UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

   

KAKO NAPISATI I POHRANITI OPORUKU

Rukopis i potpis ne lažu

 

 

     Većina ljudi ne voli razgovarati o smrti. Zazire i od samog spome­na na nju. Ipak, smrti nije mogu­će umaknuti. Gotovo da nema čovjeka kojem ona nije oduzela neku voljenu osobu i za sobom ostavila neopisivu bol. Smrt je uistinu najveći i najokrutniji ne­prijatelj ljudskog roda.

Mada smo svjesni da svi ljudi na kon­cu umiru, nitko od nas ne miri se lako s gubitkom roditelja, bračnog druga ili djeteta. Bilo da nam netko umre izne­nada bilo nakon duge i teške bolesti, smrt u nama stvara strašnu prazninu te neizrecivu tugu. Pomisao da je smrt kraj svega može nas potpuno slomiti.

     Premda je, dakle, riječ o temi o ko­joj nitko ne voli previše razgovarati, jer povlači za sobom emocije i strah, vrlo je bitno pripremiti sve što je potrebno za slučaj smrti, neovisno o dobi.

Poklon svome gradu?

     U trenutku smrti, imovina koja po­stoji za života prelazi u ostavinu koju zatim nasljeđuju nasljednici, ako ih ima. U slučaju da nasljednika nema, riječ je o ošasnoj ostavini, a to znači da ostaviteljeve nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem području se nalaze i gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebi­valište.

     Starija gospođa je smatrala kako nema potrebe razmišljati o smrti i ostavljanju imovine, kad ima samo dvi­je kćerke i to će ići svakoj po pola, bez problema. No, odjednom se u jednom ćaskanju sjetila kako je u mladoj dobi, kad je tek postala punoljetna, napisa­la vlastitom rukom na običnom papiru kako svu svoju imovinu ostavlja svojem malom polubratu. Stoj! Pravno upućena kolegica joj je objasnila da je time neu­pitno sve svoje pokretnine i nekretnine ostavila tom svojem bratu, iako je već prošlo pedeset godina i u međuvreme­nu je postala majka i baka. „Strašno", rekla je gospođa i zabrinuto upitala što treba učiniti da se nešto takvo doista ne dogodi, jer s bratom niti ne komunicira.

Napišite oporuku!

     Sto je oporuka? Oporuka je, kako se stručno kaže, razredba posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imo­vinom za slučaj smrti. Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za ra­suđivanje koja je navršila 16 godina. Ako nisu ispunjene te pretpostavke, oporuka je ništavna, a to znači da ne stvara pravne učinke.

     Postoji nekoliko vrsta oporuka. Može se sastaviti u obliku privatne ili javne isprave, koje su redovite oporuke, a u iz­vanrednim okolnostima oporuku možete izjaviti pred dva svjedoka.

     Privatne su vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima. Vla­storučna je ona oporuka koju ste vlasto­ručno napisali i potpisali. Pisanu oporuku pred svjedocima možete napraviti ako za ispravu, bez obzira na to tko ju je sasta­vio, pred dva istodobno nazočna svjedo­ka izjavite da je to vaša oporuka i da je pred njima potpišete. Svjedoci se moraju potpisati na samoj oporuci.

Privatna i javna posljednja volja

     Osim privatnih oporuka, postoji i mo­gućnost javne oporuke. Javna oporuka je oporuka načinjena uz sudjelovanje javnih tijela. Svatko može valjano oporučiti u obli­ku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati, može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke. Ukoliko zatražite ovaj oblik oporuke, može je sastaviti jed­na od zakonom ovlaštenih osoba: sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općin­skom sudu, javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske. A eto i kurioziteta: takvu oporuku, u slučaju nepismenosti ili bolesti, može oporučitelj potpisati i - otiskom palca.

     Ako postoje izvanredne okolnosti zbog kojih niste u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, može­te izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka. Ta oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okol­nosti u kojima je napravljena. Ovaj oblik oporuke uvijek je u usmenom obliku. Kao izvanredne okolnosti možemo navesti rat, elementarnu nepogodu, nesreću i tome slično. Istina, u takvim slučajevima može doći i do zloporabe, no zato postoje dva svjedoka.

     Ako iz bilo kojih razloga više ne želite da ta oporuka postoji, imate mogućnost opoziva oporuke. Oporuku možete opo­zvati u cijelosti ili djelomično. Postoji više načina kako opozvati oporuku: očitova­njem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka; uni­štenjem isprave; novom oporukom ili ka­snijim voljnim raspolaganjem stvari ili pra­vom koje ste nekom oporukom namijenili.

Kako pohraniti oporuku

     Sto kada je oporuka napisana? Gdje ju pohraniti i kome ju dati na čuvanje? Svoju oporuku, neovisno o obliku u ko­jem je sastavljena, možete čuvati sami ili je predati na čuvanje nekoj drugoj fizič­koj ili pravnoj osobi. To je ujedno i način koji ništa ne košta.

     Ako svoju oporuku želite povjeriti na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u ino­zemstvu konzularnom, odnosno diplo- matsko-konzularnom predstavniku Re­publike Hrvatske, oni su je dužni primiti na čuvanje i o tome bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka. Ova vrsta čuvanja oporuke se naplaćuje.

     Hrvatski upisnik oporuka je javni upisnik, ali podaci iz upisnika ne mogu se prije oporučiteljeve smrti nikome sta­viti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju on za to posebno ovlasti. U Upisniku se evidentira činjenica da je sastavljena, pohranjena te proglašena neka oporuka, a vodi ga Hrvatska javno- bilježnička komora.

Uzmite papir i kemijsku

     U taj upisnik, na zahtjev oporučitelja, podatke o navedenim činjenicama do­stavljaju nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile opo­ruku. Za evidentiranje upisa ili upisa vra­ćanja jedne oporuke plaća se naknada od 100 kuna i to prilikom evidentiranja.

     Za upis u jednom ostavinskom po­stupku plaća se naknada od 50 kuna. Za promjenu evidentiranja podataka plaća se naknada od 30 kuna. Paušalna nakna­da za potpuni spisak svih isprava koje su evidentirane pod jednim evidencijskim brojem, iznosi 100 kuna. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.

     Istina, ukoliko ne želite napisati opo­ruku, vaša imovina, tj. nakon vaše smrti ostavina, pripast će vašim zakonskim nasljednicima, ako niste potpisali i neku drugu ispravu, poput ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju ili o da­rovanju. No, to je već posve druga priča.

     Naša gospođa iz gornjeg primjera je odmah požurila napisati oporuku. Jeste li Vi?

Besa Canoli