UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Ravnopravnost

DVOSTRUKA UGROŽENOST

O starima skrbe žene

 

     Hrvatska ima više od 20 posto sta­novnika starijih od 65 godina, a taj udjel ubrzano raste. Uz starenje, aktualizira se i pitanje dugotrajne skrbi, o čemu je Europska komisija nedavno objavila studiju nacionalnih politika„Izazovi dugoročne skrbi u Europi" (2018.).

     Hrvatska se na tri mjesta navodi kao zemlja s nerazvijenim kapacitetima du­goročne skrbi za starije osobe (među četiri najnerazvijenije!) po pokrivenosti domovima umirovljenika, po tome što ima najmanje kreveta na sto tisuća sta­novnika starijih od 65 godina, po broju polurezidentnih smještaja (dnevni bo­ravci) za starije, te kao zemlja s vrlo ne­razvijenim servisima za pomoć starima u kući. Uz nas, na dnu razvijenosti su i Grčka, Rumunjska i Poljska, a u nekim kategorijama i Bugarska.

     Takve podatke nemamo prilike čuti u Hrvatskoj, kao niti analizu adekvatnosti nacionalne dugoročne skrbi za starije, a još manje analizu priuštivosti smještaja i drugih usluga. K tome, Hrvatska ima najnižu relativnu vrijednost mirovine od svih zemalja EU, od samo 27,7 posto udjela bruto mirovine u prosječnoj bru­to plaći.

     Tko onda skrbi o starijima, ako nema dovoljno mjesta u domovima, ne po­ stoje dnevni boravci (osim nešto malo gerontoloških centara), te umirovljenici/e većinom nemaju dovoljno visoke mirovine za trošak smještaja ili plaćanje pri­vatnih aranžmana?

O starima skrbe žene!

     Bilo da je riječ o nezapo­slenim ili umirovljenim članicama obitelji, bilo o ženama koje su angažira­ne te pružaju usluge nje­ge i skrbi na neformalnom tržištu rada. Tu načelno nema velike razlike u odno­su na druge europske zemlje, samo što su tamo njegovateljice često i starije žene iz Hrvatske - koje tamo rade na crno. Ekspanzija neformalne skrbi je prisutna i u Hrvatskoj: masovno iselja­vanje mladih obitelji, kao i činjenica da je došlo do raspada višegeneracijskih obitelji, prenosi teret i odgovornost skrbi na leđa žena. Država, kako kažu podaci Europske komisije, ne skrbi do­voljno za stare.

     Nadalje, za razliku od nekih europ­skih zemalja u kojima se u cijelosti ili djelomično priznaje radni staž ženama koje skrbe o starijim osobama ili, poput Finske gdje, za skrb o svojem pretku, partneru ili rođaku, sklapaju ugovor o radu s općinom u kojoj žive, u Hrvatskoj se takav neplaćeni rad ne kompenzira. Potomci s prosječno niskim plaćama prisiljeni su obiteljskim zakonom svo­jim umirovljenim precima plaćati punu ili djelomičnu cijenu smještaja u domu, zato što prosječna mirovina iznosi 2.445 kuna, što je jednako hrvatskoj liniji siro­maštva za 2019. godinu (2.496,5 kuna), pa umirovljenici/e nisu u stanju skrbi­ti sami o sebi. Kako žene žive duže (81 godina prosječne dobi), ujedno su i pri­mateljice i pružateljice dugoročne skrbi. Žene su dvostruko ugrožena kategorija starijih osoba jer su ugrožene siromaš­tvom, a i radom na crno, odnosno nele­galnim statusom.