UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

IN MEMORIAM

MILAN TOMIČIĆ

Dobri duh Sindikata umirovljenika

     Teško se opraštati s dobrim lju­dima kao što je Milan Tomičić, zamjenik predsjednice Sindikata umirovljenika Hrvatske u dva man­data, voditelj i ikona Pravnog savje­tovališta, čovjek s 24 sata otvorenim brojem telefona za oštećene, ranjene, izgubljene, za sve potrebite.

     Milan je rođen 27. svibnja 1944. godine, a školovao se i studirao pravo u Zagrebu. Cijeli radni vijek je odradio u četiri firme, da bi u mirovinu otišao 29. prosinca 2003. godine. Već 19. ruj­na 2006. je započeo raditi kao pravni savjetnik u tada Polivalentnom sa­vjetovalištu SUH-a u Zagrebu. Zatim je 29. prosinca 2012. na 12. Skupštini izabran za zamjenika SUH-a i pred­sjednika Statutarne komisije.

     Pamtimo kad smo 2014. tiskali le­tak o zlouporabama starijih kroz do­životne i dosmrtne ugovore, Milan je rekao: „Može, stavite moj broj mobi­tela na svih 10.000 letaka. Neka ljudi zovu odmah kad im je potreba." I tako je služio sve svoje dane, otvorena srca, britka uma i čvrste šake.

     Šarmer Milan je otišao, s tugom su komentirali mladi aktivisti iz Sa­veza samostalnih sindikata Hrvatske. Kako i ne bi kad nikada neće zabora­viti kako su ga popeli na klimavi stolić ispred Hrvatskog sabora i strepili hoće li pasti. Ne, Milan je održao govorčinu i podržao mlade radnike.

     Milan-gospodin je otišao. Uvijek spreman otvoriti vrata i popričati sa svakime, prihvaćajući pri tome argu­mente i spreman učiti do svog po­sljednjeg dana i daha.

     Kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Vladi Republike Hrvatske, smireno i pristoj­no bi saslušao uvažene sugovornike, no onda gardom onoga koji dobro zna što je njegova misija, založio bi se za prava najslabijih, najnemoćnijih i najponiženijih.

     Ispraćen je na zagrebačkom kre­matoriju od brojnih aktivista Sindi­kata umirovljenika Hrvatske iz raznih dijelova Hrvatske, prijatelja i rodbine, a posljednji pozdrav uputili su mu i predstavnici Saveza samostalnih sin­dikata Hrvatske i Ministarstva rada i mirovinskog sustava.