UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NOĆNI „TULUM" ZA SIROMAHE

Kad ti je tramvaj stan, a kolodvor restoran

 

     I ovog rujna Zagrepčani su mogli uživati u delicijama Za­greb Burger Festivala, koji se održavao na Strossmayerovom trgu. Uživanje u ukusnim burgerima, uz dobro piće, rekli bi, čisti hedonizam, ljepota življenja. No, samo par stotina metara dalje u istom trenutku oko osam sati nave­čer potpuno druga slika. Oko 50-ak osoba došlo je ispred glavne zagrebačke pošte na Glavnom kolodvoru na be­splatan obrok, grah varivo i sendviče kako bi preživjeli još jedan dan. Oni su, naime, beskućnici i umirovljenici koji se ne mogu prehraniti od svojih niskih primanja.

     Organizaciju dostave i dijeljenja hrane obavljaju vo­lonteri udruge Savao na čijem čelu je predsjednik Zvonko Jambrešić, čovjek koji je 2017. godine pokrenuo cijeli pro­jekt kako bi pomogao najsiromašnijim građanima Zagre­ba. Kako nam Zvonko kaže, udruga ima 18 članova i preko 100 volontera koji povremeno uskaču na poslovima pri­kupljanja i dijeljenja hrane.

Zvonko dobra srca

     Zvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih se­stara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u reali­zaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.

     Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih iZvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih se­stara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u reali­zaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.

     Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih i upitali ih zbog čega dolaze. Prvo smo sjeli na klupu pored gospođe Ivke, koja ima 75 godina. Otkrila nam je da pri­ma mirovinu tek nešto veću od tisuću kuna. Dakako, jako niska mirovina razlog je što dolazi gotovo svakog utorka i petka ispred glavne pošte.

Sram od siromaštva

     „Živim u garsonijeri pet sa tri, a mjesečno plaćam Hol­dingu 217 kuna. To je previše. Zbog toga moram skupljati boce, ponižavam se, jer me je sram kad me vide znanci i susjedi", kazala nam je tužnim tonom Ivka.

     Njezina životna priča, kao i svih koji su došli ispred glavne pošte nije nimalo ružičasta. Muž ju je ostavio zbog druge žene dok je imala četvero malodobne djece, a da­nas od tih četvero djece samo jedno dijete radi, najstarija kćer koja ima 50 godina, ali joj ona, kao ni preostalo troje nezaposlene djece, ne može financijski pomoći.

     Uz sve to ni zdravlje je ne služi, ima velikih problema sa srcem, teško diše, ima jake bolove u nozi, zbog kojih ide na vježbe. Kazala nam je i da je prije par godina imala problema s očima i da su joj liječnici već kazali kako će izgubiti vid, a onda se dogodilo čudo. Nakon posjeta Me­đugorju i konstantnih molitvi problem s očima je nestao.

     S obzirom na bijednu mirovinu upitali smo je misli li da će joj Vlada u skorijem vremenu povećati mirovinu, no kod nje ne vlada optimizam. „Pošto mi je vrijeme da umrem, sumnjam da ću vidjeti to poboljšanje", potresno nam je kazala Ivka.

Premala penzija

     Cijeli naš razgovor s Ivkom slušala je i gospođa od 85 godina, koja je sjedila pored nje, a koja nam nije htjela reći svoje ime. Ona nam je otkrila kako prima 2.000 kuna miro­vine. Na naš upit zašto dolazi na besplatne obroke odgo­vorila nam je protupitanjem: „Mislite da je ovo velika pen­zija?" Gospođa nam je kazala kako nema nikog, ni djece ni muža da joj pomognu. Većinu radnog vijeka provela je u Krašu, a zbog niske mirovine kaže da je i ona, kao i Ivka, primorana skupljati boce. Ali za razliku od Ivke, kaže nam da se ona toga ne stidi.

     Treća osoba koja je pristala s nama pričati bila je be­skućnica Štefica, stara 59 godina. Dakako, njezina priča je puno gora od prethodne dvije. Svakog utorka i petka dolazi ispred glavne pošte kako bi se najela. Kazala nam je kako šest godina živi kao beskućnica te spava u tramva­jima i autobusima na noćnim linijama. Na naš upit prima li barem socijalnu pomoć, odgovora negativno, dodajući kako je u životu radila samo na zemlji, poljoprivredu, te da nema nikakvih primanja.

Spava na noćnim linijama

     Najviše nas je zaboljela činjenica da ima šestero djece, ali da nije s njima u kontaktu te da joj nitko ne

 

pomaže. Pokušali smo joj postaviti još pitanja o djeci, ali nas je prekinula i kazala da ih ne želi prikazivati u negativnom svjetlu.

     Na razgovor je pristao i 80-godišnji Šime, koji nam je kazao da prima 2.600 kuna mirovine. Kako nam je rekao, na besplatne obroke dolazi kako bi uspio pre­živjeti, ali dolazi i zbog druženja, na ovaj svojevrsni „tulum" za siromahe. Kazao je kako je upoznao neke zanimljive ljude, što je dodatni plus njegovih dolazaka kod glavne pošte.

     Šime je kazao i kako jako pazi na svoje račune, te da nikad nije otišao u minus, iako živi sam i ima štošta ra­čuna za platiti. Na naš upit smeta li ga odnos vlasti pre­ma umirovljenicima dobili smo neočekivani odgovor.

Ništa protiv države

     „Mogućnosti nisu takve, država jednostavno nema novca, a svi ga traže, evo sad liječnici pa profesori. Jednostavno nema dovoljno za sve. Država je ionako dužna."

     Na naš upit što misli o uvođenju tzv. nacionalne mi­rovine je kazao kako je za to da se uvede, ali uz odre­đene uvjete. „Onaj koji nešto dobije jer nema ništa, ne smije nikad biti u boljem položaju od onoga koji ba­rem nešto ima jer je više radio".

     Tužne životne priče o siromašnim, ostavljenim star­cima, malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Zbog toga smo upitali predsjednika udruge Savao Zvonka Jambrešića kako naši čitatelji mogu pomoći. On je po­zvao sve koji su u mogućnosti doći volontirati, donirati novac, vrijeme, odjeću i hranu neka se obrate franjev­cima s Kaptola koji s njima surađuju.

     Svjestan da će ove retke pročitati uglavnom umi­rovljenici, Zvonko je nadodao kako pomoć očekuje od onih umirovljenika koji su to u mogućnosti. Probudi­mo se!

Igor Knežević