UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

Kakav mirovinski sustav želimo?

 

 

 

Koordinacija umirovljeničkih udruga održala je 13. veljače 31. sjednicu na kojoj je nakon višesatne rasprave usvojen dokument „Polazišta za novi mirovinski sustav i mirovinsko osiguranje“. Od osam članica Koordinacije sudjelovalo ih je sedam, jer se predsjednik Matice umirovljenika ispričao kako su imali druge obveze. Novi dokument je svojevrsna platforma za pregovore o budućem mirovinskom zakonu u okviru Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Nacrt dokumenta je izradila stručna grupa Sindikata umirovljenika Hrvatske, a nakon usvajanja je upućen u Nacionalno vijeće i Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. Očekuje se da će „Polazišta“ biti korisna osnova za „pisanje“ novog zakona. Nacionalno vijeće je također obaviješteno kako je, prema internim pravilima Koordinacije, dužnost predsjedavajućega nakon Maria Tocauera iz Zajednice umirovljenika HŽ-a, preuzeo je Jožef Pfeifer iz Zajednice udruga umirovljenika unutarnjih poslova, koji će preuzeti i potpredsjedničku dužnost u Nacionalnom vijeću.

KOORDINACIJA UMIROVLJENIČKIH UDRUGA HRVATSKE

POLAZIŠTA  ZA NOVI MIROVINSKI SUSTAV I MIROVINSKO OSIGURANJE:

  1. Umirovljenicima se mora omogućiti živjeti dostojanstveno i bez diskriminacije na temelju mirovina stečenih radom, sebe ili svojih bivših partnera;
  2. Mirovinski javni stup pokriva starosne, invalidske te obiteljske mirovine (udovice/udovci; partneri/partnerice; razvedene/razvedeni; djeca);
  3. Građanima koji nisu ostvarili uvjete za mirovinu, a nemaju drugih prihoda te udovoljavaju socijalnom cenzusu, treba osigurati državnu naknadu za starost (iz proračunskih sredstava);
  4. Sustav mirovinskog osiguranja mora sadržati razrađene i djelotvorne mehanizme i mjere borbe protiv siromaštva starijih osoba;
  5. Javni obvezatni mirovinski stup međugeneracijske solidarnost mora biti kamen temeljac mirovinskog sustava, uz plaćanje doprinosa od strane poslodavaca i radnika;
  6. Mirovine temeljem beneficiranog radnog staža mogu dobiti vojnici, policajci, vatrogasci, radnici na teškim poslovima, umjetnici itd.; sve povlaštene mirovine se ukidaju;
  7. Kako bi se čuvala realna vrijednost mirovina, mora postojati odgovarajući model usklađivanja; kako se od 1. siječnja 1999. do 1. siječnja 2012. realna vrijednost prosječne bruto plaće u Republici Hrvatskoj povećala za 32%, a realna vrijednost mirovina putem usklađivanja samo za 15,1%, potrebno je uvesti mješoviti model  usklađivanja (najmanje 70 posto povoljnijeg faktora – troškovi života ili rast plaća);
  8. Drugi mirovinski stup treba imati funkciju isključivo dodatnog stupa onome iz I. stupa, koja se mora obračunati primjenom iste formule koja vrijedi za one koji su osigurani samo u I. stupu; neuputno je zadržati dva odvojena stupa, uz seljenje dijela doprinosa iz prvog u drugi stup;
  9. Drugi stup može biti obvezatan ili dobrovoljan, ali u oba slučaja uz obvezu uplate na strani radnika i poslodavaca; u slučaju da je obvezatan, korisnicima treba omogućiti prijelaz iz drugog u prvi stup – ako je to povoljnije;
  10. Potrebno je hitno uvesti predstavnike radnika i umirovljenika te poslodavaca (kad postanu obveznici plaćanja) u nadzorna tijela fondova drugoga stupa radi utjecaja i transparentnosti rada i odlučivanja, te smanjivanja političkog utjecaja;
  11. Ne prihvaća se povećavanje visine doprinosa u drugi mirovinski stup do oporavka ekonomije, a i tada ne na račun rezanja iz prvog stupa međugeneracijske solidarnosti;
  12. Dobrovoljna mirovinska štednja u trećem mirovinskom stupu, te i u drugom stupu, treba se stimulirati različitim olakšicama u korist poslodavaca i radnika, te poticati njezino uređivanje kolektivnim ugovorima;
  13. Troškovi upravljanja drugim stupom i dalje se trebaju smanjivati, a država treba snažnije nadzirati opravdanost i diversifikaciju ulaganja;
  14. Tendencija porasta životne dobi nužno vodi prema povećanju dobi za umirovljenje, međutim u Hrvatskoj ne treba uvoditi daljnje povećavanje uvjeta dobi za stjecanje mirovine, a nikako automatsko povećavanje prema rastu životne dobi;
  15. Kao uvjet za starosno umirovljenje, uz postojeći uvjet dobi od 65 godina i radni staž od 20 (sada 15) godina, treba uvesti i 40 godina mirovinskog staža osiguranja za muškarce odnosno 38 godina mirovinskog staža za žene - bez uvjeta dobi;
  16. Treba povećati minimalnu plaću na razinu od 40% prosječne bruto plaće; te utvrditi najnižu mjesečnu osnovicu za uplatu doprinosa automatizmom prema minimalnoj plaći, kao i ukinuti najvišu osnovicu za uplatu doprinosa;
  17. Neodgodivo je utvrditi jedinstvenu minimalnu mirovinu koja će biti iznad granice siromaštva, financiranu dijelom iz poreznog sustava, a ne samo iz mirovinskog doprinosa, te  koja će ovisiti o socijalnom statusu umirovljenika;
  18. Hitno je potrebno povećati neoporeziv dio mirovine na oko 3.800 kuna, te istu granicu rabiti kao donji cenzus za različita mirovinska, socijalna i zdravstvena prava;
  19. Treba još uvijek zadržati institut prijevremenih mirovina, ali uz ukidanje umanjenja za prijevremeno umirovljenje po stjecanju pune starosne dobi odnosno uz uvjet radnoga staža od 38 godina za žene ili 40 godina za muškarce 
  20. Zbog rodno uvjetovanih razlika između mirovina žena i muškaraca, potrebno je što hitnije uvesti kompenzacijske instrumente za žene i muškarce (npr. dodatak ili pridodani staž za obiteljsku skrb odnosno za skrb djece i invalidnih i starijih osoba), sukladno europskoj široko rasprostranjenoj praksi;
  21. U drugom i trećem mirovinskom stupu potrebno je, sukladno presudi Europskog suda u Luxemburgu (s obvezom primjene u svim zemljama EU od 1.1.2013.), jamčiti jednake anuitete za žene i muškarce.
  22. Tražimo zakonsko reguliranje različitih mogućnosti i oblika rada umirovljenika, uz pravo zadržavanja mirovine, sukladno europskim trendovima.

 U Zagrebu, 13. veljače 2013. – Usvojeno na 31. sjednici Koordinacije umirovljeničkih udruga kao podloga za raspravu o budućem Zakonu o mirovinskom osiguranju