UVODNA RIJEČ
Zemlja promatrača
Piše: Jasna A. Petrović
Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske administrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovaramo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama vezanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...
Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se događa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vremena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju odmak od samih sebe.
Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u početku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumove u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je mirovina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamentarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.
I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svijetu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepoznati još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlastitom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pliva u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i malodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do razmjera gubitka konstruktivne stvarnosti.
Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji nemaju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti onima malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da manjak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?
Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvarnost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.
Web stranice naših podružnica
IN MEMORIAM
MILAN TOMIČIĆ
Dobri duh Sindikata umirovljenika
Teško se opraštati s dobrim ljudima kao što je Milan Tomičić, zamjenik predsjednice Sindikata umirovljenika Hrvatske u dva mandata, voditelj i ikona Pravnog savjetovališta, čovjek s 24 sata otvorenim brojem telefona za oštećene, ranjene, izgubljene, za sve potrebite.
Milan je rođen 27. svibnja 1944. godine, a školovao se i studirao pravo u Zagrebu. Cijeli radni vijek je odradio u četiri firme, da bi u mirovinu otišao 29. prosinca 2003. godine. Već 19. rujna 2006. je započeo raditi kao pravni savjetnik u tada Polivalentnom savjetovalištu SUH-a u Zagrebu. Zatim je 29. prosinca 2012. na 12. Skupštini izabran za zamjenika SUH-a i predsjednika Statutarne komisije.
Pamtimo kad smo 2014. tiskali letak o zlouporabama starijih kroz doživotne i dosmrtne ugovore, Milan je rekao: „Može, stavite moj broj mobitela na svih 10.000 letaka. Neka ljudi zovu odmah kad im je potreba." I tako je služio sve svoje dane, otvorena srca, britka uma i čvrste šake.
Šarmer Milan je otišao, s tugom su komentirali mladi aktivisti iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske. Kako i ne bi kad nikada neće zaboraviti kako su ga popeli na klimavi stolić ispred Hrvatskog sabora i strepili hoće li pasti. Ne, Milan je održao govorčinu i podržao mlade radnike.
Milan-gospodin je otišao. Uvijek spreman otvoriti vrata i popričati sa svakime, prihvaćajući pri tome argumente i spreman učiti do svog posljednjeg dana i daha.
Kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Vladi Republike Hrvatske, smireno i pristojno bi saslušao uvažene sugovornike, no onda gardom onoga koji dobro zna što je njegova misija, založio bi se za prava najslabijih, najnemoćnijih i najponiženijih.
Ispraćen je na zagrebačkom krematoriju od brojnih aktivista Sindikata umirovljenika Hrvatske iz raznih dijelova Hrvatske, prijatelja i rodbine, a posljednji pozdrav uputili su mu i predstavnici Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i Ministarstva rada i mirovinskog sustava.