UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
SPAŠAVANJE MIROVINA
Više od 60 posto povratnika iz drugog mirovinskog stupa
Piše: Jasna A. Petrović
Telefoni Sindikata umirovljenika Hrvatske su se užarili ovoga ljeta zbog sve češćih poziva budućih umirovljenika suočenih s odlukom hoće li otići u mirovinu iz obveznog mirovinskog osiguranja drugog stupa i prvog mirovinskog stupa, ili samo iz prvog međugeneracijskog mirovinskog stupa. Unatoč ogromnom pritisku inozemnih banaka, kojima je drugi mirovinski stup isplativa igračka, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uvelo je pravo izbora i time spasilo mirovine svih budućih umirovljenika koje su niže od prosječne mirovine.
Na Nacionalnom vijeću umirovljenika u srpnju se činilo da su bankarski mirovinski fondovi uspjeli obraniti svoje „dvorište", jer su izborenim (državnim) dodatkom na osnovnu mirovinu od 20,25 posto za sve koji ostaju u drugom stupu, na prvi pogled uspjeli „uvjeriti" velik broj svojih prinudnih „štediša" da ne pobjegnu glavom bez obzira natrag u prvi stup.
Vjernost inozemnim bankarima
Međutim, presudno je bilo davanje prava na jednokratnu
isplatu prigodom umirovljenja u vrijednosti od 15 posto od ukupno kapitaliziranih sredstava, ali samo ako je ispunjen zakonski uvjet o visini mirovine iz I. stupa (ako je osnovna mirovina iz mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti veća za 15% od najniže mirovine iz I. stupa prema ZOMO-u). Važno je znati da se na tako isplaćeni iznos naplaćuje i porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a korisniku mirovine isplaćuje neto iznos, pa to na kraju ispada manje.
Tako je, zahvaljujući kuhinjama financijske industrije u Hrvatskoj, a uz potporu HDZ-a i SDP-a, drugi mirovinski stup preživio još jednu mirovinsku reformu, unatoč tome što je ogroman teret hrvatskim javnim financijama, a njegov tranzicijski trošak iznosi više od 9 milijardi kuna godišnje, te iako su ga sve druge europske zemlje transformirale u dobrovoljni stup. Slovačka i Češka nisu ni započele takvu privatizaciju mirovinskog sustava, dok su ga Mađarska, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska ukinule. Samo Hrvatska ostaje vjerna svojim inozemnim bankarima s
visokim plaćama i bonusima, te grijanim sjedalima u luksuznim automobilima.
Ipak, možda se to, zahvaljujući posljednjoj mirovinskoj mini reformi, može nazvati polaganim odumiranjem, jer uz sve mamce, u prva četiri mjeseca je 41,5 posto svih novoumirov- ljenih prešlo u prvi javni stup, dok ih se u kolovozu 2019. vratilo čak 60,8 posto. U HZMO-u su predvidjeli takav trend rasta, pa tu nema iznenađenja.
Drugi stup - samo za bogate
Zapravo, ostaje pitanje tko je taj tko će izabrati ostati u drugom stupu? To su zasigurno radnici s plaćama višima od prosječne plaće, onaj bogatiji dio radničke klase, ili pak nevoljnici koje će od ovrhe ili duga spasiti isplata 15 posto akumulirane „štednje".
Kakve savjete dajemo budućim umirovljenicima? Nakon što podnesu zahtjev za starosnu/ prijevremenu starosnu mirovinu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnji registar osi- guranika (REGOS) budućem korisniku mirovine dostavlja informativni izračun mirovine na kućnu adresu. Tada u prostorijama FINA-e potpisat će za varijantu koja je njima privatno povoljnija.
Mi ne odlučujemo, no svi mi biramo hoćemo li, poput većine europskih zemalja, kao temelj mirovinskog sustava imati javni stup međugeneracijske solidarnosti ili ćemo, unatoč pameti, potpisati za privatizaciju mirovina! Mi stariji za svoju djecu glasamo protiv privatizacije, jer je izložena nepouzdanim tržišnim zakonima i nikakvom jamstvu da neće bankrotirati. Mi glasamo za javni sustav mirovinske solidarnosti za koji jamči država.