UVODNA RIJEČ

Nemam za kilo breskvi

Piše: Igor Knežević

     Telefonski pozivi razočaranih umirovljenika svakodnevica su rada u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Jedan takav poziv zaprimili smo od umirovljenice Jasne J. koja nas je nazvala nedugo nakon posljednjeg usklađivanja mirovina i požalila nam se da prima samo 1.700 kuna. „Možete li ikako ove u Vladi nagovoriti da nam povise mirovine, znate, ja jedva preživljavam", krenula je gospođa staloženo.

     No, nakon par minuta nije više mogla suspregnuti suze te nam je u plaču kazala: „Godinu dana nisam kupila kilogram breskvi, jednostavno si ih ne mogu priuštiti. Kako je moguće da bivši saborski zastupnici imaju povećanje mirovine od 200 kuna, a ja 40 kuna. Možete li se vi u SUH-u izboriti da nama siromaš­nima ipak daju veće povišice, a ovima smanje", upitala nas je. Odgovorili smo joj da je naš cilj povećanje mirovina u visini 100 posto povoljnijeg indeksa rasta plaća ili cijena, ali i da redovito upozoravamo da se trebaju uvesti dodatne „povišice" za one najsiromašnije. Tu je i ozbiljan problem pada udjela prosječne mirovine u prosječnoj plaći, koji je sada na sramotnih 35,99 posto.

     Obećali smo da ćemo zatražiti i da se kao socijalna mjera prilikom usklađivanja za one koji primaju do 2.000 kuna miro­vine, a takvih je 414 tisuća prema ZOMO-u, uvede 120 posto povoljnijeg indeksa, a one do 4.000 kuna, a takvih je 550 tisuća, za 110 posto.

     Time bi se ne samo zaustavio pad udjela mirovina u plaći, već bi on nakon desetljeća konstantnog pada počeo rasti, s ciljem da za desetak godina barem dođe na 40 posto, što je i dalje mizerno, ako se usporedi s drugim zemljama EU ili okruženja, primjerice Slovenijom i Srbijom gdje je udjel oko 50 posto.

Ideja o povećanim osnovicama usklađivanja za one s nižim mirovinama nisu neutemeljene i neizvedive kako to često do­nositelji odluka u Hrvatskoj prezentiraju u javnosti pozivajući se na zakone. Slični modeli„nagrađivanja siromašnijih" već postoje u Italiji, Latviji, Portugalu, Češkoj, te su ugrađeni kao opcija u zakone, a primjerice u Austriji, Bugarskoj i Španjolskoj se već nekoliko posljednjih godina uz redovito usklađivanje isplaćuju dodatne „povišice" siromašnijim umirovljenicima.

     U doba kada se forsira privatizacija mirovinskog sustava, možemo biti sretni što smo sačuvali prvi mirovinski stup, kao i javno zdravstvo, no nikako se ne mirimo s činjenicom da više od 730 tisuća umirovljenika živi ispod granice linije siromaštva.„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše", kazao je jednom prilikom J.F. Kennedy. I doista, gomilanje siromaha nikad nije donijelo dobroga društvu, a kad-tad je dovelo i do političkih promjena. Nezadovoljstvo hrvatskih siromaha je ogromno i samo se nakuplja i nakuplja. Dok jednom ne pukne...

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

LABIRINT PRODULJENJA VOZAČKE DOZVOLE

Ogulila me medicina rada za 587 kuna!

 

     „Produžiti vozačku dozvolu trebao bi biti jednostavan postu­pak, iako nije uvijek tako. Sjetila sam se ministrice koja je vozila tri godine bez dozvole, sve dok nije izazvala prometnu nesreću. Vjerojatno joj se nije dalo ići po liječničko uvjerenje i na MUP. No, običnim građanima privilegij da voze bez dozvole nije dan, već je to kažnjivo pa sam se informirala kakav je postupak. Na MUP- su me ljubazno uputili da sa sobom ponesem uvjerenje liječnika opće prakse i potvrdu medicine rada ako u dozvoli imam upisano kakvo ograničenje, zatim kupim biljege i uputim se k njima.

     Moja mi je liječnica napisala uvjerenje o sposobnosti uprav­ljanja vozilom, ali na prepreku sam naišla na medicini rada. Tamo sam očekivala da me upute samo na okulistički pregled jer imam ograničenje zbog nošenja naočala. Ali, zapelo je na dijabetesu. Naime, na uvjerenju moje doktorice opće prakse stoji da imam  dijabetes tipa 2 (kao i trećina vozača moje dobi). Zbog toga me je liječnica medicine rada prvo uputila na psihološko testiranje (?) i sama me pregledala (?), iako za vozače starije od 65 godina opći pregled nije obavezan.

     Zatim me zatražila nalaze od dijabetologa. Kako nalaze nisam imala kod sebe jer nisam niti znala da ću ih trebati, pitala sam zar uvjerenje moje doktorice nije dovoljno. Ne, ona se sama željela uvjeriti u moje nalaze. Mogu li ih poslati internetom, pitala sam pogrešno misleći da bi to trebalo biti normalno. Ne, trebam bol­ničke nalaze na papiru, bila je odlučna. Pa odite doma po njih, vi­dim da ne stanujete daleko - dodala je. Nije mi preostalo drugo pa je nakon uvida u bolničke nalaze i okulističkog pregleda, zbog dijabetesa produžila dozvolu na četiri godine.

     Dok sam plaćala 437 kuna (plus 150 kod okulista) pitala sam se što sam ustvari platila i zašto. Platila sam da bi liječnica koja nije moja i ne poznaje dobro moju situaciju, a k tome nije ni stručna (naime, stručnjakinja je medicine rada, a ne dijabetolog), procije­nila moju zdravstvenu sposobnost. Naime, ona o mom dijabetesu može suditi samo na osnovi dijabetoloških nalaza, zato sam mo­rala po njih. Dakle, u potpuno je istoj situaciji kao i moja liječnica opće prakse koja je u prednosti jer poznaje cijelu povijest svih bolesti godinama unazad i redovno me prati pa je sigurno kom­petentnija za mišljenje o mojoj sposobnosti upravljanja vozilom.

     Drugo je pitanje je li ona možda pogriješila kad je navela di­jabetes, treba li ga navoditi ako ta bolest ne predstavlja problem odnosno dobro je regulirana. Jedno je sigurno, ja sam platila li­ječnici medicine rada da pročita moje nalaze! I još se uz to po­našala nepristojno i neprimjereno javnom servisu građana, što liječnici jesu.

     Dobro je da nisu uveli plaćeni pregled za sve vozače starije od 67 godina, s obzirom na to da je prosječna mirovina u ovoj zemlji 2407 kuna. Ali to se nije dogodilo bez velikih polemika i uvjerava­nja s jedne i druge strane. Tako je na primjer Josip Mataija, voditelj Službe sigurnosti cestovnog prometa MUP-a, iznio alarmantan podatak da su stariji vozači krivi za 70 posto prometnih nesreća u kojima sudjeluju. Doduše, ne bi se to reklo prema vijestima iz me­dija.      Koliko smo puta pročitali kako je pijani mladić usmrtio jednu, dvije, tri osobe na cesti, na pločniku ili na pješačkom prijelazu? Svaki treći poginuli u prometu nastradao je zbog alkohola.

     Teško da su ih pogazili pijani starci, a kamoli pijani dijabetiča­ri. Naime, ono što Mataija nije naveo jest da stariji od 65 godina sudjeluju u tek osam do deset posto svih nesreća, dok vrlo mladi i mlađi vozači izazovu otprilike trećinu nesreća na cestama. To jest, starci su daleko od rizične skupine vozača.

Je li onda sistem kod nas naprosto naopako postavljen, s ob­zirom na to da u EU nekoliko zemalja uopće nema propisane li­ječničke preglede za starije vozače, dok velika većina ostalih to propisuje, ali temeljem potvrde liječnika opće prakse, a ne nepo­znatog liječnika medicine rada? Da ne spominjem SAD gdje moja prijateljica Helen koja ima 92 godine ili Tony od 89 svakodnevno voze bez da netko zbog dobi sumnja u njihove sposobnosti.

     U polemici oko prijedloga zakona Sindikat umirovljenika Hr­vatske i Matica umirovljenika Hrvatske predložili su logično rje­šenje, ono što je praksa u većini zemalja EU, da se ostane samo na uvjerenju liječnika opće prakse. I da pregled nije obavezan za sve starije od 65 godina. Jer kad razmislite, zašto onda uopće ići kod svoje liječnice po uvjerenje? Je li ovo dupliciranje posla nuž­no zato što jedan liječnik ne vjeruje drugom? Misli li liječnica me­dicine rada da moja liječnica laže da sam sposobna voziti? Ili je možda u pitanju nešto sasvim treće, pokušaj da i medicina rada zaradi na obaveznim pregledima i da se cijela priča svede na ku­povinu uvjerenja? Jer, i to je ovdje sasvim moguće". (Jutarnji list, 18. svibnja 2019.)

Slavenka Drakulić

 

 

MUP odgovorio na upit: Prebacivanje loptice

 

     Ministarstvo nadležno za Zakon o sigurnosti na cesta­ma je Ministarstvo unutarnjih poslova. Uputili smo na elektronsku adresu MUP-a upit i zahtjev za tuma­čenjem postupanja u gornjem slučaju te zamolili za žurni odgovor jesu li sve instancije postupile sukladno Zakonu o sigurnosti prometa na cestama u slučaju koji iz osobnog iskustva opisuje kolumnistica i spisateljica Slavenka Drakulić (Jutarnji list, 18.5.2019.), te upitali ne bi li MUP trebao izraditi postupnik. Primili smo odgovor:

 

     „Člankom 222. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine, broj 67/08, 48/10, 74/11,80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17) propisano je da se vozačka do­zvola za upravljanje vozilima Am, A1, A2, A, B, BE, F i G kate­gorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina.

 

     Prilikom produljenja vozačke dozvole vozač je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozača u slučaju kada je obveza zdravstvenog pregleda utvrđena zdravstve­nim uvjerenjem na temelju kojeg je vozačka dozvola izdana.

 

     Stoga, ako je vozaču u zdravstvenom uvjerenju nave­dena obveza ponovnog pregleda (kontrola), za produženje važenja vozačke dozvole mora se podvrgnuti zdravstve­nom pregledu za vozača i donijeti uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti.

 

     Zdravstvene preglede obavljaju zdravstvene ustanove i trgovačka društva koja obavljaju djelatnost medicine rada i specijalisti medicine rada u privatnoj praksi, a koje određuje Ministarstvo zdravstva. Određivanje vrste i opsega pregleda je u nadležnosti navedenog Ministarstva i propisano je Pra­vilnikom o zdravstvenim pregledima vozača i kandidata za vozače (Narodne novine, broj: 137/15 i 132/17).

 

     Slijedom navedenoga, odgovor na vaše upite u vezi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za upravljanje vozilom osobe koja ima dijabetes ili drugu bolest, kao i sadržaja uvje­renja koje se izdaje prilikom zdravstvenog pregleda, a što uključuje i određivanje ponovne obveze zdravstvenog pre­gleda, nije u nadležnosti ovog Ministarstva, već    Ministarstva zdravstva. S obzirom na Vaše primjedbe upoznat ćemo Mini­starstvo zdravstva kako bi se u budućnosti pronašlo optimal­no rješenje u vezi zdravstvenih pregleda vozača".

 

     Očito je kako MUP prebacuje lopticu na Ministarstvo zdravstva, umjesto da zajedno razrade transparentan postupnik! Ovako ostajemo izgubljeni i oguljeni u raljama bi­rokracije.