UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NACIONALNA MIROVINA TEK OD 2021.

Malo više od socijalne pomoći

     Sindikat umirovljenika Hrvatske ima svog predstavni­ka u Radnoj skupini za utvrđivanje kriterija za obu­hvat potencijalnih korisnika nacionalne mirovine, koja ovih dana započinje s radom. Nije čudno, s obzirom da je upravo predstavnik SUH-a izborio da se u Strategiju socijalne skrbi za starije osobe još 2017. uvrsti i tzv. na­cionalna mirovina, kao nužna barijera bujanju siromaštva starijih.

     Uža radna skupina kojoj je nositelj Ministarstvo rada i socijalne skrbi već neko vrijeme priprema podlogu i analize za uvođenje nacionalne mirovine, a novi mini­star Josip Aladrović podsjeća da je riječ o takozvanoj osnovnoj, odnosno socijalnoj mirovini koju bi primali stariji od 65 godina koji nikad nisu bili zaposleni ili su radili manje od 15 godina, koliki je hrvatski minimum za stjecanje mirovine.

Obećanje, ludom radovanje

     Uvođenje tzv. nacionalne mirovine bila bi realizacija jednog od predizbornih obećanja HDZ-a s prošlih parla­mentarnih izbora, ali i nekih prethodnih vlada (Ivica Ra- čan, Jadranka Kosor). Razlog je što je Hrvatska, uz Špa­njolsku, na vrhu ljestvice nepokrivenosti dobne skupine stanovništva starijih od 65 godina mirovinama, prema Eurostatu pokrivenost je samo 64 posto! To bi značilo da je mirovinom nepokriveno čak 36 posto starijih, odnosno oko 299.000 osoba. Naravno da neki od njih imaju priho­de, dok ih samo oko 10.000 prima stalnu socijalnu pomoć. Vlada tek treba objaviti točan broj potencijalnih korisnika, a procjene iz nadležnog Ministarstva trenutno iznose od

40000 do čak 85.000 osoba starijih od 65 godina koje ne­

maju uvjete za mirovinu te povremeno ili stalno primaju socijalnu pomoć.

     Zakonodavni okvir pripremat će se tijekom 2020., a prva isplata nacionalne mirovine bila bi 2021. godine. Osim novca koji se mora osigurati u proračunu, jedno od glavnih pitanja koje će država razriješiti sa stručnjacima i socijalnim partnerima je hoće li se nova mirovina dijeliti svima starijima od 65 bez mirovine ili će se uvesti određeni kriteriji temeljeni na imovinskom i dohodovnom cenzusu.

Među najgorima u EU

     Radna skupina će promisliti i hoće li ostati na nazivu ove državne naknade za starije osobe koji asocira na mi­rovinu stečenu radom, ili će joj dati više socijalni karakter nazivom „socijalna mirovina", jer je riječ o pravu koje je bli­že socijalnom proračunu. Bio bi to i jedan od načina da se zaštiti mirovinski sustav od proširenja prava, ali i da se ne potiče siva ekonomija i praksa neplaćanja mirovinskih doprinosa.

     U svakom slučaju, tzv. nacionalna mirovina je potrebna kao neizostavna barijera protiv siromaštva starijih osoba, a one su u dobnoj skupini starijoj od 65 godina dospjele do neslavnog petog najgoreg mjesta u Europskoj uniji, kad je riječ o riziku od siromaštva i socijalne isključeno- sti od čak 32,9 posto (žene čak 36 posto). A hrvatska linija siromaštva za 2018. godinu iznosi 2.496,5 kuna za samca, najniža mirovina za 15 godina radnog staža 1.019 kuna, dok je socijalna pomoć samo 920 kuna. Na izgled previše brojeva, ali u njima se krije matematika staračkog siromaš­tva.

Jasna A. Petrović

 

USKLAĐIVANJE MIROVINA

Šaka jada

     Da nije bilo pritiska umirov­ljeničkih udruga za brisa­nje Mrsićeve „švicarske ma­tematike" iz formule za usklađi­vanje mirovina, sada bi mirovine porasle za 1,8 posto, a ovako su porasle za 2,44 posto. Umirovlje­nici kažu da je to šaka jada, jer sa 40 do 60 kuna koliko povećanje znači za većinu umirovljenih, ne može se uloviti korak s poveća­njem režija i cijena hrane. Umi­rovljeničke udruge nisu zadovolj­ne s postignutim i nezadovolj­stvo umirovljenika je opravdano. Zahtijeva se povećanje varijabli u formuli usklađivanja na stopo­stotni iznos povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena.