UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

EPIDEMIJA HIPOHONDRIJE

Svi smo mi pomalo hipohondri

 

     Hipohondrija je bolestan strah od bolesti koje postoje samo u mašti bolesnika. Milijuni ljudi na ovom svijetu prekomjerno su uplašeni, oprezni i zabrinuti, tako da i pojavljenu najmanju bol toliko uvećavaju da ju smatraju sud­njim danom, to jest da je „vrag došao po svoje" To je bolest u kojoj je bolesnik uvjeren u postojanje tjelesne bolesti uzroko­vane „nečim i nekim" Ustvari, to je prenaglašena zabrinutost za vlastito zdravlje. Bolesnik stalno promatra svoje tijelo, pipa se da mu nešto ne promakne, ponavljano odlazi na liječničke preglede. Prisutna je i neugodna tjeskoba. Bolesnik ima i veli­ko nepovjerenje u dijagnostički postupak.

Hipohondar ne izlazi iz ordinacije bez recepta

     Čekaonice ambulanata prepune su ljudi koji su prestraše­ni zbog manjih bolova i koji su bolesno uvjereni da se nešto grozno s njima događa. Umjesto da mogu posvetiti svu svoju pažnju pacijentima koji istinski trebaju liječenje, liječnici, naj­češće oni opće prakse, gube vrijeme s ljudima kojima nije ni­šta, osim što osjećaju prolaznu indisponiranost ili psihogenu bol te s onima koji nerado napuštaju ambulantu bez da u ruci čvrsto drže neki recept.

Kada je bol prava bol, a ne fiksacija hipohondra

     Bol nije uvijek znak lošeg zdravlja. Ona je često rezultat napetosti ili nedovoljnog sna, prekomjernog uzimanja hrane ili pušenja ili prevelikih količina alkoholnih pića ili nedovoljne tjelovježbe, zagađene atmosfere ili dosade.

     Bol se pojačava sa strahom da bi ta bol mogla biti znak neke teške bolesti, a taj strah onda stvara i druge simptome, koji nemaju organsku podlogu i značenje. Mnogi pacijenti su ljuti i nezadovoljni ako im doktor kaže da je njihova bol psihogena.

Hipohondrija kao hobi - kako razlikovati hipohondra od simulanta i histerika

     Hipohondrija je pretjerana preokupacija sa svojim stvar­nim ili pretpostavljenim bolestima. To je više hobi nego bo­lest. Hipohondrija se razlikuje od simuliranja i histerije. Simu­lant može kazati da ga boli glava kada ga ustvari ne boli, samo kako bi izbjegao posao ili odgovornost. Čovjek s histerijom čini nešto slično na nesvjesnoj razini i na kraju dobije stvarnu glavobolju bez nekog fizičkog uzroka. Hipohondar sav sretan provodi dan iskušavajući nove lijekove za glavobolju koja će tek možda nastupiti.

     Tvrdi se, da svaki čovjek, osim u djetinjstvu, dobiva koji put u životu hipohondrične ideje, te se prema tome povremene hipohondrije pojavljuju i kod zdrava čovjeka. Sigurno treba strah pred bolešću shvatiti kao normalnu reakciju, ali ako je on pretjeran i neosnovan te odviše zaokuplja čitavu ličnost, onda se radi o neurotičnoj reakciji. U ozbiljnim, težim slučaje­vima bit će potrebna odgovarajuća psihoterapija.

dr. Ivo Belan