UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

REZULTATI POKAZALI

Rodni jaz kod novih mirovina se smanjuje

 

     Hrvatska, kao i ostale zemlje Europske unije ima problem rodnog jaza, odnosno razlika u mirovinama između muškaraca i žena iznosi ogromnih 24,9 posto u korist muškaraca. Bivši ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić prije svog odlaska iz ministarstva učinio je dobru stvar, naime, od 1. siječnja ove godine na snazi je mjera prema kojoj se svakoj majci pri odlasku u mirovinu priznaje šest mjeseci dodatnog mirovinskog staža po djetetu.

     Kako se tad najavljivalo, ta mjera bi značila porast mirovine za 2,04 posto za svako dijete. Stoga smo odlučili provjeriti jesu li mirovine ženama koje su prvi put ostvarile pravo na mirovi­nu u 2019. godini doista brže rasle nego muškarcima, kao i je li se smanjio rodni jaz u tim mirovinama.

     Uvidom u rezultate iz HZMO-a dobili smo potvrdan odgo­vor. Naime, od prosinca prošle do srpnja ove godine ženama koje su pravo na mirovinu ostvarile prvi put prosječna mirovi­na je porasla 4,73 posto, odnosno s 2.324 kune na 2.434 kune. Muškarcima je u istom razdoblju prosječna mirovina porasla 3,54 posto, odnosno s 2.566 kuna na 2.656 kuna. Rodni jaz u mirovinama kod novih umirovljenika/ca tako je pao na 9,12 posto. Za usporedbu, rodni jaz kod novoprijavljenih umirov­ljenika/ca u lipnju 2018. je iznosio 10,80 posto, a u prosincu iste godine 10,37 posto.

     Očito je kako je u Hrvatskoj i prije uvođenja novih mjera postojao trend smanjivanja rodnog jaza u mirovinama kod novih umirovljenika/ca (zbog povećanja prosječnih godi­na radnog staža kod žena), no smanjivanje je išlo sporije od očekivanog pa se čini kako je Ministarstvo rada i mirovinskog sustava novim mjerama doista potaknulo brže smanjivanje rodnog jaza, što je za svaku pohvalu.