UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

ALARMANTNI PODACI!

Zašto se ubijaju hrvatski starci i starice?

Piše: Igor Knežević

 

     Svaki dan u Hrvatskoj život si u pro­sjeku oduzmu dvije osobe, a jedna od tih osoba je starija od 55 godina. Dakle, za razliku od mladih i sredovječnih ljudi, starije osobe su itekako pod većim rizikom od samoubojstva. Iako je ukupan broj samoubojstava u Hrvatskoj zadnjih desetak godina u padu, udjel starijih osoba u ukupnim samoubojstvima sve je veći.

     Tako od 2014., kad je udjel iznosio 57,2 posto, taj indeks neprestano raste, i to 2015. na 58,4 posto, 2016. na 58,5 po­sto te 2017. na rekordnih 58,9 posto (od 635 samoubojstava čak 374 su počinile osobe starije od 55 godina).

     Negativan trend je očigledan po­sljednjih godina, što je dijelom posljedi­ca porasta broja i udjela starijih osoba u društvu, ali i ekonomskog osiromašiva­nja i socijalne deprivacije starijih.

Pitanje života i smrti

     Naime, udio prosječnih mirovina u prosječnoj neto plaći nije bio nikad niži, te sada iznosi 37,6 posto. Posljedično, svaki treći umirovljenik živi u zoni siro­maštva, a nedostatak sredstava za život itekako utječe na gubitak socijalne uklju­čenosti, što je jedan od češćih uzroka oduzimanja života. Dakle, opadanje re­alne vrijednosti mirovina nije samo eko­nomsko pitanje, već - vidljivo iz prilože­noga - i pitanje života i smrti u mnogim slučajevima!  Dakako, još štošta može na­tjerati osobu na takav čin.

     „Strmoglavi pad osobnog standarda, strah od ovrha, gubitka stana, sram zbog nemogućnosti pomaganja unučadi, gu­bitak obiteljskih i socijalnih interakcija, dovode do očaja. Također, stari su sve češće žrtve prijevara, opće proširenih ugovora o dosmrtnom i doživotnom uz­državanju, zelenaških kredita, a uskoro i takozvanih posmrtnih kredita. Uz ne­izlječive bolesti i tjelesnu patnju, i to su česti razlozi za samoubojstvo", kazala je predsjednica SUH-a Jasna A. Petrović u intervjuu za Deutsche Welle.

Hrvatska nažalost pri vrhu u EU

     Prema podacima Eurostata 2015. go­dine 56.200 osoba u Europskoj uniji je počinilo samoubojstvo, od čega 77 posto muškaraca i 23 posto žena.

Prosječna europska stopa iznosila je godišnje 11 samoubojstava na 100.000 stanovnika, dok je za isti broj stanovnika iz dobne skupine iznad 65 godina bila da­leko viša - čak 16,6 samoubojstava. Crnu listu samoubojstava starijih osoba u EU 2015. godine predvodila je Slovenija sa 40,3 samoubojstva na 100.000 stanovni­ka, zatim Litva (37,63), Mađarska (35,26) i zatim Hrvatska (34,81). Najmanje su se stariji ubijali na Malti (2,69), Cipru (2,82), u Ujedinjenom Kraljevstvu (6,32) i Grčkoj (6,57). Istina, posljednjih godina u Hrvat­skoj broj samoubojstava osoba ove dob­ne skupine polako opada (2016. - 31,3 osobe; 2017. - 28 osoba), no njihov udjel u ukupnom broju samoubojstava - raste.

     Tako su čak 40,1 posto svih samoubo­jica u Hrvatskoj 2017. godine bili iz dob­ne skupine 65+, što dovoljno govori da su starije osobe u Hrvatskoj odbačene na margine društva.

Stigmatizacija starih

     Docentica Petrana Brečić iz Klinike za psihijatriju Vrapče, pročelnica Zavoda za afektivne poremećaje, široko prihvaćeno mišljenje kako je sasvim normalno da se stariji češće ubijaju objašnjava stigmatizi- rajućim odnosom društva prema starosti.

      „Ne bi trebalo biti normalno da se lju­di uopće ubijaju. Ali to je taj ukorijenjeni stav prema starosti. Cijela naša kultura je kultura mladosti i straha od starosti. Ne želimo biti stari i želimo zavarati starost. Pa pogledajte što ljudi rade od sebe kako se ti izvanjski znakovi starosti ne bi vidje­li. Međutim, to je naša neminovnost i tre­bamo što prije početi doživljavati starost na pozitivan način. Ne samo doživljavati, već i promijeniti okolnosti da se poka­že da su stariji ljudi važan i koristan dio našeg društva. Starost nosi i puno stvari koje ne možemo dobiti u mladim godi­nama, a društvo to ne prepoznaje na pra­vi način".

     Brojni pratitelji tematske Facebook stranice SUH-a Pokret protiv siromaštva starijih osoba prokomentirali su zašto se starije osobe sve više ubijaju.

     „Nikakvo čudo. Treba samo pogledati kako se svi ponašaju prema starijim oso­bama, a i financije ne idu na ruku stari­jima", napisala je Zagrepčanka Dubravka Šoštarić. Pavle Malacko pak piše: „Ako ovaj režim eutanazira umirovljenike, više će im ostati za bolje aute". Nada Tkalčević ističe kako su „mladi otišli, a stari nemaju od čega živjeti, zbog čega je normalno da će dići ruku na sebe. Dok drugi uživaju...". Tonkica Matejaš iz Kutine na naše pitanje je napisala kako se ubijaju „samo oni koji nisu u Saboru i na državnim jaslama, jer sa mizerijom od penzije nema života, a čak ni životarenja".

Rješavanje balasta?

     Najviše je za oko zapeo komentar Večeslava Žnidareca iz Zagreba: „Nitko se ne želi pitati što je razlog sve češćim samoubojstvima starijih osoba iz jedno­stavnog razloga što je upravo to jedan od ciljeva i načina za smanjivanje broja nepoželjnih umirovljenika, koje usput smatraju beskorisnim teretom i bala- stom države!"

     U prilog ocjeni kako je rizik od samo­ubojstva u Hrvatskoj to veći što je osoba starija ide i podatak Eurostata, prema kojem je 2016. godine u Hrvatskoj pro­sječna stopa samoubojstva za starije od 85 godina iznosila čak 47,54 osoba na 40000 stanovnika. Prosjek EU za tu dob je 22, dakle više nego duplo manje nego u Hrvatskoj.

     Ostaje upitati se jesu li samo ponešto paranoidni oni koji misle kako je riječ o svojevrsnoj društveno poticanoj masov­noj eutanaziji siromašnih staraca i starica ili o samo nedostatku ljubavi i poštovanja spram zaslužnih predaka?