UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

SPAŠAVANJE MIROVINA

Više od 60 posto povratnika iz drugog mirovinskog stupa

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Telefoni Sindikata umirovlje­nika Hrvatske su se užarili ovoga ljeta zbog sve češćih poziva budućih umirovljenika suočenih s odlukom hoće li otići u mirovinu iz obveznog mirovin­skog osiguranja drugog stupa i pr­vog mirovinskog stupa, ili samo iz prvog međugeneracijskog miro­vinskog stupa. Unatoč ogromnom pritisku inozemnih banaka, koji­ma je drugi mirovinski stup ispla­tiva igračka,    Ministarstvo rada i mirovinskog sustava uvelo je pra­vo izbora i time spasilo mirovine svih budućih umirovljenika koje su niže od prosječne mirovine.

     Na Nacionalnom vijeću umi­rovljenika u srpnju se činilo da su bankarski mirovinski fondovi uspjeli obraniti svoje „dvorište", jer su izborenim (državnim) do­datkom na osnovnu mirovinu od 20,25 posto za sve koji ostaju u drugom stupu, na prvi pogled uspjeli „uvjeriti" velik broj svojih prinudnih „štediša" da ne pobje­gnu glavom bez obzira natrag u prvi stup.

Vjernost inozemnim bankarima

Međutim, presudno je bilo davanje prava na jednokratnu

isplatu prigodom umirovljenja u vrijednosti od 15 posto od uku­pno kapitaliziranih sredstava, ali samo ako je ispunjen zakonski uvjet o visini mirovine iz I. stupa (ako je osnovna mirovina iz mi­rovinskog osiguranja generacij­ske solidarnosti veća za 15% od najniže mirovine iz I. stupa pre­ma ZOMO-u). Važno je znati da se na tako isplaćeni iznos napla­ćuje i porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sukladno Zakonu o porezu na dohodak, a korisniku mirovine isplaćuje neto iznos, pa to na kraju ispada manje.

Tako je, zahvaljujući kuhi­njama financijske industrije u Hrvatskoj, a uz potporu HDZ-a i SDP-a, drugi mirovinski stup preživio još jednu mirovinsku reformu, unatoč tome što je ogroman teret hrvatskim jav­nim financijama, a njegov tran­zicijski trošak iznosi više od 9 milijardi kuna godišnje, te iako su ga sve druge europske ze­mlje transformirale u dobrovolj­ni stup. Slovačka i Češka nisu ni započele takvu privatizaciju mirovinskog sustava, dok su ga Mađarska, Slovačka, Poljska, Rumunjska i Bugarska ukinu­le. Samo Hrvatska ostaje vjerna svojim inozemnim bankarima s

visokim plaćama i bonusima, te grijanim sjedalima u luksuznim automobilima.

Ipak, možda se to, zahvaljuju­ći posljednjoj mirovinskoj mini reformi, može nazvati polaga­nim odumiranjem, jer uz sve mamce, u prva četiri mjeseca je 41,5 posto svih novoumirov- ljenih prešlo u prvi javni stup, dok ih se u kolovozu 2019. vrati­lo čak 60,8 posto. U HZMO-u su predvidjeli takav trend rasta, pa tu nema iznenađenja.

Drugi stup - samo za bogate

     Zapravo, ostaje pitanje tko je taj tko će izabrati ostati u drugom stupu? To su zasigurno radnici s plaćama višima od prosječne plaće, onaj bogatiji dio radničke klase, ili pak nevoljnici koje će od ovrhe ili duga spasiti isplata 15 posto akumulirane „štednje".

     Kakve savjete dajemo budu­ćim umirovljenicima? Nakon što podnesu zahtjev za starosnu/ prijevremenu starosnu mirovinu Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnji registar osi- guranika (REGOS) budućem ko­risniku mirovine dostavlja infor­mativni izračun mirovine na kuć­nu adresu. Tada u prostorijama FINA-e potpisat će za varijantu koja je njima privatno povoljnija.

     Mi ne odlučujemo, no svi mi biramo hoćemo li, poput većine europskih zemalja, kao temelj mirovinskog sustava imati javni stup međugeneracijske solidar­nosti ili ćemo, unatoč pameti, potpisati za privatizaciju mirovi­na! Mi stariji za svoju djecu gla­samo protiv privatizacije, jer je izložena nepouzdanim tržišnim zakonima i nikakvom jamstvu da neće bankrotirati. Mi glasamo za javni sustav mirovinske solidar­nosti za koji jamči država.