UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 


NAJNIŽE MIROVINE

3,13 posto povećanja

     Nakon što je od 1.1.1999. godine ukinuta minimalna mirovina, te je uveden institut najniže mirovine, umirovljenicima ništa više nije jasno i gotovo nitko nema pojma ima li baš on najni­žu mirovinu, ma koliko ona bila niska. Najniža mirovina se temeljem unutargeneracijske solidarnosti i načela redistributivnosti„daje" oni­ma čija bi mirovina bila niža od najniže, i to na način da se pomnože godine staža i vrijednost jedne aktualne vrijednosti mirovine koja sada iznosi 67,97 kuna, a do ove mirovinske reforme je bila niža od te vrijednosti. Zanimljivo je da glavna umirovljenička stranka nikako nije odobravala da se poveća AVM za najnižu mirovinu, jer da svatko treba dobiti koliko je zaradio?! Uglavnom, ako vam se izračuna da sa 15 godina radnog staža i 65 godina života imate manje od 1.019 kuna, onda vam pripada najmanje taj iznos mirovine, odnosno npr. za 30 godina radnog staža najniža mirovina iznosi 2.039 kuna. Pove­ćanje najnižih mirovina je minijaturni korak na bolje.

     Sindikat umirovljenika Hrvatske i dalje inzistira da se, paralelno uz uvođenje tzv. nacionalne mirovine, ponovno uvede minimalna mirovina, koja bi bila vezana uz Hrvatsku liniju siromaštva koja tre­nutno iznosi 2.496 kuna. Borba se nastavlja.