UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

KAKO RASTU MIROVINE

Sve za vlastiti džep

 

     „O Bože čuvaj ti naše golubove i sirotinju, jer bogati se ionako za sebe pobrinu", stih je iz pjesme Lupi petama Prljavog kazališta iz 1993. godine, a koja je uz domoljubnu konotaciju sadržavala i socijalnu tematiku s evergreen porukom da bogati uvijek nađu načina osigurati si lagodan život ne mareći za one koji nemaju. Ništa se nije promijenilo ni danas. Za razliku od pravih domoljuba, naši političari koji viču „evo sve za Hrvatsku" u svoj duboki džep beskrupulozno guraju sve više i više novca. Naime, saborskim zastupnicima, članovima Vlade i sucima Ustavnog suda mirovina je u posljednje tri godine porasla za čak 1.845 kuna, dok je u istom razdoblju„obična" radnička mirovina narasla svega 200 kuna, podaci su Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

     Političari i suci, ukupno njih 668 primaju u prosjeku 9872 kune mirovine, dok običnim radnicima ona iznosi 2.432 kune, dakle četiri puta manje. No, nisu vladajući zaboravili nagraditi i one koji redovito za njih glasaju na izborima pa su tako braniteljske mirovine od 2016. do danas porasle 714 kuna te sada prosječna mirovina za 71 tisuću branitelja iznosi 5.799 kuna.

     Ako ništa, svim dosadašnjim Vladama treba čestitati na dosljednosti, jer su si iz godine u godinu sebi povećavali plaće i mirovine, ne osvrćući se na kritike javnosti. Šalu na stranu, razlike između povlaštenih mirovina i radničkih su ogromne, a ne nazire se ni tračak nade da će neka buduća vlast prekinuti dosadašnju praksu bogaćenja već bogatih.

     No, bahato ponašanje vladajućih kad tad bi trebalo doći na naplatu, jer je ovakav mirovinski sustav neodrživ. Trenutno, na jednog umirovljenika dolaze samo 1,27 zaposlena radnika, što u prijevodu znači da se iz doprinosa radni­ka ne mogu namiriti sve mirovine. Radnici su tako prošle godine uplatili 21,9 milijardi kuna doprinosa, a država je iz proračuna morala nadodati još 17,3 milijarde kako bi isplatila sve mirovine.

     Loši demografski trendovi i iseljavanje u budućnosti će samo pogoršati omjer umirovljenika i radnika pa je crni scenarij izgledan, odnosno mirovine će biti toliko male da se od njih neće moći preživjeti. Zbog toga bi današnje generacije koje idu u mirovinu za 20-30 godina zajedno s umirovljenicima tre­bali pritisnuti vladajuće da smanje iznose povlaštenih mirovina, a neke i ukinu. Kad budu stari, bez energije i nemoćni, teško će ih tko pitati za mišljenje, baš kao i današnje umirovljenike. Dobar prvi korak bila je inicijativa #67jepreviše kojom su građani dali do znanja Vladi da se mirovinska reforma ne može lomiti preko njihovih leđa.

     Zanimljivo je bilo pročitati s Facebooka što o razlikama u mirovinama misle hrvatski građani pa tako ogorčeni korisnici pišu kako je riječ o lijepom načinu krađe da povlašteni čak i kad ne budu na vlasti dobivaju veliki novac. Jedan šokirani korisnik piše kako sa završenih 5 godina fakulteta radi za 4.800 kuna plaće, što je za tisuću manje od prosječne braniteljske mirovine, dodajući da se ne nada da će uopće imati mirovinu. Na čuđenje kako ljudi mogu živjeti s 2.400 kuna mjesečno uslijedio je potresan odgovor da umirovljenici „umiru polako". Neki za ovakvo stanje optužuju i pasivnost samih građana: „Ajmo sad Facebook ratnici napad ovdje...pa na kavicu...kakav narod takva vlast...živjeli!"

     I doista, ako umirovljenici ne podignu svoj glas i ne odluče se izboriti za svoja prava i dalje će voditi puku bitku za preživljavanjem iz mjeseca u mje­sec. Jer očekivati od države, odnosno vladajućih da svojevoljno riješi probleme umirovljenika je ravno nadi da će se dogoditi čudo.

Igor Knežević