UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

PROF. DR.SC. NINOSLAV MIMICA, PREDSTOJNIK KLINIKE ZA PSIHIJATRIJU VRAPČE U ZAGREBU

Ne postoji antibiotik za depresiju

     Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će do 2020. godine depresija biti drugi vodeći uzrok invalid­nosti u svijetu, odmah iza kardiovaskularnih bolesti. Prema podacima, oko deset posto žena i pet posto muška­raca patit će od depresije u jednom trenutku života, a svaka peta osoba koja pati od te bolesti pokušat će izvršiti suicid! Iako je nešto češća u srednjoj odrasloj dobi, od nje nisu po­šteđene ni starije osobe.

     Zato smo o uzrocima i problemima depresije kod stari­jih osoba porazgovarali s iskusnim psihijatrom, prof. dr.sc. Ninoslavom Mimicom, predstojnikom zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče i pročelnikom Zavoda za biologijsku psihijatriju i psihogerijatriju.

Bijeda u četiri zida

XTko najčešće obolijeva od depresije?

     Depresija je bolest suvremenog društva, u današnje doba bilježimo porast depresije u svim zemljama, a pogla­vito u zemljama zapadne Europe i Amerike, što se pove­zuje i sa suvremenim razvojem, odnosno većim pritiscima društva na pojedinca. Depresija se javlja u svim dobnim skupinama, najčešća je u srednjoj odrasloj dobi, ali je nisu pošteđene ni starije osobe.

X Koji su razlozi depresije kod starijih osoba?

     To može biti neki tragični događaj, direktno kod te oso­be ili kod bližih i važnih osoba iz okoline, npr. smrt dugo­godišnjeg životnog partnera, loša socio-ekonomska pozi­cija, odnosno smanjenje primanja kad se čovjek umirovi, a važno je naglasiti da je najčešći uzrok taj što se umirov­ljenjem ostane bez dijela aktivnosti. Tako se dogodi da su ti ljudi sebi loši šefovi, jer ne znaju sami sebe adekvatno „uposliti".,

XKako spriječiti umrtvljenost u starosti?

     Starije osobe moraju naći ono što ih zanima, što si vole pri­uštiti, dobra zaštita će biti jedan socijalni kontakt, druženje s ljudima, u čemu korisnu ulogu imaju umirovljeničke udruge.

     Aktivna osoba nalazi smisao i ispunjava se zadovoljstvom, npr. posadite jedno stablo, u vrtu okopavate, na kraju dana ste zadovoljni da ste nešto napravili, a ako samo sjedite u četiri zida i buljite u plafon, počnete s vremenom postavljati pitanja o smislu, i pitanja koja vas zapravo oneraspoložuju.

Lijenost ili depresija?

X Kako prepoznati da netko ima depresiju?

     Simptomi depresije su u svakom slučaju sniženo raspolo­ženje u odnosu na ono uobičajeno te osobe, međutim važno je da to traje određeno vrijeme. Minimum je sniženo raspolo­ženje kroz 14 dana, ali osim raspoloženja tu su i mnogi drugi brojni simptomi, kao manjak volje, inicijative, umor, neimanje zadovoljstva, tu osobu ništa ne može razveseliti, sve što ju je prije veselilo sada joj ništa ne znači. Ta osoba teško obavlja svoje rutinske poslove, u smislu da nema snage ustati se iz kreveta, da nema snage obaviti jutarnju higijenu. Ne radi se o lijenosti, nego o promjeni ponašanja.

    Depresivna osoba vrlo često ima smanjeni apetit, mogući gubitak na tjelesnoj težini, probleme sa spavanjem, najčešće u smislu nesanice. Anksioznost je često vezana uz depresiju, osoba se iracionalno boji da će se nešto loše dogoditi, iako nema vidljivog razloga da se to dogodi.

X Što učiniti ako se netko prepozna u ovim simpto­mima?

     Za liječenje depresije u današnje doba kvalificirani su li­ječnici obiteljske medicine, no jasno za teže slučajeve oni će konzultirati psihijatre. A depresija se liječi najčešće uspješno ambulantno, ali jasno postoji i mogućnost bolničkog liječenja kod težih slučajeva. Važno je liječiti depresiju jer, između osta­loga, depresija generira najveći broj suicida i pokušaja suici­da, iako ti suicidi mogu ići i iz brojnih drugih stanja.

     Također se kaže da depresija boli, ali ne u smislu fizičke boli, nego u smislu duševne boli, stoga je važno ubrzati pro­ces sanacije i tome i liječenje služi, jer točno je da bi depresija najvjerojatnije sama i prošla, ali bi trajala puno mjeseci, a kroz liječenje se može pomoći da ta osoba bude izliječena u puno kraćem vremenu. Stoga, kod sumnje na depresiju potrebno je obratiti se liječniku.

Lijekovi nisu dovoljni

X Kako se liječiti?

     Relativno dobro se nosimo s depresijom, jer iako je ona česta, danas ipak postoje brojni lijekovi koji pomažu u sanaci­ji, odnosno u ubrzavanju oporavka od epizode depresije, iako je točno da još uvijek nemamo takozvanu etiološku (uzroč­nu) terapiju koja bi u potpunosti izliječila osobu, odnosno ne postoji „antibiotik za depresiju", nego imamo različite lijekove koji pomažu u oporavku i smanjuju ponovno pojavljivanje sljedeće epizode.

     Jasno je da lijekovi sami po sebi nisu dovoljni, već je po­trebno sagledati i sve druge okolnosti koje su dovele do nastanka depresije i vidjeti što se i tu može pomoći.

X Može li se spriječiti nastanak depresije?

     Ne može se nitko u potpunosti zaštititi od depresije, nitko ne može biti sto posto siguran da neće oboljeti, puno je čimbenika, među njima i genetski. Nije potpuno jasno, ali postoje genetske predispozicije da će netko rea­girati na taj način, netko je osjetljiviji, a s druge strane po­stoje različite strategije kako ćemo smanjiti rizik od nastan­ka depresije, a to je jedan aktivni, dinamični život.

     Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je samo dva stanja u području bolesti mozga i živaca kao jav- nozdravstvene prioritete, depresiju i demenciju, o njima treba posebno skrbiti.

X Brojna istraživanja pokazuju da smanjivanje prihoda kućanstva gotovo udvostručuje rizik od men­talnih oboljenja. S obzirom da prosječna mirovina u Hrvatskoj čini tek 37 posto prosječne plaće, zaključak je da odlazak u mirovinu u Hrvatskoj povećava rizik od razvoja depresije, već samo zato jer dolazi do pada standarda. Slažete li se?

     Djelomično bi se tako moglo zaključiti, no ja bih dodao da smanjenje prihoda kućanstva nizašto nije dobro, niti za nastavak ispunjavanja kulturnih, sportskih, egzistencijal­nih i svih drugih inih potreba. Naime, danas kada sve košta, limitirane financije mogu dovesti i do socijalne izoliranosti.

     No, kada smo toga svjesni, onda se s time možemo i bo­riti, pa je stoga potrebno i prije odlaska u mirovinu smišljati što će se u mirovini moći nastaviti raditi, koji su to poslo­vi (hobiji) pogodni da se i u takvim skromnijim uvjetima s njima pozabavimo. Uzgajati ruže, brinuti se za okućnicu, igrati balote, šetati s planinarskim društvom, samo su neki od brojnih mogućnosti koje će smanjivati rizik pojave de­presije.

Kultura straha

X Da li mjere poput prava na zapošljavanje na pola radnog vremena, uz zadržavanje mirovine, držite kori­snima i za prevenciju depresije?

     Svakako, primjereni rad je čovjeku uvijek koristan. Upravo pola radnog vremena (4 sata) je za mnoge oso­be u mirovini idealna količina vremena koje će oni moći kroz dugi niz godina kompetentno obavljati, a taj rad će ih ohrabrivati i jačati kroz osjećaj korisnosti sebi i društvu, po­gotovo u ovo doba naše sveopće nestašice (mlađih) ljudi svih struka i kompetencija.

X Cijela naša kultura je kultura mladosti i straha od starosti. Koliko zapravo politička marginalizacija starijih u društvu utječe na takav stav kao i činjenica da se starije osobe stide potražiti psihijatrijsku pomoć?

     Da, mnogi drevni i siromašniji narodi slave mladost, jer tu vide (fizičku) snagu, no suvremeni bogatiji narodi, u ko­jima danas ima sve veći postotak starijih osoba - također cijene i starije osobe, odnosno o njima znatno više skrbe (neki će reći zato jer među njima ima najviše bogatih i onih koji donose odluke).

     Što se tiče traženja psihijatrijske pomoći, tu stigma po­stoji u cijelom svijetu, pa je stoga od malih nogu ljude po­trebno educirati u smislu da «nema zdravlja bez psihičkog zdravlja», da se psihičke bolesti, kao što je npr. depresija, mogu dobro zaliječiti, te da mlađi i stariji trebaju pravovre­meno potražiti stručnu pomoć.

     Osoba koja je otišla u zasluženu mirovinu ili bolje re­čeno zaslužnicu (naime postoji recentna inicijativa da se umjesto termina mirovina uvede termin zaslužnica) najče­šće ima još kapaciteta za rad u nekom smanjenom obuj­mu, pa je «grešna šteta» da se društvo toga odriče poradi nekakvih izmišljenih pravila.

Igor Knežević