UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

CIJENA MAJČINSTVA

Zašto nismo Njemačka?

 

     Kada je krajem prošle godine mi­nistar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić predstavljao mirovin­sku reformu, većina hrvatskih medija po­zdravila je demografsku mjeru kojom se roditelju - majci ili posvojiteljici priznaje šest mjeseci dodatnog staža po djetetu. Naime, Pavićeva mjera je tragu Direktive o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika koja je izglasana od strane Europske komsije u travnju ove godine. K tome, upravo su predstavni­ci Sindikata umirovljenika Hrvatske na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe godinama zahtijevali takvu rodno osviještenu regulativu.

     I dok su svi mediji pozdravili ovu mje­ru, jer će se tako ispraviti barem mali dje­lić jaza u mirovinama muškaraca i žena, do kojega dolazi i zbog smanjene miro­vinske osnovice u razdoblju korištenja rodiljnog dopusta, neki mediji njegov su prijedlog nazvali ambicioznim.

Ambiciozno i razborito

     Zašto bi jedan od razboritijih pote­za resornog ministra, koji doduše dolazi pod utjecajem i Europske komisije i po­trebe za jačanjem demografskih mjera, bio (pre)ambiciozan, drugim riječima, što je ambiciozno u tome da konačno kreće­mo stopama drugih, razvijenih socijalnih demokracija, kao što je primjerice ona u Njemačkoj i da konačno baš svim žena­ma, koje su uglavnom u svim reformama zakinute u mnogo pogleda, osiguramo da po djetetu dobivaju minimalno šest mjeseci dodatnog staža. To može biti samo pravedno i hvale vrijedno.

     Zašto Hrvatska, država koja je još uvi­jek u tranziciji kao i primjerice Rusija koja svojim sugrađankama daje pet godina staža po djetetu, ne slijedi takav primjer ili primjerice zašto nismo već odavno po­stali država kao Njemačka koja je oduvi­jek među hrvatskim političarima služila kao primjer socijalno osjetljivog društva. Ili kao u Sloveniji da majka petero djece može četiri godine ranije u mirovinu.

Tragovima Direktive

     U stvarnosti ovim Pavićem potezom, koji je tek pionirski, počinjemo doživlja­vati elemente socijalne države u praksi. Naime, ova mjera se odnosi samo na nove umirovljenice, koji će ići u mirovi­nu po novome zakonu, što u praksi zna­či sljedeće: ako netko ima dvoje djece, a koristio je rodiljni dopust, u trenutku kad bude išao u mirovinu, imat će godi­nu staža više - dakle i očevi i majke - ro­đene i posvojene djece, ovisno o tome tko je koristio porodiljni dopust.    Zahva­ljujući Komisijinoj Direktivu o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika uvodi se mogućnost korištenja mjera, uključujući plaćenog roditeljskog dopusta (četiri mjeseca „rezervirana" za oca, od kojih barem jedan mora biti ne­prenosiv na majku) do djetetove navrše­ne 12. godine.

     Ova Direktiva služi kao temelj svih budućih zakonskih i podzakonskih aka­ta u državama članicama, i zbog nje Hr­vatice koje će tek ići u mirovinu imaju nadnacionalnu zakonsku osnovu dobi­vati dodatan staž po svakom rođenom djetetu.

     Još uvijek uglavnom žene idu na po­rodiljni dopust, jer očevi i kad to žele, če­sto zbog straha od poslodavca ne mogu ili rijetko kad u praksi uspijevaju koristiti njegov dio, što drugim riječima znači da je Europska komisija na razini Europske unije prepoznala problem nekih država članica.

Zaustavljanje diskriminacije

     Europska komisija je ovom Direkti­vom nastojala zakonski osigurati žena­ma ravnopravniji položaj u društvu jer su žene još uvijek, čak i u razvijenim ze­mljama Zapadne Europe, diskriminirane i to višestruko.

     No, eto pitanja: zašto samo šest mje­seci, i to samo dodatnog, staža, a ne više?

Naime, Pavićeva mjera, koja je ujed­no i demografska, u praksi znači da se za svako dijete mirovina uvećava za 2,04 posto, uz pretpostavku da su ostvareni ostali uvjeti za mirovinu. Dakle nema ograničenja toga koliko se dodatnih go­dina staža može dobiti temeljem rođe­nja i posvajanja djece, ali najprije treba ostvariti osnovne uvjete, a to su životna dob i minimalni broj godina staža (15 godina).

     Po novom zakonu žene će od iduće godine u prijevremenu mirovinu moći ići s 32 godine i četiri mjeseca staža i 57 godina i četiri mjeseca života. Pritom im se zbog ranijeg umirovljenja mirovi­na smanjuje za 0,3 posto za svaki raniji mjesec umirovljenja. Nova mjera pri­znavanja „roditeljskog staža" umanjit će penalizaciju. Tako će se, primjerice, ženi s dvoje djece koja ide pet godina ranije u mirovinu primanja umanjiti za 14 posto, a ne za 18 posto, koliko bi se umanjila bez "roditeljskog staža".

Zašto ne i za umirovljenice?

     Međutim, sve majke među postoje­ćim umirovljenicama, pa i one koje su se umirovile zadnjeg dana prošle godi­ne (mjera vrijedi od 1. siječnja ove go­dine), zakinute su za takvu poboljšicu, iako postojeći rodni jaz iznosi čak 24,9 posto (prema preliminarnom izvještaju provedene analize stanja rodnog jaza u plaćama i mirovinama u Hrvatskoj, 2019. godina)

     Stoga se postavlja pitanje zbog čega ministar nije predložio pravednije rje­šenje poput Njemačke, tako da se šest mjeseci dodatnog staža po rođenom i posvojenom djetetu doda i svim već umirovljenim ženama?

     I drugo pitanje, zašto nije poučen primjerom Njemačke, u kojoj svaka žena, neovisno o radnom statusu, po djetetu dobiva dvije i pol godine, uveo takvu realističnu mjeru, kojom bi majke s npr. šestero djece mogle dobiti 15 go­dina radnog staža i time steći jedan od hrvatskih uvjeta za mirovinu?