UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

Ravnopravnost

DVOSTRUKA UGROŽENOST

O starima skrbe žene

 

     Hrvatska ima više od 20 posto sta­novnika starijih od 65 godina, a taj udjel ubrzano raste. Uz starenje, aktualizira se i pitanje dugotrajne skrbi, o čemu je Europska komisija nedavno objavila studiju nacionalnih politika„Izazovi dugoročne skrbi u Europi" (2018.).

     Hrvatska se na tri mjesta navodi kao zemlja s nerazvijenim kapacitetima du­goročne skrbi za starije osobe (među četiri najnerazvijenije!) po pokrivenosti domovima umirovljenika, po tome što ima najmanje kreveta na sto tisuća sta­novnika starijih od 65 godina, po broju polurezidentnih smještaja (dnevni bo­ravci) za starije, te kao zemlja s vrlo ne­razvijenim servisima za pomoć starima u kući. Uz nas, na dnu razvijenosti su i Grčka, Rumunjska i Poljska, a u nekim kategorijama i Bugarska.

     Takve podatke nemamo prilike čuti u Hrvatskoj, kao niti analizu adekvatnosti nacionalne dugoročne skrbi za starije, a još manje analizu priuštivosti smještaja i drugih usluga. K tome, Hrvatska ima najnižu relativnu vrijednost mirovine od svih zemalja EU, od samo 27,7 posto udjela bruto mirovine u prosječnoj bru­to plaći.

     Tko onda skrbi o starijima, ako nema dovoljno mjesta u domovima, ne po­ stoje dnevni boravci (osim nešto malo gerontoloških centara), te umirovljenici/e većinom nemaju dovoljno visoke mirovine za trošak smještaja ili plaćanje pri­vatnih aranžmana?

O starima skrbe žene!

     Bilo da je riječ o nezapo­slenim ili umirovljenim članicama obitelji, bilo o ženama koje su angažira­ne te pružaju usluge nje­ge i skrbi na neformalnom tržištu rada. Tu načelno nema velike razlike u odno­su na druge europske zemlje, samo što su tamo njegovateljice često i starije žene iz Hrvatske - koje tamo rade na crno. Ekspanzija neformalne skrbi je prisutna i u Hrvatskoj: masovno iselja­vanje mladih obitelji, kao i činjenica da je došlo do raspada višegeneracijskih obitelji, prenosi teret i odgovornost skrbi na leđa žena. Država, kako kažu podaci Europske komisije, ne skrbi do­voljno za stare.

     Nadalje, za razliku od nekih europ­skih zemalja u kojima se u cijelosti ili djelomično priznaje radni staž ženama koje skrbe o starijim osobama ili, poput Finske gdje, za skrb o svojem pretku, partneru ili rođaku, sklapaju ugovor o radu s općinom u kojoj žive, u Hrvatskoj se takav neplaćeni rad ne kompenzira. Potomci s prosječno niskim plaćama prisiljeni su obiteljskim zakonom svo­jim umirovljenim precima plaćati punu ili djelomičnu cijenu smještaja u domu, zato što prosječna mirovina iznosi 2.445 kuna, što je jednako hrvatskoj liniji siro­maštva za 2019. godinu (2.496,5 kuna), pa umirovljenici/e nisu u stanju skrbi­ti sami o sebi. Kako žene žive duže (81 godina prosječne dobi), ujedno su i pri­mateljice i pružateljice dugoročne skrbi. Žene su dvostruko ugrožena kategorija starijih osoba jer su ugrožene siromaš­tvom, a i radom na crno, odnosno nele­galnim statusom.