UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Ukinite dosmrtno uzdržavanje!                                                  

  • Predsjedništvo SUH-a 27. veljače uputilo je Ministarstvu pravosuđa inicijativu za ukidanje dosmrtnog uzdržavanja i pooštravanje uvjeta za sklapanje doživotnog uzdržavanja. S razlogom!                                                          

Sindikatu umirovljenika Hrvatske gotovo svakodnevno se obraćaju umirovljenici iznoseći brojne primjere zloporabe instituta uzdržavanja, jer su uzdržavane osobe nerijetko subjektima zloporabe, povrede dostojanstva, ponižavanja, prevara i zlostavljanja, zbog čega nerijetko slučajevi završavaju na sudu zbog povrede ugovornih obveza od strane davatelja uzdržavanja, koji zbog dugotrajnosti postupaka mnogi i ne dočekaju.

  • Predsjedništvo SUH-a 27. veljače uputilo je Ministarstvu pravosuđa inicijativu za ukidanje dosmrtnog uzdržavanja i pooštravanje uvjeta za sklapanje doživotnog uzdržavanja. S razlogom!                                                          

Sindikatu umirovljenika Hrvatske gotovo svakodnevno se obraćaju umirovljenici iznoseći brojne primjere zloporabe instituta uzdržavanja, jer su uzdržavane osobe nerijetko subjektima zloporabe, povrede dostojanstva, ponižavanja, prevara i zlostavljanja, zbog čega nerijetko slučajevi završavaju na sudu zbog povrede ugovornih obveza od strane davatelja uzdržavanja, koji zbog dugotrajnosti postupaka mnogi i ne dočekaju.

U namjeri da zaštitimo naše članove, kao i druge umirovljenike i starije osobe, pokrećemo inicijativu za izmjene i dopune Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,

kako slijedi:

I.                     Ugovor o doživotnom uzdržavanju

 Članak 580. Zakona o obveznim odnosima glasi:

(1)   Ugovor o doživotnom uzdržavanju mora biti sastavljen u pisanom obliku te ovjeren od suca nadležnog suda ili potvrđen (solemiziran) po javnom bilježniku ili  sastavljen u obliku javnobilježničkog akta .

(2)   Prilikom ovjere ili sastavljanja ovlaštena će osoba ugovoriteljima pročitati ugovor i upozoriti na njegove posljedice 

Predlažemo da se nakon stavka 2. dodaju novi stavci 3. i 4. koji glase:

(3)   Prilikom ovjere ugovora o doživotnom uzdržavanju ovlaštena osoba je dužna  utvrditi da li ugovoru, kao njegov sastavni dio, prileži suglasnost za sklapanje ugovora od strane nadležnog centra za socijalnu skrb prema mjestu boravišta primatelja uzdržavanja. Ugovor bez suglasnosti centra za socijalnu skrb je ništavan i ne proizvodi nikakve pravne učinke. 

(4)   Davatelj uzdržavanja ne može istovremeno imati dva ili viša ugovora o doživotnom uzdržavanju, te je dužan prilikom sklapanju ugovora dati pisanu izjavu o tome da je taj ugovor o uzdržavanju jedini sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju.

Obrazloženje:

Zbog brojnih zloporaba ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane davatelja uzdržavanja nameće se zaključak o nužnosti intervencije države zastupane od strane nadležnog centra za socijalnu skrb. Stoga bi prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju centar za socijalnu skrb sačinio obiteljsku anamnezu jedne i druge strane, te ocjenjujući sve okolnosti vezane za obje strane, davao suglasnost za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Ovlaštena osoba – sudac ili javni bilježnik – bila bi dužna prije ovjere ugovora utvrditi je li priložena suglasnost centra za socijalnu skrb, pod prijetnjom ništavnosti ugovora.

Zabrana postojanja dva ili više ugovora o doživotnom uzdržavanju u kojima je davatelj uzdržavanja ista osoba, zasniva se na činjenici da dio davatelja uzdržavanja ima više sklopljenih ugovora pretvarajući to u svojevrsno zanimanje, a na štetu kvalitete uzdržavanja primatelja uzdržavanja. Takva je praksa prisutna i u dijelu privatnih domova za starije i nemoćne. S time u vezi  ovlaštene osobe prilikom sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, dužne su provjeriti je li davatelj uzdržavanja priložio izjavu o nepostojanju više ugovora o doživotnom uzdržavanju.

II.  Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

 Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je jedan od najprjepornijih instituta Zakona o obveznim odnosima. To je ugovor koji sve do 2006. nije bio dio niti jednog hrvatskog (ni one ranije države) važećeg propisa. Sklapanjem tog ugovora davatelj uzdržavanja stječe pravo uknjižbe prava vlasništva odmah po potpisu odnosno solemizaciji  ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Stoga nisu rijetki primjeri da primatelj uzdržavanja za života postane socijalni problemi te čak i završi na ulici. Tako se nažalost dogodilo da su ogromne vrijednosti prenošene (i to najčešće odmah, a svakako bez čekanja na smrt primatelja uzdržavanja) ugovorom koji je imao sve samo ne strogu formu kao uvjet valjanosti, a poznato je da forma nije samo opterećenje nego i veliko jamstvo  protiv i brzopletosti ugovarača i raznih zloupotreba. Istodobno, onaj ugovor koji je manje ugrožavao primatelja uzdržavanja, jer se imovina prenosi nakon smrti, imao je jako strogu formu i ako nije poštovana, ugovor nije bio valjan. Po ocjeni mnogih stručnjaka koji se bave navedenom problematikom, ugovori o dosmrtnom uzdržavanju trebaju se ukinuti. Uostalom, obveze uzdržavanja po ugovoru o doživotnom uzdržavanju praktično je identično obvezi uzdržavanja po ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju. Ugovori jedne i druge vrste u biti se razlikuju samo u tome kada je moguć upis uknjižbe prava vlasništva tj. za života primatelja uzdržavanja ili tek nakon njegove smrti.

Stoga predlažemo da se odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, i to članci 586., 587., 588. i 589., ukinu, te da se institut dosmrtnog uzdržavanja izbriše i u svim drugim zakonima u kojima je na bilo koji način spomenut (npr. Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi).

S poštovanjem,                                              

                                                                                              Jasna A. Petrović,

                                                                                              predsjednica SUH-a