UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

CIJENA MAJČINSTVA

Zašto nismo Njemačka?

 

     Kada je krajem prošle godine mi­nistar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić predstavljao mirovin­sku reformu, većina hrvatskih medija po­zdravila je demografsku mjeru kojom se roditelju - majci ili posvojiteljici priznaje šest mjeseci dodatnog staža po djetetu. Naime, Pavićeva mjera je tragu Direktive o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika koja je izglasana od strane Europske komsije u travnju ove godine. K tome, upravo su predstavni­ci Sindikata umirovljenika Hrvatske na Nacionalnom vijeću za umirovljenike i starije osobe godinama zahtijevali takvu rodno osviještenu regulativu.

     I dok su svi mediji pozdravili ovu mje­ru, jer će se tako ispraviti barem mali dje­lić jaza u mirovinama muškaraca i žena, do kojega dolazi i zbog smanjene miro­vinske osnovice u razdoblju korištenja rodiljnog dopusta, neki mediji njegov su prijedlog nazvali ambicioznim.

Ambiciozno i razborito

     Zašto bi jedan od razboritijih pote­za resornog ministra, koji doduše dolazi pod utjecajem i Europske komisije i po­trebe za jačanjem demografskih mjera, bio (pre)ambiciozan, drugim riječima, što je ambiciozno u tome da konačno kreće­mo stopama drugih, razvijenih socijalnih demokracija, kao što je primjerice ona u Njemačkoj i da konačno baš svim žena­ma, koje su uglavnom u svim reformama zakinute u mnogo pogleda, osiguramo da po djetetu dobivaju minimalno šest mjeseci dodatnog staža. To može biti samo pravedno i hvale vrijedno.

     Zašto Hrvatska, država koja je još uvi­jek u tranziciji kao i primjerice Rusija koja svojim sugrađankama daje pet godina staža po djetetu, ne slijedi takav primjer ili primjerice zašto nismo već odavno po­stali država kao Njemačka koja je oduvi­jek među hrvatskim političarima služila kao primjer socijalno osjetljivog društva. Ili kao u Sloveniji da majka petero djece može četiri godine ranije u mirovinu.

Tragovima Direktive

     U stvarnosti ovim Pavićem potezom, koji je tek pionirski, počinjemo doživlja­vati elemente socijalne države u praksi. Naime, ova mjera se odnosi samo na nove umirovljenice, koji će ići u mirovi­nu po novome zakonu, što u praksi zna­či sljedeće: ako netko ima dvoje djece, a koristio je rodiljni dopust, u trenutku kad bude išao u mirovinu, imat će godi­nu staža više - dakle i očevi i majke - ro­đene i posvojene djece, ovisno o tome tko je koristio porodiljni dopust.    Zahva­ljujući Komisijinoj Direktivu o ravnoteži poslovnog i privatnog života roditelja i skrbnika uvodi se mogućnost korištenja mjera, uključujući plaćenog roditeljskog dopusta (četiri mjeseca „rezervirana" za oca, od kojih barem jedan mora biti ne­prenosiv na majku) do djetetove navrše­ne 12. godine.

     Ova Direktiva služi kao temelj svih budućih zakonskih i podzakonskih aka­ta u državama članicama, i zbog nje Hr­vatice koje će tek ići u mirovinu imaju nadnacionalnu zakonsku osnovu dobi­vati dodatan staž po svakom rođenom djetetu.

     Još uvijek uglavnom žene idu na po­rodiljni dopust, jer očevi i kad to žele, če­sto zbog straha od poslodavca ne mogu ili rijetko kad u praksi uspijevaju koristiti njegov dio, što drugim riječima znači da je Europska komisija na razini Europske unije prepoznala problem nekih država članica.

Zaustavljanje diskriminacije

     Europska komisija je ovom Direkti­vom nastojala zakonski osigurati žena­ma ravnopravniji položaj u društvu jer su žene još uvijek, čak i u razvijenim ze­mljama Zapadne Europe, diskriminirane i to višestruko.

     No, eto pitanja: zašto samo šest mje­seci, i to samo dodatnog, staža, a ne više?

Naime, Pavićeva mjera, koja je ujed­no i demografska, u praksi znači da se za svako dijete mirovina uvećava za 2,04 posto, uz pretpostavku da su ostvareni ostali uvjeti za mirovinu. Dakle nema ograničenja toga koliko se dodatnih go­dina staža može dobiti temeljem rođe­nja i posvajanja djece, ali najprije treba ostvariti osnovne uvjete, a to su životna dob i minimalni broj godina staža (15 godina).

     Po novom zakonu žene će od iduće godine u prijevremenu mirovinu moći ići s 32 godine i četiri mjeseca staža i 57 godina i četiri mjeseca života. Pritom im se zbog ranijeg umirovljenja mirovi­na smanjuje za 0,3 posto za svaki raniji mjesec umirovljenja. Nova mjera pri­znavanja „roditeljskog staža" umanjit će penalizaciju. Tako će se, primjerice, ženi s dvoje djece koja ide pet godina ranije u mirovinu primanja umanjiti za 14 posto, a ne za 18 posto, koliko bi se umanjila bez "roditeljskog staža".

Zašto ne i za umirovljenice?

     Međutim, sve majke među postoje­ćim umirovljenicama, pa i one koje su se umirovile zadnjeg dana prošle godi­ne (mjera vrijedi od 1. siječnja ove go­dine), zakinute su za takvu poboljšicu, iako postojeći rodni jaz iznosi čak 24,9 posto (prema preliminarnom izvještaju provedene analize stanja rodnog jaza u plaćama i mirovinama u Hrvatskoj, 2019. godina)

     Stoga se postavlja pitanje zbog čega ministar nije predložio pravednije rje­šenje poput Njemačke, tako da se šest mjeseci dodatnog staža po rođenom i posvojenom djetetu doda i svim već umirovljenim ženama?

     I drugo pitanje, zašto nije poučen primjerom Njemačke, u kojoj svaka žena, neovisno o radnom statusu, po djetetu dobiva dvije i pol godine, uveo takvu realističnu mjeru, kojom bi majke s npr. šestero djece mogle dobiti 15 go­dina radnog staža i time steći jedan od hrvatskih uvjeta za mirovinu?