UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

MEDITERANSKA KONFERENCIJA

Sindikat protiv siromaštva

 

     U Pazinu je 26. lipnja ove godine odr­žana tradicionalna godišnja kon­ferencija zbratimljenih podružnica (lega) talijanske sindikalne umirovljenič­ke središnjice SPI CGIL s tri milijuna čla­nova, te hrvatskog Sindikata umirovljeni­ka - podružnica iz Istre.

     Konferencijom je predsjedala pred­sjednica pazinskog SUH-a Mirjana Mo- nas, a uvodne riječi Elene Di Gregorio, glavne tajnice SPI Veneto, Roberta Treua, glavnog tajnika SPI Friuli Venezia Giulia te potpredsjednika SUH-a Vladimira Bur- šića, stvorile su izvrstan temelj za kva­litetnu raspravu brojnih sudionika: Elio Nadalutti, Vera Vidmar, Daniele Tronco, Timotej Pejin Elio Gurther i Gianfranco Quaglio. Posebno je naglašeno kako se nitko sam ne može nositi u koštac s iza­zovima globalizacije, pa je zato važno snaženje europske dimenzije kako bi svi zbili redove u borbi za ista socijalna po­stignuća.

     Mirovinu treba prilagoditi današnjim troškovima, te na razini EU ustanoviti isti model minimalne mirovine, pošto se pra­va umirovljenika u svim zemljama sma­njuju. Naglasak je stavljen i na očuvanje javnog zdravstva, kao i za unificiranje te­meljnih zdravstvenih prava na razini svih članica EU.

     Završne riječi dali su predsjedni­ca SUH-a Jasna A. Petrović i nacional­ni tajnik SPI CGIL Domenico Panta- leo, naglasivši po­trebu snaženja so­lidarnosti i razvitka europske socijalne države koja se mora obraniti od prijetnje privatizacije u mirovinskom i zdravstve­nom sustavu. Usuglašeno je kako treba izraditi svojevrsni socijalni protokol i ra­zviti alate za standardizaciju prava, kako bi se uspješno obranili od neoliberalistič- kih ideja razvitka. Zaključak je jasan: eu­ropsko građanstvo je bez istih socijalnih prava - prazna riječ, samo floskula.

     Hrvatska kao domaćin konferencije je prikazala i tragičnu socijalnu situaciju umirovljenika, gdje ih čak 24 posto prima zaštitnu najnižu mirovinu, a 55 posto ih ima mirovine niže od hrvatske linije siro­maštva. No, pokazalo se da situacija niti u Italiji nije bitno drukčija, osim što se razlikuju brojke. Možda je to i razlogom što stariji sve više odbijaju izaći na izbore, kao i na posljednje europske, iako su na neki način upravo oni „spasili" europski parlament od potpunog skretanja u de­sno, jer ipak tradicionalno glasaju više za lijeve stranke. Lijevo ili desno, samo je oznaka socijalne osjetljivosti i dosto­janstvenog života, što zasigurno postaje najvažnije.

Konferenciju je pozdravio Veljko Braj- ković, dogradonačelnik grada Pazina.