UVODNA RIJEČ
Dobizam i klaunovi
Piše: Jasna A. Petrović
Zamislite na trenutak svijet u kojemu se koronavirus širi ubrzano i to najviše šireći zarazu na mlađe od 50 godina. I da je danak u smrti najviši među djecom i školarcima. I zamislite da znanstvenici procjenjuju da su upravo stari ti kod kojih je niži rizik zaraze zbog dugogodišnje izloženosti sličnim virusima. Kako biste vi reagirali na bolest koja većinom ubija mlade diljem planeta?
Vaša reakcija bi bila različita od ove koju sada imate, a osobito bi mnogi mlađi stanovnici svijeta imali drugi rječnik u javnosti. Ta danas čak i stariji građani smatraju kako je prirodno da oni prvi umru, „jer stari ionako trebaju od nečega umrijeti".
Slijede teška pitanja: jesu li neke vlade zemalja, poput SAD-a, reagirale s ignoriranjem i odgodom spram prijetnji pandemije, samo zato što je u stvarnosti veća opasnost da će oboljeti i umrijeti starije osobe? Da li je to razlog što nam se pred očima vraćaju strogo omeđene, s policijom i vojskom na granicama, europske države, koje nimalo ne nalikuju na zajednicu ravnopravnih europskih država? Bez zajedničke politike u odnosu na pandemiju. Je li tu riječ o kašnjenju koje se ne bi dogodilo da je virus za prvotne žrtve „odabrao" mlade?
Dobizam (ageism) igra ulogu, ne samo u kreiranju politika i mjera, već i u praktičnoj ulozi božjeg djelitelja smrti ili života. U Italiji su mnogi liječnici svjedočili kako su donosili teške odluke hoće li na respiratore spojiti mlađe, a starije ostavljati da umru. Što su i činili. Otuda i loše šale da su zapravo mirovinski fondovi financirali stvaranje i širenje takvog virusa, kako bi mogli ojačati mirovinske sustave i odgoditi njihov raspad. U stvarnosti se stvorila shizoidna podvojenost apela za zaštitu svojih starih od izlaganja virusu, zabranama izlazaka iz kuće, ali s podtekstom kako bi njihov pritisak na zdravstvene ustanove bio manji. I to postaju protokoli trijaže, ostavite stare doma, a mlade spašavajte; dobizam u zdravstvenim uslugama bez presedana.
Hrvatska je ponešto atipično postupila, doista štiteći starije i u domovima umirovljenika, gdje se zbog toga zaraza nije proširila, kao i u medijskom prostoru produbljujući suosjećanje spram starijih. Izuzetak su javne budale čiji govor mržnje sad već svatko prepoznaje. Klauni koji nikada neće doći na vlast. Osim u zemljama gdje već jesu na vlasti i gdje stari već plaćaju velik danak, ne samo zbog koronavirusa.
Web stranice naših podružnica
EPIDEMIJA HIPOHONDRIJE
Svi smo mi pomalo hipohondri
Hipohondrija je bolestan strah od bolesti koje postoje samo u mašti bolesnika. Milijuni ljudi na ovom svijetu prekomjerno su uplašeni, oprezni i zabrinuti, tako da i pojavljenu najmanju bol toliko uvećavaju da ju smatraju sudnjim danom, to jest da je „vrag došao po svoje" To je bolest u kojoj je bolesnik uvjeren u postojanje tjelesne bolesti uzrokovane „nečim i nekim" Ustvari, to je prenaglašena zabrinutost za vlastito zdravlje. Bolesnik stalno promatra svoje tijelo, pipa se da mu nešto ne promakne, ponavljano odlazi na liječničke preglede. Prisutna je i neugodna tjeskoba. Bolesnik ima i veliko nepovjerenje u dijagnostički postupak.
Hipohondar ne izlazi iz ordinacije bez recepta
Čekaonice ambulanata prepune su ljudi koji su prestrašeni zbog manjih bolova i koji su bolesno uvjereni da se nešto grozno s njima događa. Umjesto da mogu posvetiti svu svoju pažnju pacijentima koji istinski trebaju liječenje, liječnici, najčešće oni opće prakse, gube vrijeme s ljudima kojima nije ništa, osim što osjećaju prolaznu indisponiranost ili psihogenu bol te s onima koji nerado napuštaju ambulantu bez da u ruci čvrsto drže neki recept.
Kada je bol prava bol, a ne fiksacija hipohondra
Bol nije uvijek znak lošeg zdravlja. Ona je često rezultat napetosti ili nedovoljnog sna, prekomjernog uzimanja hrane ili pušenja ili prevelikih količina alkoholnih pića ili nedovoljne tjelovježbe, zagađene atmosfere ili dosade.
Bol se pojačava sa strahom da bi ta bol mogla biti znak neke teške bolesti, a taj strah onda stvara i druge simptome, koji nemaju organsku podlogu i značenje. Mnogi pacijenti su ljuti i nezadovoljni ako im doktor kaže da je njihova bol psihogena.
Hipohondrija kao hobi - kako razlikovati hipohondra od simulanta i histerika
Hipohondrija je pretjerana preokupacija sa svojim stvarnim ili pretpostavljenim bolestima. To je više hobi nego bolest. Hipohondrija se razlikuje od simuliranja i histerije. Simulant može kazati da ga boli glava kada ga ustvari ne boli, samo kako bi izbjegao posao ili odgovornost. Čovjek s histerijom čini nešto slično na nesvjesnoj razini i na kraju dobije stvarnu glavobolju bez nekog fizičkog uzroka. Hipohondar sav sretan provodi dan iskušavajući nove lijekove za glavobolju koja će tek možda nastupiti.
Tvrdi se, da svaki čovjek, osim u djetinjstvu, dobiva koji put u životu hipohondrične ideje, te se prema tome povremene hipohondrije pojavljuju i kod zdrava čovjeka. Sigurno treba strah pred bolešću shvatiti kao normalnu reakciju, ali ako je on pretjeran i neosnovan te odviše zaokuplja čitavu ličnost, onda se radi o neurotičnoj reakciji. U ozbiljnim, težim slučajevima bit će potrebna odgovarajuća psihoterapija.
dr. Ivo Belan