UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

CIJENA MAJČINSTVA

Zašto nismo Njemačka?

 

     Kada je krajem prošle godine mi­nistar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić predstavljao mirovin­sku reformu, većina hrvatskih medija po­zdravila je demografsku mjeru kojom se roditelju - majci ili posvojiteljici priznaje šest mjeseci dodatnog staža po djetetu. Naime, Pavićeva mjera je tragu Direktive o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika koja je izglasana od strane Europske komsije u travnju ove godine. K tome, upravo su predstavni­ci Sindikata umirovljenika Hrvatske na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe godinama zahtijevali takvu rodno osviještenu regulativu.

     I dok su svi mediji pozdravili ovu mje­ru, jer će se tako ispraviti barem mali dje­lić jaza u mirovinama muškaraca i žena, do kojega dolazi i zbog smanjene miro­vinske osnovice u razdoblju korištenja rodiljnog dopusta, neki mediji njegov su prijedlog nazvali ambicioznim.

Ambiciozno i razborito

     Zašto bi jedan od razboritijih pote­za resornog ministra, koji doduše dolazi pod utjecajem i Europske komisije i po­trebe za jačanjem demografskih mjera, bio (pre)ambiciozan, drugim riječima, što je ambiciozno u tome da konačno kreće­mo stopama drugih, razvijenih socijalnih demokracija, kao što je primjerice ona u Njemačkoj i da konačno baš svim žena­ma, koje su uglavnom u svim reformama zakinute u mnogo pogleda, osiguramo da po djetetu dobivaju minimalno šest mjeseci dodatnog staža. To može biti samo pravedno i hvale vrijedno.

     Zašto Hrvatska, država koja je još uvi­jek u tranziciji kao i primjerice Rusija koja svojim sugrađankama daje pet godina staža po djetetu, ne slijedi takav primjer ili primjerice zašto nismo već odavno po­stali država kao Njemačka koja je oduvi­jek među hrvatskim političarima služila kao primjer socijalno osjetljivog društva. Ili kao u Sloveniji da majka petero djece može četiri godine ranije u mirovinu.

Tragovima Direktive

     U stvarnosti ovim Pavićem potezom, koji je tek pionirski, počinjemo doživlja­vati elemente socijalne države u praksi. Naime, ova mjera se odnosi samo na nove umirovljenice, koji će ići u mirovi­nu po novome zakonu, što u praksi zna­či sljedeće: ako netko ima dvoje djece, a koristio je rodiljni dopust, u trenutku kad bude išao u mirovinu, imat će godi­nu staža više - dakle i očevi i majke - ro­đene i posvojene djece, ovisno o tome tko je koristio porodiljni dopust.    Zahva­ljujući Komisijinoj Direktivu o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika uvodi se mogućnost korištenja mjera, uključujući plaćenog roditeljskog dopusta (četiri mjeseca „rezervirana" za oca, od kojih barem jedan mora biti ne­prenosiv na majku) do djetetove navrše­ne 12. godine.

     Ova Direktiva služi kao temelj svih budućih zakonskih i podzakonskih aka­ta u državama članicama, i zbog nje Hr­vatice koje će tek ići u mirovinu imaju nadnacionalnu zakonsku osnovu dobi­vati dodatan staž po svakom rođenom djetetu.

     Još uvijek uglavnom žene idu na po­rodiljni dopust, jer očevi i kad to žele, če­sto zbog straha od poslodavca ne mogu ili rijetko kad u praksi uspijevaju koristiti njegov dio, što drugim riječima znači da je Europska komisija na razini Europske unije prepoznala problem nekih država članica.

Zaustavljanje diskriminacije

     Europska komisija je ovom Direkti­vom nastojala zakonski osigurati žena­ma ravnopravniji položaj u društvu jer su žene još uvijek, čak i u razvijenim ze­mljama Zapadne Europe, diskriminirane i to višestruko.

     No, eto pitanja: zašto samo šest mje­seci, i to samo dodatnog, staža, a ne više?

Naime, Pavićeva mjera, koja je ujed­no i demografska, u praksi znači da se za svako dijete mirovina uvećava za 2,04 posto, uz pretpostavku da su ostvareni ostali uvjeti za mirovinu. Dakle nema ograničenja toga koliko se dodatnih go­dina staža može dobiti temeljem rođe­nja i posvajanja djece, ali najprije treba ostvariti osnovne uvjete, a to su životna dob i minimalni broj godina staža (15 godina).

     Po novom zakonu žene će od iduće godine u prijevremenu mirovinu moći ići s 32 godine i četiri mjeseca staža i 57 godina i četiri mjeseca života. Pritom im se zbog ranijeg umirovljenja mirovi­na smanjuje za 0,3 posto za svaki raniji mjesec umirovljenja. Nova mjera pri­znavanja „roditeljskog staža" umanjit će penalizaciju. Tako će se, primjerice, ženi s dvoje djece koja ide pet godina ranije u mirovinu primanja umanjiti za 14 posto, a ne za 18 posto, koliko bi se umanjila bez "roditeljskog staža".

Zašto ne i za umirovljenice?

     Međutim, sve majke među postoje­ćim umirovljenicama, pa i one koje su se umirovile zadnjeg dana prošle godi­ne (mjera vrijedi od 1. siječnja ove go­dine), zakinute su za takvu poboljšicu, iako postojeći rodni jaz iznosi čak 24,9 posto (prema preliminarnom izvještaju provedene analize stanja rodnog jaza u plaćama i mirovinama u Hrvatskoj, 2019. godina)

     Stoga se postavlja pitanje zbog čega ministar nije predložio pravednije rje­šenje poput Njemačke, tako da se šest mjeseci dodatnog staža po rođenom i posvojenom djetetu doda i svim već umirovljenim ženama?

     I drugo pitanje, zašto nije poučen primjerom Njemačke, u kojoj svaka žena, neovisno o radnom statusu, po djetetu dobiva dvije i pol godine, uveo takvu realističnu mjeru, kojom bi majke s npr. šestero djece mogle dobiti 15 go­dina radnog staža i time steći jedan od hrvatskih uvjeta za mirovinu?