UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MEDITERANSKA KONFERENCIJA

Sindikat protiv siromaštva

 

     U Pazinu je 26. lipnja ove godine odr­žana tradicionalna godišnja kon­ferencija zbratimljenih podružnica (lega) talijanske sindikalne umirovljenič­ke središnjice SPI CGIL s tri milijuna čla­nova, te hrvatskog Sindikata umirovljeni­ka - podružnica iz Istre.

     Konferencijom je predsjedala pred­sjednica pazinskog SUH-a Mirjana Mo- nas, a uvodne riječi Elene Di Gregorio, glavne tajnice SPI Veneto, Roberta Treua, glavnog tajnika SPI Friuli Venezia Giulia te potpredsjednika SUH-a Vladimira Bur- šića, stvorile su izvrstan temelj za kva­litetnu raspravu brojnih sudionika: Elio Nadalutti, Vera Vidmar, Daniele Tronco, Timotej Pejin Elio Gurther i Gianfranco Quaglio. Posebno je naglašeno kako se nitko sam ne može nositi u koštac s iza­zovima globalizacije, pa je zato važno snaženje europske dimenzije kako bi svi zbili redove u borbi za ista socijalna po­stignuća.

     Mirovinu treba prilagoditi današnjim troškovima, te na razini EU ustanoviti isti model minimalne mirovine, pošto se pra­va umirovljenika u svim zemljama sma­njuju. Naglasak je stavljen i na očuvanje javnog zdravstva, kao i za unificiranje te­meljnih zdravstvenih prava na razini svih članica EU.

     Završne riječi dali su predsjedni­ca SUH-a Jasna A. Petrović i nacional­ni tajnik SPI CGIL Domenico Panta- leo, naglasivši po­trebu snaženja so­lidarnosti i razvitka europske socijalne države koja se mora obraniti od prijetnje privatizacije u mirovinskom i zdravstve­nom sustavu. Usuglašeno je kako treba izraditi svojevrsni socijalni protokol i ra­zviti alate za standardizaciju prava, kako bi se uspješno obranili od neoliberalistič- kih ideja razvitka. Zaključak je jasan: eu­ropsko građanstvo je bez istih socijalnih prava - prazna riječ, samo floskula.

     Hrvatska kao domaćin konferencije je prikazala i tragičnu socijalnu situaciju umirovljenika, gdje ih čak 24 posto prima zaštitnu najnižu mirovinu, a 55 posto ih ima mirovine niže od hrvatske linije siro­maštva. No, pokazalo se da situacija niti u Italiji nije bitno drukčija, osim što se razlikuju brojke. Možda je to i razlogom što stariji sve više odbijaju izaći na izbore, kao i na posljednje europske, iako su na neki način upravo oni „spasili" europski parlament od potpunog skretanja u de­sno, jer ipak tradicionalno glasaju više za lijeve stranke. Lijevo ili desno, samo je oznaka socijalne osjetljivosti i dosto­janstvenog života, što zasigurno postaje najvažnije.

Konferenciju je pozdravio Veljko Braj- ković, dogradonačelnik grada Pazina.