UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
EPIDEMIJA HIPOHONDRIJE
Svi smo mi pomalo hipohondri
Hipohondrija je bolestan strah od bolesti koje postoje samo u mašti bolesnika. Milijuni ljudi na ovom svijetu prekomjerno su uplašeni, oprezni i zabrinuti, tako da i pojavljenu najmanju bol toliko uvećavaju da ju smatraju sudnjim danom, to jest da je „vrag došao po svoje" To je bolest u kojoj je bolesnik uvjeren u postojanje tjelesne bolesti uzrokovane „nečim i nekim" Ustvari, to je prenaglašena zabrinutost za vlastito zdravlje. Bolesnik stalno promatra svoje tijelo, pipa se da mu nešto ne promakne, ponavljano odlazi na liječničke preglede. Prisutna je i neugodna tjeskoba. Bolesnik ima i veliko nepovjerenje u dijagnostički postupak.
Hipohondar ne izlazi iz ordinacije bez recepta
Čekaonice ambulanata prepune su ljudi koji su prestrašeni zbog manjih bolova i koji su bolesno uvjereni da se nešto grozno s njima događa. Umjesto da mogu posvetiti svu svoju pažnju pacijentima koji istinski trebaju liječenje, liječnici, najčešće oni opće prakse, gube vrijeme s ljudima kojima nije ništa, osim što osjećaju prolaznu indisponiranost ili psihogenu bol te s onima koji nerado napuštaju ambulantu bez da u ruci čvrsto drže neki recept.
Kada je bol prava bol, a ne fiksacija hipohondra
Bol nije uvijek znak lošeg zdravlja. Ona je često rezultat napetosti ili nedovoljnog sna, prekomjernog uzimanja hrane ili pušenja ili prevelikih količina alkoholnih pića ili nedovoljne tjelovježbe, zagađene atmosfere ili dosade.
Bol se pojačava sa strahom da bi ta bol mogla biti znak neke teške bolesti, a taj strah onda stvara i druge simptome, koji nemaju organsku podlogu i značenje. Mnogi pacijenti su ljuti i nezadovoljni ako im doktor kaže da je njihova bol psihogena.
Hipohondrija kao hobi - kako razlikovati hipohondra od simulanta i histerika
Hipohondrija je pretjerana preokupacija sa svojim stvarnim ili pretpostavljenim bolestima. To je više hobi nego bolest. Hipohondrija se razlikuje od simuliranja i histerije. Simulant može kazati da ga boli glava kada ga ustvari ne boli, samo kako bi izbjegao posao ili odgovornost. Čovjek s histerijom čini nešto slično na nesvjesnoj razini i na kraju dobije stvarnu glavobolju bez nekog fizičkog uzroka. Hipohondar sav sretan provodi dan iskušavajući nove lijekove za glavobolju koja će tek možda nastupiti.
Tvrdi se, da svaki čovjek, osim u djetinjstvu, dobiva koji put u životu hipohondrične ideje, te se prema tome povremene hipohondrije pojavljuju i kod zdrava čovjeka. Sigurno treba strah pred bolešću shvatiti kao normalnu reakciju, ali ako je on pretjeran i neosnovan te odviše zaokuplja čitavu ličnost, onda se radi o neurotičnoj reakciji. U ozbiljnim, težim slučajevima bit će potrebna odgovarajuća psihoterapija.
dr. Ivo Belan