UVODNA RIJEČ

Dobizam i klaunovi

Piše: Jasna A. Petrović

     Zamislite na trenutak svijet u kojemu se koronavirus širi ubrzano i to najviše šireći zarazu na mlađe od 50 godina. I da je danak u smrti najviši među djecom i školarcima. I zamislite da znanstvenici procjenjuju da su upravo stari ti kod kojih je niži rizik zaraze zbog dugogo­dišnje izloženosti sličnim virusima. Kako biste vi reagirali na bolest koja većinom ubija mlade diljem planeta?

Vaša reakcija bi bila različita od ove koju sada imate, a osobito bi mnogi mlađi stanovnici svijeta imali drugi rječnik u javnosti. Ta danas čak i stariji građani smatraju kako je prirodno da oni prvi umru, „jer stari ionako treba­ju od nečega umrijeti".

     Slijede teška pitanja: jesu li neke vlade zemalja, po­put SAD-a, reagirale s ignoriranjem i odgodom spram prijetnji pandemije, samo zato što je u stvarnosti veća opasnost da će oboljeti i umrijeti starije osobe? Da li je to razlog što nam se pred očima vraćaju strogo omeđene, s policijom i vojskom na granicama, europske države, koje nimalo ne nalikuju na zajednicu ravnopravnih europskih država? Bez zajedničke politike u odnosu na pandemiju. Je li tu riječ o kašnjenju koje se ne bi dogodilo da je virus za prvotne žrtve „odabrao" mlade?

     Dobizam (ageism) igra ulogu, ne samo u kreiranju po­litika i mjera, već i u praktičnoj ulozi božjeg djelitelja smr­ti ili života. U Italiji su mnogi liječnici svjedočili kako su donosili teške odluke hoće li na respiratore spojiti mlađe, a starije ostavljati da umru. Što su i činili. Otuda i loše šale da su zapravo mirovinski fondovi financirali stvaranje i širenje takvog virusa, kako bi mogli ojačati mirovinske sustave i odgoditi njihov raspad. U stvarnosti se stvorila shizoidna podvojenost apela za zaštitu svojih starih od izlaganja virusu, zabranama izlazaka iz kuće, ali s podtek­stom kako bi njihov pritisak na zdravstvene ustanove bio manji. I to postaju protokoli trijaže, ostavite stare doma, a mlade spašavajte; dobizam u zdravstvenim uslugama bez presedana.

     Hrvatska je ponešto atipično postupila, doista štite­ći starije i u domovima umirovljenika, gdje se zbog toga zaraza nije proširila, kao i u medijskom prostoru produ­bljujući suosjećanje spram starijih. Izuzetak su javne bu­dale čiji govor mržnje sad već svatko prepoznaje. Klauni koji nikada neće doći na vlast. Osim u zemljama gdje već jesu na vlasti i gdje stari već plaćaju velik danak, ne samo zbog koronavirusa.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

CJELOŽIVOTNO UČENJE Kako „naučiti" mobitel

 

     Sveučilište za treću životnu dob je pokret koji potiče obra­zovanje starijih osoba diljem svijeta, a nastao je 1973. go­dine kada je u francuskom gradu Toulouseu osnovano prvo sveučilište te vrste. U razvijenijim europskim zemljama postoji puno oblika obrazovanja za starije osobe, većina njih se nalazi pri fakultetima, gdje starije osobe studiraju zajedno s mladima ili postoje posebni odjeljci za starije studente.

      U Hrvatskoj postoje tri sveučilišta takve vrste, pri Pučkom otvorenom učilištu u Umagu, pri fakultetu u Rijeci, te Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu.

     Da se proteklih godina u Hrvatskoj doista povećao interes osoba starije životne dobi za studiranjem potvrdila je Jasna Ču- rin, voditeljica odjela Sveučilišta za treću životnu dob pri Puč­kom otvorenom učilištu u Zagrebu.      Njezina ustanova prva je u Hrvatskoj još 1991. godine krenula s tom vrstom studija. Tada je na predavanjima bilo 150 starijih studenata, a posljednjih par godina broj je porastao na tisuću po semestru. U početku su se nudila samo dva programa za studiranje, učenje stranih jezika i kulturni mozaik, a danas postoje brojni programi koji nude doi­sta bogatu paletu novih znanja.

     Od jezika u ponudi je učenje engleskog, njemačkog, talijan­skog i francuskog jezika, a novi polaznici se testiraju kako bi se odredilo u koju grupu će upasti - za početnike, srednje, napred­ne ili pričaonicu. U programu informatičkih radionica najviše je interesa starijih osoba za proučavanjem pametnih telefona, bez kojih se danas ne može. Program opće kulture nudi doista široku paletu grupa, od učenja povijesnih tema, književnosti, arheolo­gije, arhitekture... Postoji i kreativni program, gdje se polaznici bave slikanjem i fotografiranjem, kao i program za psihofizičko zdravlje gdje se uče teme o psihologiji, sociologiji, ali i yoga, tai-chi i igranje bridža.

     Ono što je najvažnije, ističe Jasna Čurin, je što starije osobe uče bez stresa, jer za upis nema prijamnih ispita te nema ocjenji­vanja, svjedodžbi i ispitivanja znanja, osim ako grupa to sama ne želi. Također, čest je slučaj da oni polaznici koji su nekoć bili pro­fesori i sami preuzmu predavanja za određenu grupu predmeta. Iako bi netko pomislio da starije osobe u velikom broju upisuju ovaj studij zbog druženja, prema istraživanju, samo pet posto je takvih, dok više od 80 posto su upisali studij kako bi naučili nešto novo. Zanimljivo, 1991. kad su krenuli sa      Sveučilištem za treću životnu dob, prosječna dob polaznika bila je 61 godinu, a danas je 69, a više od 90 posto polaznika su žene.

     Na kraju treba istaknuti i cijenu. Jedan semestar košta 750 kuna ako se plaća na rate ili 690 kuna ako se plati odjednom. Također, ako se upisuje više programa dobija se popust. Zimski semestar ima 32 školska sata, a ljetni 28. Tko si može priuštiti i ima želju za širenjem znanja, mogao bi razmisliti o upisivanju.      Igor Knežević