UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

SPAŠAVANJE MIROVINA

Više od 60 posto povratnika iz drugog mirovinskog stupa

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Telefoni Sindikata umirovlje­nika Hrvatske su se užarili ovoga ljeta zbog sve češćih poziva budućih umirovljenika suočenih s odlukom hoće li otići u mirovinu iz obveznog mirovin­skog osiguranja drugog stupa i pr­vog mirovinskog stupa, ili samo iz prvog međugeneracijskog miro­vinskog stupa. Unatoč ogromnom pritisku inozemnih banaka, koji­ma je drugi mirovinski stup ispla­tiva igračka,    Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uvelo je pra­vo izbora i time spasilo mirovine svih budućih umirovljenika koje su niže od prosječne mirovine.

     Na Nacionalnom vijeću umi­rovljenika u srpnju se činilo da su bankarski mirovinski fondovi uspjeli obraniti svoje „dvorište", jer su izborenim (državnim) do­datkom na osnovnu mirovinu od 20,25 posto za sve koji ostaju u drugom stupu, na prvi pogled uspjeli „uvjeriti" velik broj svojih prinudnih „štediša" da ne pobje­gnu glavom bez obzira natrag u prvi stup.

Vjernost inozemnim bankarima

Međutim, presudno je bilo davanje prava na jednokratnu

isplatu prigodom umirovljenja u vrijednosti od 15 posto od uku­pno kapitaliziranih sredstava, ali samo ako je ispunjen zakonski uvjet o visini mirovine iz I. stupa (ako je osnovna mirovina iz mi­rovinskog osiguranja generacij­ske solidarnosti veća za 15% od najniže mirovine iz I. stupa pre­ma ZOMO-u). Važno je znati da se na tako isplaćeni iznos napla­ćuje i porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a korisniku mirovine isplaćuje neto iznos, pa to na kraju ispada manje.

Tako je, zahvaljujući kuhi­njama financijske industrije u Hrvatskoj, a uz potporu HDZ-a i SDP-a, drugi mirovinski stup preživio još jednu mirovinsku reformu, unatoč tome što je ogroman teret hrvatskim jav­nim financijama, a njegov tran­zicijski trošak iznosi više od 9 milijardi kuna godišnje, te iako su ga sve druge europske ze­mlje transformirale u dobrovolj­ni stup. Slovačka i Češka nisu ni započele takvu privatizaciju mirovinskog sustava, dok su ga Mađarska, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska ukinu­le. Samo Hrvatska ostaje vjerna svojim inozemnim bankarima s

visokim plaćama i bonusima, te grijanim sjedalima u luksuznim automobilima.

Ipak, možda se to, zahvaljuju­ći posljednjoj mirovinskoj mini reformi, može nazvati polaga­nim odumiranjem, jer uz sve mamce, u prva četiri mjeseca je 41,5 posto svih novoumirov- ljenih prešlo u prvi javni stup, dok ih se u kolovozu 2019. vrati­lo čak 60,8 posto. U HZMO-u su predvidjeli takav trend rasta, pa tu nema iznenađenja.

Drugi stup - samo za bogate

     Zapravo, ostaje pitanje tko je taj tko će izabrati ostati u drugom stupu? To su zasigurno radnici s plaćama višima od prosječne plaće, onaj bogatiji dio radničke klase, ili pak nevoljnici koje će od ovrhe ili duga spasiti isplata 15 posto akumulirane „štednje".

     Kakve savjete dajemo budu­ćim umirovljenicima? Nakon što podnesu zahtjev za starosnu/ prijevremenu starosnu mirovinu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnji registar osi- guranika (REGOS) budućem ko­risniku mirovine dostavlja infor­mativni izračun mirovine na kuć­nu adresu. Tada u prostorijama FINA-e potpisat će za varijantu koja je njima privatno povoljnija.

     Mi ne odlučujemo, no svi mi biramo hoćemo li, poput većine europskih zemalja, kao temelj mirovinskog sustava imati javni stup međugeneracijske solidar­nosti ili ćemo, unatoč pameti, potpisati za privatizaciju mirovi­na! Mi stariji za svoju djecu gla­samo protiv privatizacije, jer je izložena nepouzdanim tržišnim zakonima i nikakvom jamstvu da neće bankrotirati. Mi glasamo za javni sustav mirovinske solidar­nosti za koji jamči država.