UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

KAKO RASTU MIROVINE

Sve za vlastiti džep

 

     „O Bože čuvaj ti naše golubove i sirotinju, jer bogati se ionako za sebe pobrinu", stih je iz pjesme Lupi petama Prljavog kazališta iz 1993. godine, a koja je uz domoljubnu konotaciju sadržavala i socijalnu tematiku s evergreen porukom da bogati uvijek nađu načina osigurati si lagodan život ne mareći za one koji nemaju. Ništa se nije promijenilo ni danas. Za razliku od pravih domoljuba, naši političari koji viču „evo sve za Hrvatsku" u svoj duboki džep beskrupulozno guraju sve više i više novca. Naime, saborskim zastupnicima, članovima Vlade i sucima Ustavnog suda mirovina je u posljednje tri godine porasla za čak 1.845 kuna, dok je u istom razdoblju„obična" radnička mirovina narasla svega 200 kuna, podaci su Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

     Političari i suci, ukupno njih 668 primaju u prosjeku 9872 kune mirovine, dok običnim radnicima ona iznosi 2.432 kune, dakle četiri puta manje. No, nisu vladajući zaboravili nagraditi i one koji redovito za njih glasaju na izborima pa su tako braniteljske mirovine od 2016. do danas porasle 714 kuna te sada prosječna mirovina za 71 tisuću branitelja iznosi 5.799 kuna.

     Ako ništa, svim dosadašnjim Vladama treba čestitati na dosljednosti, jer su si iz godine u godinu sebi povećavali plaće i mirovine, ne osvrćući se na kritike javnosti. Šalu na stranu, razlike između povlaštenih mirovina i radničkih su ogromne, a ne nazire se ni tračak nade da će neka buduća vlast prekinuti dosadašnju praksu bogaćenja već bogatih.

     No, bahato ponašanje vladajućih kad tad bi trebalo doći na naplatu, jer je ovakav mirovinski sustav neodrživ. Trenutno, na jednog umirovljenika dolaze samo 1,27 zaposlena radnika, što u prijevodu znači da se iz doprinosa radni­ka ne mogu namiriti sve mirovine. Radnici su tako prošle godine uplatili 21,9 milijardi kuna doprinosa, a država je iz proračuna morala nadodati još 17,3 milijarde kako bi isplatila sve mirovine.

     Loši demografski trendovi i iseljavanje u budućnosti će samo pogoršati omjer umirovljenika i radnika pa je crni scenarij izgledan, odnosno mirovine će biti toliko male da se od njih neće moći preživjeti. Zbog toga bi današnje generacije koje idu u mirovinu za 20-30 godina zajedno s umirovljenicima tre­bali pritisnuti vladajuće da smanje iznose povlaštenih mirovina, a neke i ukinu. Kad budu stari, bez energije i nemoćni, teško će ih tko pitati za mišljenje, baš kao i današnje umirovljenike. Dobar prvi korak bila je inicijativa #67jepreviše kojom su građani dali do znanja Vladi da se mirovinska reforma ne može lomiti preko njihovih leđa.

     Zanimljivo je bilo pročitati s Facebooka što o razlikama u mirovinama misle hrvatski građani pa tako ogorčeni korisnici pišu kako je riječ o lijepom načinu krađe da povlašteni čak i kad ne budu na vlasti dobivaju veliki novac. Jedan šokirani korisnik piše kako sa završenih 5 godina fakulteta radi za 4.800 kuna plaće, što je za tisuću manje od prosječne braniteljske mirovine, dodajući da se ne nada da će uopće imati mirovinu. Na čuđenje kako ljudi mogu živjeti s 2.400 kuna mjesečno uslijedio je potresan odgovor da umirovljenici „umiru polako". Neki za ovakvo stanje optužuju i pasivnost samih građana: „Ajmo sad Facebook ratnici napad ovdje...pa na kavicu...kakav narod takva vlast...živjeli!"

     I doista, ako umirovljenici ne podignu svoj glas i ne odluče se izboriti za svoja prava i dalje će voditi puku bitku za preživljavanjem iz mjeseca u mje­sec. Jer očekivati od države, odnosno vladajućih da svojevoljno riješi probleme umirovljenika je ravno nadi da će se dogoditi čudo.

Igor Knežević