UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

    

DOPUNSKO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Zašto već 15 godina gulite siromašne umirovljenike?

Sindikat i Matica dali su rok od desetak dana, a nakon toga počinju prosvjedi pred Vladom!

 

     Sto kad 15 godina Ministarstvo zdravstva ne mijenja stari priho- dovni cenzus te praktički dovodi starije osobe do sve veće ugroženosti zdravlja? Sindikat umirovljenika Hr­vatske već od davne 2004. zahtijeva automatsko utvrđivanje prihodovnog cenzusa za dopunsko zdravstveno osi­guranje na teret proračuna, a od prolje­ća 2018. godine umirovljeničke udruge vodile su i pregovore s dužnosnicima Ministarstva zdravstva, kojom prigo­dom se stekao dojam kako će doći do utvrđenja novog cenzusa još ove 2019. godine. U rujnu 2018. takvu je najavu davao i ondašnji ministar rada i miro­vinskog sustava Marko Pavić.

     Uoči drugog ovogodišnjeg termina za redovito usklađivanje mirovina, Sin­dikat umirovljenika je 12. lipnja uputio otvoreno pismo ministrima zdravstva i financija, Kujundžiću i Mariću, u kojem je upozorio kako će danak birokrat­skom odgađanju povećanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje pla­titi najsiromašniji i najugroženiji. Nai­me, zbog simboličnog povećanja najni­že mirovine za 3,13 posto te redovnog usklađivanja od 2,44 posto, na tisuće umirovljenika gube svoje pravo na be­splatno dopunsko osiguranje. Samo u posljednjih godinu dana deset tisuća umirovljenika je izbačeno iz besplat­nog statusa, tako da tu povlasticu sada uživa samo 163.000 osoba.

Umiranje na nogama

     Milica Barić samo je jedna od više desetaka umirovljenika koji su se šo­kirali kad su zbog ukupnog povećanja mirovine od 50 kuna početkom rujna, kažnjeni plaćanjem pune cijene dopun­skog zdravstvenog osiguranja od 70 kuna. Što je najtužnije, ona, kao i veći­na njih, neće biti u mogućnosti plaćati,

već će „nastojati" biti zdravi i izbjegavati liječnike i bolnice. „Umirat ću na noga­ma, što mi preostaje!", kaže Ana Ledić iz Zagreba.

     Od 2004. godine, dakle već punih 15 godina nije mijenjan prihodovni cenzus, što znači da svi oni koji imaju ostvarene prihode po članu obitelji i za kunu više od 1.516,32 kuna, a kod osi- guranika samca više od 1.939,39 kuna, gube to pravo i klize u još veće siromaš­tvo. Dok su u tih 15 godina mirovine porasle za 38,89 posto, a bruto plaće za čak 45,98 posto, cenzus je porastao - nula kuna!

     Kako ništa nije bilo postignuto, umi­rovljeničke udruge su na listu priorite­ta za prvi razgovor s novim ministrom rada i mirovinskog sustava Josipom Aladrovićem stavile i to pitanje te za­htijevale da to bude prva i glavna točka 14. sjednice Nacionalnog vijeća za umi­rovljenike i starije osobe, koja je održa­na na Međunarodni dan starijih osoba 1. listopada.

Kad je ministar cinik

     No, ne samo da na sjednici nije bilo ministra rada i mirovinskog sustava, već nije bilo niti odgovornih osoba iz mini­starstava zdravstva i financija. Predstav­nica Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, pravnica Morana Krušarovski, je razljućenim predstavnicima umirovljenika mirno rekla kako cenzus neće biti moguće podignuti, jer kad bi se podiglo i na samo 2.000 kuna za samca, to bi zahtijevalo „čak 160 miliju­na kuna godišnje", te im priopćila kako trenutno ne vide gdje bi se našao taj novac?! Kad je pojašnjeno kako je za zdravlje građana, ali i cjelokupno zdrav­stvo, štetno i preskupo da kao posljedi­ca nepovećanja cenzusa stariji pacijenti ne odlaze liječniku, ona se tome iščuđa- vala, jer kako se zbog tako malog iznosa ne bi odla­zilo doktoru.

     Ministar Kujundžić je hladno i cinično već dru­gi dan objasnio kako se gubitke u zdravstvu može smanjiti tako da se povisi cijena police dopun­skog zdravstve­nog osiguranja, čime bi se i eventualno podizanje cenzusa prebacilo na sve za­poslene i građane.

     Sindikat i Matica su dali rok od de­setak dana da se ministri rada i miro­vinskog sustava, zdravstva i financija dogovore oko povećanja cenzusa za dopunsko zdravstveno osiguranje te im to priopće na sljedećoj sjednici Na­cionalnog vijeća, a ako to ne učine, Sindikat umirovljenika Hrvatske je već najavio organiziranje prosvjeda pred zgradom Vlade.

Preživljavaju koji imaju

     Socijalna osjetljivost političke elite je ravna nuli. Pa ako ih ne rukovodi lju­bav spram građana kojima služe, trebali bi prepoznati makar financijski interes. Naime, prema izvješću Europske ko­misije Hrvatska je na osmom mjestu u EU-u po najvećoj stopi smrtnosti koju je moguće izbjeći medicinskim interven­cijama te je upravo stoga od osobitog značenja što veća pokrivenost starije populacije dopunskim zdravstvenim osiguranjem, kako bi se prevenirali troš­kovi liječenja.

     Njih nije briga, ne vide, ne čuju, ne osjećaju. Nije ih briga koliko gladnih umirovljenika kopa po kontejnerima i kantama za smeće, prikupljajući plastič­ne boce i ostatke hrane. Ne vide da 55 posto svih umirovljenika ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva (2.485 kn), da ih 98 posto ima mirovine niže od prosječne plaće!

     Čini se da grade društvo nejednako­sti, društvo koje pogoduje bogatima, a guli siromašne. Društvo u kojemu pri­vatizacija javnih servisa uzima maha. U kojemu preživljavaju oni koji imaju.

     SUH i MUH su predložili da se prihodovni cenzus utvrđuje automatski prema liniji siro­maštva koju jednom godišnje utvrđuje Državni zavod za statistiku za samce te članove obitelji. To bi značilo da pravo na besplatno dopunsko osigu­ranje imaju svi samci s manje od 2.485 kuna, a uskoro ćemo znati da li je postignut i mini­malni konsenzus.

Jasna A. Petrović