UVODNA RIJEČ
Nemam za kilo breskvi
Piše: Igor Knežević
Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.
No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromašnima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.
Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna mirovine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.
Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.
Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često donositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.
U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...
Web stranice naših podružnica
KAKO RASTU MIROVINE
Sve za vlastiti džep
„O Bože čuvaj ti naše golubove i sirotinju, jer bogati se ionako za sebe pobrinu", stih je iz pjesme Lupi petama Prljavog kazališta iz 1993. godine, a koja je uz domoljubnu konotaciju sadržavala i socijalnu tematiku s evergreen porukom da bogati uvijek nađu načina osigurati si lagodan život ne mareći za one koji nemaju. Ništa se nije promijenilo ni danas. Za razliku od pravih domoljuba, naši političari koji viču „evo sve za Hrvatsku" u svoj duboki džep beskrupulozno guraju sve više i više novca. Naime, saborskim zastupnicima, članovima Vlade i sucima Ustavnog suda mirovina je u posljednje tri godine porasla za čak 1.845 kuna, dok je u istom razdoblju„obična" radnička mirovina narasla svega 200 kuna, podaci su Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.
Političari i suci, ukupno njih 668 primaju u prosjeku 9872 kune mirovine, dok običnim radnicima ona iznosi 2.432 kune, dakle četiri puta manje. No, nisu vladajući zaboravili nagraditi i one koji redovito za njih glasaju na izborima pa su tako braniteljske mirovine od 2016. do danas porasle 714 kuna te sada prosječna mirovina za 71 tisuću branitelja iznosi 5.799 kuna.
Ako ništa, svim dosadašnjim Vladama treba čestitati na dosljednosti, jer su si iz godine u godinu sebi povećavali plaće i mirovine, ne osvrćući se na kritike javnosti. Šalu na stranu, razlike između povlaštenih mirovina i radničkih su ogromne, a ne nazire se ni tračak nade da će neka buduća vlast prekinuti dosadašnju praksu bogaćenja već bogatih.
No, bahato ponašanje vladajućih kad tad bi trebalo doći na naplatu, jer je ovakav mirovinski sustav neodrživ. Trenutno, na jednog umirovljenika dolaze samo 1,27 zaposlena radnika, što u prijevodu znači da se iz doprinosa radnika ne mogu namiriti sve mirovine. Radnici su tako prošle godine uplatili 21,9 milijardi kuna doprinosa, a država je iz proračuna morala nadodati još 17,3 milijarde kako bi isplatila sve mirovine.
Loši demografski trendovi i iseljavanje u budućnosti će samo pogoršati omjer umirovljenika i radnika pa je crni scenarij izgledan, odnosno mirovine će biti toliko male da se od njih neće moći preživjeti. Zbog toga bi današnje generacije koje idu u mirovinu za 20-30 godina zajedno s umirovljenicima trebali pritisnuti vladajuće da smanje iznose povlaštenih mirovina, a neke i ukinu. Kad budu stari, bez energije i nemoćni, teško će ih tko pitati za mišljenje, baš kao i današnje umirovljenike. Dobar prvi korak bila je inicijativa #67jepreviše kojom su građani dali do znanja Vladi da se mirovinska reforma ne može lomiti preko njihovih leđa.
Zanimljivo je bilo pročitati s Facebooka što o razlikama u mirovinama misle hrvatski građani pa tako ogorčeni korisnici pišu kako je riječ o lijepom načinu krađe da povlašteni čak i kad ne budu na vlasti dobivaju veliki novac. Jedan šokirani korisnik piše kako sa završenih 5 godina fakulteta radi za 4.800 kuna plaće, što je za tisuću manje od prosječne braniteljske mirovine, dodajući da se ne nada da će uopće imati mirovinu. Na čuđenje kako ljudi mogu živjeti s 2.400 kuna mjesečno uslijedio je potresan odgovor da umirovljenici „umiru polako". Neki za ovakvo stanje optužuju i pasivnost samih građana: „Ajmo sad Facebook ratnici napad ovdje...pa na kavicu...kakav narod takva vlast...živjeli!"
I doista, ako umirovljenici ne podignu svoj glas i ne odluče se izboriti za svoja prava i dalje će voditi puku bitku za preživljavanjem iz mjeseca u mjesec. Jer očekivati od države, odnosno vladajućih da svojevoljno riješi probleme umirovljenika je ravno nadi da će se dogoditi čudo.
Igor Knežević