UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

NOĆNI „TULUM" ZA SIROMAHE

Kad ti je tramvaj stan, a kolodvor restoran

 

     I ovog rujna Zagrepčani su mogli uživati u delicijama Za­greb Burger Festivala, koji se održavao na Strossmayerovom trgu. Uživanje u ukusnim burgerima, uz dobro piće, rekli bi, čisti hedonizam, ljepota življenja. No, samo par stotina metara dalje u istom trenutku oko osam sati nave­čer potpuno druga slika. Oko 50-ak osoba došlo je ispred glavne zagrebačke pošte na Glavnom kolodvoru na be­splatan obrok, grah varivo i sendviče kako bi preživjeli još jedan dan. Oni su, naime, beskućnici i umirovljenici koji se ne mogu prehraniti od svojih niskih primanja.

     Organizaciju dostave i dijeljenja hrane obavljaju vo­lonteri udruge Savao na čijem čelu je predsjednik Zvonko Jambrešić, čovjek koji je 2017. godine pokrenuo cijeli pro­jekt kako bi pomogao najsiromašnijim građanima Zagre­ba. Kako nam Zvonko kaže, udruga ima 18 članova i preko 100 volontera koji povremeno uskaču na poslovima pri­kupljanja i dijeljenja hrane.

Zvonko dobra srca

     Zvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih se­stara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u reali­zaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.

     Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih iZvonko je nekoliko godina volontirao kod časnih se­stara Misionarke ljubavi, gdje je shvatio da ima ogroman broj ljudi koji dolaze u pučke kuhinje kako bi se prehranili. Zato mu je i pala na pamet ideja da osnuje udrugu koja bi osiguravala hranu za potrebite. Ideja se pretočila u reali­zaciju te posljednje dvije godine svakog utorka i petka na Glavnom kolodvoru u 20 sati organizira dijeljenje obroka, dok petkom od 22:30 isto radi i na okretištu Remizi.

     Dok su jeli svoje obroke prišli smo nekolicini prisutnih i upitali ih zbog čega dolaze. Prvo smo sjeli na klupu pored gospođe Ivke, koja ima 75 godina. Otkrila nam je da pri­ma mirovinu tek nešto veću od tisuću kuna. Dakako, jako niska mirovina razlog je što dolazi gotovo svakog utorka i petka ispred glavne pošte.

Sram od siromaštva

     „Živim u garsonijeri pet sa tri, a mjesečno plaćam Hol­dingu 217 kuna. To je previše. Zbog toga moram skupljati boce, ponižavam se, jer me je sram kad me vide znanci i susjedi", kazala nam je tužnim tonom Ivka.

     Njezina životna priča, kao i svih koji su došli ispred glavne pošte nije nimalo ružičasta. Muž ju je ostavio zbog druge žene dok je imala četvero malodobne djece, a da­nas od tih četvero djece samo jedno dijete radi, najstarija kćer koja ima 50 godina, ali joj ona, kao ni preostalo troje nezaposlene djece, ne može financijski pomoći.

     Uz sve to ni zdravlje je ne služi, ima velikih problema sa srcem, teško diše, ima jake bolove u nozi, zbog kojih ide na vježbe. Kazala nam je i da je prije par godina imala problema s očima i da su joj liječnici već kazali kako će izgubiti vid, a onda se dogodilo čudo. Nakon posjeta Me­đugorju i konstantnih molitvi problem s očima je nestao.

     S obzirom na bijednu mirovinu upitali smo je misli li da će joj Vlada u skorijem vremenu povećati mirovinu, no kod nje ne vlada optimizam. „Pošto mi je vrijeme da umrem, sumnjam da ću vidjeti to poboljšanje", potresno nam je kazala Ivka.

Premala penzija

     Cijeli naš razgovor s Ivkom slušala je i gospođa od 85 godina, koja je sjedila pored nje, a koja nam nije htjela reći svoje ime. Ona nam je otkrila kako prima 2.000 kuna miro­vine. Na naš upit zašto dolazi na besplatne obroke odgo­vorila nam je protupitanjem: „Mislite da je ovo velika pen­zija?" Gospođa nam je kazala kako nema nikog, ni djece ni muža da joj pomognu. Većinu radnog vijeka provela je u Krašu, a zbog niske mirovine kaže da je i ona, kao i Ivka, primorana skupljati boce. Ali za razliku od Ivke, kaže nam da se ona toga ne stidi.

     Treća osoba koja je pristala s nama pričati bila je be­skućnica Štefica, stara 59 godina. Dakako, njezina priča je puno gora od prethodne dvije. Svakog utorka i petka dolazi ispred glavne pošte kako bi se najela. Kazala nam je kako šest godina živi kao beskućnica te spava u tramva­jima i autobusima na noćnim linijama. Na naš upit prima li barem socijalnu pomoć, odgovora negativno, dodajući kako je u životu radila samo na zemlji, poljoprivredu, te da nema nikakvih primanja.

Spava na noćnim linijama

     Najviše nas je zaboljela činjenica da ima šestero djece, ali da nije s njima u kontaktu te da joj nitko ne

 

pomaže. Pokušali smo joj postaviti još pitanja o djeci, ali nas je prekinula i kazala da ih ne želi prikazivati u negativnom svjetlu.

     Na razgovor je pristao i 80-godišnji Šime, koji nam je kazao da prima 2.600 kuna mirovine. Kako nam je rekao, na besplatne obroke dolazi kako bi uspio pre­živjeti, ali dolazi i zbog druženja, na ovaj svojevrsni „tulum" za siromahe. Kazao je kako je upoznao neke zanimljive ljude, što je dodatni plus njegovih dolazaka kod glavne pošte.

     Šime je kazao i kako jako pazi na svoje račune, te da nikad nije otišao u minus, iako živi sam i ima štošta ra­čuna za platiti. Na naš upit smeta li ga odnos vlasti pre­ma umirovljenicima dobili smo neočekivani odgovor.

Ništa protiv države

     „Mogućnosti nisu takve, država jednostavno nema novca, a svi ga traže, evo sad liječnici pa profesori. Jednostavno nema dovoljno za sve. Država je ionako dužna."

     Na naš upit što misli o uvođenju tzv. nacionalne mi­rovine je kazao kako je za to da se uvede, ali uz odre­đene uvjete. „Onaj koji nešto dobije jer nema ništa, ne smije nikad biti u boljem položaju od onoga koji ba­rem nešto ima jer je više radio".

     Tužne životne priče o siromašnim, ostavljenim star­cima, malo koga mogu ostaviti ravnodušnim. Zbog toga smo upitali predsjednika udruge Savao Zvonka Jambrešića kako naši čitatelji mogu pomoći. On je po­zvao sve koji su u mogućnosti doći volontirati, donirati novac, vrijeme, odjeću i hranu neka se obrate franjev­cima s Kaptola koji s njima surađuju.

     Svjestan da će ove retke pročitati uglavnom umi­rovljenici, Zvonko je nadodao kako pomoć očekuje od onih umirovljenika koji su to u mogućnosti. Probudi­mo se!

Igor Knežević