UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

CJELOŽIVOTNO UČENJE Kako „naučiti" mobitel

 

     Sveučilište za treću životnu dob je pokret koji potiče obra­zovanje starijih osoba diljem svijeta, a nastao je 1973. go­dine kada je u francuskom gradu Toulouseu osnovano prvo sveučilište te vrste. U razvijenijim europskim zemljama postoji puno oblika obrazovanja za starije osobe, većina njih se nalazi pri fakultetima, gdje starije osobe studiraju zajedno s mladima ili postoje posebni odjeljci za starije studente.

      U Hrvatskoj postoje tri sveučilišta takve vrste, pri Pučkom otvorenom učilištu u Umagu, pri fakultetu u Rijeci, te Pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu.

     Da se proteklih godina u Hrvatskoj doista povećao interes osoba starije životne dobi za studiranjem potvrdila je Jasna Ču- rin, voditeljica odjela Sveučilišta za treću životnu dob pri Puč­kom otvorenom učilištu u Zagrebu.      Njezina ustanova prva je u Hrvatskoj još 1991. godine krenula s tom vrstom studija. Tada je na predavanjima bilo 150 starijih studenata, a posljednjih par godina broj je porastao na tisuću po semestru. U početku su se nudila samo dva programa za studiranje, učenje stranih jezika i kulturni mozaik, a danas postoje brojni programi koji nude doi­sta bogatu paletu novih znanja.

     Od jezika u ponudi je učenje engleskog, njemačkog, talijan­skog i francuskog jezika, a novi polaznici se testiraju kako bi se odredilo u koju grupu će upasti - za početnike, srednje, napred­ne ili pričaonicu. U programu informatičkih radionica najviše je interesa starijih osoba za proučavanjem pametnih telefona, bez kojih se danas ne može. Program opće kulture nudi doista široku paletu grupa, od učenja povijesnih tema, književnosti, arheolo­gije, arhitekture... Postoji i kreativni program, gdje se polaznici bave slikanjem i fotografiranjem, kao i program za psihofizičko zdravlje gdje se uče teme o psihologiji, sociologiji, ali i yoga, tai-chi i igranje bridža.

     Ono što je najvažnije, ističe Jasna Čurin, je što starije osobe uče bez stresa, jer za upis nema prijamnih ispita te nema ocjenji­vanja, svjedodžbi i ispitivanja znanja, osim ako grupa to sama ne želi. Također, čest je slučaj da oni polaznici koji su nekoć bili pro­fesori i sami preuzmu predavanja za određenu grupu predmeta. Iako bi netko pomislio da starije osobe u velikom broju upisuju ovaj studij zbog druženja, prema istraživanju, samo pet posto je takvih, dok više od 80 posto su upisali studij kako bi naučili nešto novo. Zanimljivo, 1991. kad su krenuli sa      Sveučilištem za treću životnu dob, prosječna dob polaznika bila je 61 godinu, a danas je 69, a više od 90 posto polaznika su žene.

     Na kraju treba istaknuti i cijenu. Jedan semestar košta 750 kuna ako se plaća na rate ili 690 kuna ako se plati odjednom. Također, ako se upisuje više programa dobija se popust. Zimski semestar ima 32 školska sata, a ljetni 28. Tko si može priuštiti i ima želju za širenjem znanja, mogao bi razmisliti o upisivanju.      Igor Knežević