i fiskalnu koordinaciju koja se rijet­ko fokusirala na strukturne mirovinske reforme, dok su se nastojanja za moder­nizaciju nacionalne mirovinske politike u najvećoj mjeri temeljile na mekom za­konu koji se fokusirao na adekvatnost, održivost i sigurnost mirovina. U jeku nedavne financijske i ekonomske krize, mnogi su kritizirali strategiju Europske unije za rješavanje društveno-ekonomskih pitanja. Mnogi su predvidjeli dalje pogoršanje socijalne dimenzije EU i sve očitiju neravnotežu između ekonom­skih prioriteta integracijskog projekta i njegovih socijalnih ciljeva.

Žene vrijede manje?

     To je pitanje osobito značajno za žene, jer je njihov položaj višestruko

ovisan o snazi solidarnih mehanizama i redistributivnosti prava, kako u uku­pnom segmentu socijalne sigurnosti, tako i u mirovinskom sustavu. Žene su u svim zemljama EU ugroženije od muš­karaca, a najveće diskriminativne razlike su u mirovinama, pošto na svakih 100 eura mirovine muškarca, žene dobiva­ju samo 61 euro. One vrijede 39 posto manje. Zato su europske strategije i po­litike itekako značajne za dostojanstvo u starosti u svim zemljama.

     Od studenoga 2017. kad je usvojen europski socijalni stup, socijalna osjetlji­vost i širenje europske socijalne agende postaju sve vidljivijima. Institucije EU ocjenjuju dugoročnu održivost javnih financija i u odnosu na pitanje starenja populacije, koje se procjenjuje putem različitih makroekonomskih projekcija temeljenih na različitim pretpostavka­ma i scenarijima. Iako su takve projekci­je vrlo skromnog opsega i ne daju puni uvid u problem starenja u dostojanstvu, u njih se u novije vrijeme polako uklju­čuje rodni aspekt, osobito po pitanju rodnog jaza u mirovinama, niže pokri- venosti starijih žena mirovinama, viso­ke prisutnosti žena među onima koji primaju najniže mirovine, a ponajviše po pitanju rasta ženskog samačkog si­romaštva.

Opasnost privatizacije mirovina

     Riječ je o kompleksnom pitanju, jer puka usporedba vrijednosti mirovine i plaće izračunom udjela prve mirovine

u posljednjoj plaći ne daje pravi od­govor na pitanje dostatnosti iznosa za dostojanstveni život. Uskoro se očekuje korak dalje, od načela ka akciji. Uskoro će se donijeti preporuka s ciljem uspo­stave minimalnih standarda socijalne sigurnosti, odnosno da mirovina bude usklađena s kupovnom moći. Iako to nije dokument snage direktive, po prvi puta će se učvrstiti minimalni standardi u mirovinskom sustavu koji su, poput minimalne mirovine, nacionalne na­knade za starost i sličnih mehanizama, od vitalnog značenja za žene, jer njihov standard direktno ovisi o takvim zajam­čenim pravima.

     U isto vrijeme Međunarodna or­ganizacija rada je započela djelovati proaktivno kad je riječ o privatizaciji mirovinskih sustava, što je propustila devedesetih godina kad su uvođeni ob­vezni drugi stupovi. Na primjer,     Ukrajini je ove godine preporučeno da nikako ne nastavi s privatizacijom mirovinskog sustava, jer bi se time ugrozila adekvat­nost mirovina, a svakako bi bitno ugro­zilo žene u mirovini i povećalo mirovin­ski rodni jaz.     Multilateralne organizacije krenule su konačno štititi najslabije, a u mirovinskom sustavu to su svakako žene, kako zbog niskih plaća i nesigur­nih oblika rada, tako i zbog korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta.