UVODNA RIJEČ

Povratak u doba nestašica

Piše: Igor Knežević

     Svi umirovljenici još se sjećaju vremena socijalizma kada su zbog nestašice goriva jedan dan smjeli voziti samo automobile s parnim, a drugi dan s neparnim brojem tablica. Ili kad u trgovinama nije bilo banana, toalet papira i mnogih drugih proizvoda, što je često bila posljedica zamrzavanja cijena. Takav slučaj je danas u Kini, gdje su unatoč visokom rastu cijene ugljena, komunističke vlasti odlučile to­talno zamrznuti cijene struje za građane, te je posljedično došlo do nestašice i redukcija struje u dvije trećine kineskih provincija.

     Čeka li i nas scenarij tapkanja u mraku i paljenja svijeća ili hodanja po kući s dekama preko leđa jer nam ne radi grijanje? Možda se neki sjećaju i kad su kao djeca satima s roditeljima igrali,,gore-dolje", kako bi se ugrijali. Ovakav kineski scenarij vrlo vjerojatno nećemo doživjeti. Ali posljedice povećanja cijena za one najugroženije - umirovljenike, bit će slične. HEP naime predlaže povećanje cijene struje za 58 posto, a opskrbljivači plinom najavljuju da će od 1. travnja podići cijene od 59 do 86 posto, iako Vlada za sada uporno odbija tako visoke postotke rasta. Mnoge će taj cjenovni udar dodatno osiromašiti, zbog čega se od vlasti očekuje da mjerama ublaži najavljujuća poskupljenja struje i plina i njihove posljedice.

      Cijene većine proizvoda, pa tako i hrane na koju umirovljenici troše najveći dio svog budžeta, su i ovako zbog poskupljenja energenata u svijetu otišle jako gore, a poskupljenjem računa za struju i plin samo se stavlja „točka na i". Većina umirovljenika neće se moći ni grijati ni hladiti, ali ni hraniti. Usklađivanje mirovina ne prati dovoljno ni rast cijena, niti rast plaća, pa nam samo ostaje nada da će Vlada pronaći mehanizme kojima će ograničiti ovaj rast cijena.

     Ministar gospodarstva najavljuje smanjivanje PDV-a na energente kao jednu od mjera za spas. Eto, gle čuda, sada se PDV može smanjivati kad su svi ugroženi, a kad 700 tisuća umirovljenika živi godinama ispod linije siromaštva od 2.927 kuna, to nije razlog da im se umanje računi ili povećaju mirovine. Iako su najbrojnija dobna skupina, starije osobe nisu toliko zanimljive vladajućima, što su, ruku na srce, i sami dijelom krivi, jer se unatoč velikom glasačkom potencijalu, nikad nisu uspjeli ujediniti za vlastitu dobrobit. Dakako, to ne amnestira ni Vladu.

     Nerealno je očekivati da će Vlada uspjeti značajnije spriječiti rast svih cijena, tako da će se umirovljenici i ostali siromasi morati poslužiti starim dobrim trikovima - vlastita redukcija struje i zavrtanje ventila na radijatorima, posjećivanje susjeda koji imaju upaljeno grijanje, vožnja u krug u sredstvima javnog prijevoza, hodanje po trgovinama i šoping centrima, dakako samo razgledavajući i grijući se, jer nemaju novca za kupnju.

      „Ponekad mislimo kako siromaštvo znači samo biti gladan, gol i beskućnik. Najveće siromaštvo je kad si nepoželjan, nevoljen i nikog nije briga za tebe", mudra je misao Majke Tereze, koja se nažalost često ocrtava u našem društvu, jer su mnogi umirovljenici i starije osobe ostavljeni na milost i nemilost moderne otuđenosti čovjeka, kada često ni prvog susjeda nije briga kako ti je, a kamoli državu. Ne čudi stoga što su mnogi umirovljenici primorani dodatno raditi, bilo na crno ili ne, kopati po kontejnerima tražeći boce. Ne čudi ni činjenica da oko 40 posto svih samoubojstava u Hrvatskoj počine osobe starije od 65 godina. Njih, očito, nije za to briga...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NOĆNI „TULUM" ZA SIROMAHE

Kad ti je tramvaj stan, a kolodvor restoran

 

     I ovog rujna Zagrepčani su mogli uživati u delicijama Za­greb Burger Festivala, koji se održavao na Strossmayerovom trgu. Uživanje u ukusnim burgerima, uz dobro piće, rekli bi, čisti hedonizam, ljepota življenja. No, samo par stotina metara dalje u istom trenutku oko osam sati nave­čer potpuno druga slika. Oko 50-ak osoba došlo je ispred glavne zagrebačke pošte na Glavnom kolodvoru na be­splatan obrok, grah varivo i sendviče kako bi preživjeli još jedan dan. Oni su, naime, beskućnici i umirovljenici koji se ne mogu prehraniti od svojih niskih primanja.

     Organizaciju dostave i dijeljenja hrane obavljaju vo­lonteri udruge Savao na čijem čelu je predsjednik Zvonko Jambrešić, čovjek koji je 2017. godine pokrenuo cijeli pro­jekt kako bi pomogao najsiromašnijim građanima Zagre­ba. Kako nam Zvonko kaže, udruga ima 18 članova i preko 100 volontera koji povremeno uskaču na poslovima pri­kupljanja i dijeljenja hrane.

Zvonko dobra srca

     Zvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih se­stara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u reali­zaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.

     Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih iZvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih se­stara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u reali­zaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.

     Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih i upitali ih zbog čega dolaze. Prvo smo sjeli na klupu pored gospođe Ivke, koja ima 75 godina. Otkrila nam je da pri­ma mirovinu tek nešto veću od tisuću kuna. Dakako, jako niska mirovina razlog je što dolazi gotovo svakog utorka i petka ispred glavne pošte.

Sram od siromaštva

     „Živim u garsonijeri pet sa tri, a mjesečno plaćam Hol­dingu 217 kuna. To je previše. Zbog toga moram skupljati boce, ponižavam se, jer me je sram kad me vide znanci i susjedi", kazala nam je tužnim tonom Ivka.

     Njezina životna priča, kao i svih koji su došli ispred glavne pošte nije nimalo ružičasta. Muž ju je ostavio zbog druge žene dok je imala četvero malodobne djece, a da­nas od tih četvero djece samo jedno dijete radi, najstarija kćer koja ima 50 godina, ali joj ona, kao ni preostalo troje nezaposlene djece, ne može financijski pomoći.

     Uz sve to ni zdravlje je ne služi, ima velikih problema sa srcem, teško diše, ima jake bolove u nozi, zbog kojih ide na vježbe. Kazala nam je i da je prije par godina imala problema s očima i da su joj liječnici već kazali kako će izgubiti vid, a onda se dogodilo čudo. Nakon posjeta Me­đugorju i konstantnih molitvi problem s očima je nestao.

     S obzirom na bijednu mirovinu upitali smo je misli li da će joj Vlada u skorijem vremenu povećati mirovinu, no kod nje ne vlada optimizam. „Pošto mi je vrijeme da umrem, sumnjam da ću vidjeti to poboljšanje", potresno nam je kazala Ivka.

Premala penzija

     Cijeli naš razgovor s Ivkom slušala je i gospođa od 85 godina, koja je sjedila pored nje, a koja nam nije htjela reći svoje ime. Ona nam je otkrila kako prima 2.000 kuna miro­vine. Na naš upit zašto dolazi na besplatne obroke odgo­vorila nam je protupitanjem: „Mislite da je ovo velika pen­zija?" Gospođa nam je kazala kako nema nikog, ni djece ni muža da joj pomognu. Većinu radnog vijeka provela je u Krašu, a zbog niske mirovine kaže da je i ona, kao i Ivka, primorana skupljati boce. Ali za razliku od Ivke, kaže nam da se ona toga ne stidi.

     Treća osoba koja je pristala s nama pričati bila je be­skućnica Štefica, stara 59 godina. Dakako, njezina priča je puno gora od prethodne dvije. Svakog utorka i petka dolazi ispred glavne pošte kako bi se najela. Kazala nam je kako šest godina živi kao beskućnica te spava u tramva­jima i autobusima na noćnim linijama. Na naš upit prima li barem socijalnu pomoć, odgovora negativno, dodajući kako je u životu radila samo na zemlji, poljoprivredu, te da nema nikakvih primanja.

Spava na noćnim linijama

     Najviše nas je zaboljela činjenica da ima šestero djece, ali da nije s njima u kontaktu te da joj nitko ne

 

pomaže. Pokušali smo joj postaviti još pitanja o djeci, ali nas je prekinula i kazala da ih ne želi prikazivati u negativnom svjetlu.

     Na razgovor je pristao i 80-godišnji Šime, koji nam je kazao da prima 2.600 kuna mirovine. Kako nam je rekao, na besplatne obroke dolazi kako bi uspio pre­živjeti, ali dolazi i zbog druženja, na ovaj svojevrsni „tulum" za siromahe. Kazao je kako je upoznao neke zanimljive ljude, što je dodatni plus njegovih dolazaka kod glavne pošte.

     Šime je kazao i kako jako pazi na svoje račune, te da nikad nije otišao u minus, iako živi sam i ima štošta ra­čuna za platiti. Na naš upit smeta li ga odnos vlasti pre­ma umirovljenicima dobili smo neočekivani odgovor.

Ništa protiv države

     „Mogućnosti nisu takve, država jednostavno nema novca, a svi ga traže, evo sad liječnici pa profesori. Jednostavno nema dovoljno za sve. Država je ionako dužna."

     Na naš upit što misli o uvođenju tzv. nacionalne mi­rovine je kazao kako je za to da se uvede, ali uz odre­đene uvjete. „Onaj koji nešto dobije jer nema ništa, ne smije nikad biti u boljem položaju od onoga koji ba­rem nešto ima jer je više radio".

     Tužne životne priče o siromašnim, ostavljenim star­cima, malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Zbog toga smo upitali predsjednika udruge Savao Zvonka Jambrešića kako naši čitatelji mogu pomoći. On je po­zvao sve koji su u mogućnosti doći volontirati, donirati novac, vrijeme, odjeću i hranu neka se obrate franjev­cima s Kaptola koji s njima surađuju.

     Svjestan da će ove retke pročitati uglavnom umi­rovljenici, Zvonko je nadodao kako pomoć očekuje od onih umirovljenika koji su to u mogućnosti. Probudi­mo se!

Igor Knežević