UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

IN MEMORIAM

MILAN TOMIČIĆ

Dobri duh Sindikata umirovljenika

     Teško se opraštati s dobrim lju­dima kao što je Milan Tomičić, zamjenik predsjednice Sindikata umirovljenika Hrvatske u dva man­data, voditelj i ikona Pravnog savje­tovališta, čovjek s 24 sata otvorenim brojem telefona za oštećene, ranjene, izgubljene, za sve potrebite.

     Milan je rođen 27. svibnja 1944. godine, a školovao se i studirao pravo u Zagrebu. Cijeli radni vijek je odradio u četiri firme, da bi u mirovinu otišao 29. prosinca 2003. godine. Već 19. ruj­na 2006. je započeo raditi kao pravni savjetnik u tada Polivalentnom sa­vjetovalištu SUH-a u Zagrebu. Zatim je 29. prosinca 2012. na 12. Skupštini izabran za zamjenika SUH-a i pred­sjednika Statutarne komisije.

     Pamtimo kad smo 2014. tiskali le­tak o zlouporabama starijih kroz do­životne i dosmrtne ugovore, Milan je rekao: „Može, stavite moj broj mobi­tela na svih 10.000 letaka. Neka ljudi zovu odmah kad im je potreba." I tako je služio sve svoje dane, otvorena srca, britka uma i čvrste šake.

     Šarmer Milan je otišao, s tugom su komentirali mladi aktivisti iz Sa­veza samostalnih sindikata Hrvatske. Kako i ne bi kad nikada neće zabora­viti kako su ga popeli na klimavi stolić ispred Hrvatskog sabora i strepili hoće li pasti. Ne, Milan je održao govorčinu i podržao mlade radnike.

     Milan-gospodin je otišao. Uvijek spreman otvoriti vrata i popričati sa svakime, prihvaćajući pri tome argu­mente i spreman učiti do svog po­sljednjeg dana i daha.

     Kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Vladi Republike Hrvatske, smireno i pristoj­no bi saslušao uvažene sugovornike, no onda gardom onoga koji dobro zna što je njegova misija, založio bi se za prava najslabijih, najnemoćnijih i najponiženijih.

     Ispraćen je na zagrebačkom kre­matoriju od brojnih aktivista Sindi­kata umirovljenika Hrvatske iz raznih dijelova Hrvatske, prijatelja i rodbine, a posljednji pozdrav uputili su mu i predstavnici Saveza samostalnih sin­dikata Hrvatske i Ministarstva rada i mirovinskog sustava.