UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

PALIJATIVNA SKRB U HRVATSKOJ

Umiranje u getu ili u obitelji

     Susjedi su mislili mjesecima kako je tiha starica iz garsonijere na katu iznad njij u zagrebačkom kvartu u središtu grada otputovala nekim rođa­cima ili otišla u toplice, jer pamte kako je prije nekog vremena pala na stepe­nicama i slomila kuk. A onda je počelo smrdjeti. Konačno su pozvali policiju i ovi su provalili u stan. Tamo su ih doče­kali oblaci muha i - tijelo stare susjede. Hitno je provedena dezinsekcija, odve- zeni ostaci na obdukciju, a otužni teški miris mrtvog tijela još se tjednima skri­vao u hodnicima zgrade.

     Nije to bio ni prvi, ni rijedak takav slučaj. Osamljeni i napušteni starci umi­ru sami, a katkad ih se mjesecima ne ot­krije. Povezanost unutar obitelji sve više slabi, telefonski pozivi sve su rjeđi.

Novac i samo novac

     Druga baka sa zagrebačke Trešnjev- ke isto je slomila kuk na stepenicama, ali svoje obiteljske kuće, u kojoj je živje­la sa zaposlenim sinom, snahom i dvije unuke. Kako je vraćena iz bolnice, više nikada nije izašla iz stana sljedećih šest godina, ostala nepokretna i zarobljena u svojoj sobi.

     Kad je sin vidio kako joj zdravstvo osigurava samo dva posjeta tjedno patronažne sestre, reorganizirali su svoje i bakine financije i osigurali joj njegova­teljicu na pola radnog vremena za 3.000 kuna mjesečno. Sin i snaha bi joj prije posla promijenili pelene, a onda bi baka imala njegu barem dio vremena. Često je nazivala sina usred posla i on bi svaki put dojurio kući. Tako šest godina nisu imali godišnjeg odmora, uvijek„dežurni" u popodnevnoj smjeni za umiruću baku. Ova je obitelj imala novce i imovinu.

     Susjeda apotekarica ne živi s bole­snom nepokretnom majkom sa sela, ali ima dovoljne prihode te plaća njegova­teljice u tri smjene. Tako izgleda da je sve u novcu i obitelji. Ništa ili vrlo malo od organizirane društvene skrbi za humano umiranje.

Gdje se umire

     Hrvatska nema mrežu javnih hospicija, što je uobičajeno u brojnim europ­skim zemljama. Orijentacija umiranja je na vlastiti dom, gdje god je to moguće. Istina, u bolnicama ima sve više speci­jaliziranih palijativnih odjela ili odsjeka pri onkološkim i sličnim odjelima, a većina domova umi­rovljenika osnovala je neslužbe­ne palijativne stacionare.

     U novije vrijeme postoje i mobilni palijativni timovi, pa je tako Dom zdravlja Centar u Za­grebu još 2012. osnovao takav tim, te mu osigurao kvalitetnu edukaciju. Palijativni timovi od­laze u kućne posjete bolesnici­ma, posreduju i povezuju s dru­gim službama zdravstvene, so­cijalne i duhovne skrbi. Mobilni palijativni tim čine liječnik, medicinska sestra i vanjski suradnici koji, prema po­trebi, pružaju psihosocijalnu i duhovnu podršku, podršku pri žalovanju te po­sudbu pomagala.

Sve na leđa obitelji

     Obitelj kao temeljna socijalna jedini­ca ima najvažniju ulogu u palijativnoj skr­bi, jer presudno utječe na sudbinu umiru­ćeg pacijenta, odnosno o njoj ovisi kako će pacijent provesti svoje najteže trenut­ke kada je u terminalnoj fazi bolesti.

     Dakle, sustav palijativne skrbi u Re­publici Hrvatskoj je zamišljen tako da se terminalne bolesnike smješta u pali­jativne jedinice samo kako bi se njiho­vo zdravstveno stanje privremeno, ne trajno, jer to naprosto u takvim teškim slučajevima nije moguće, poboljša do te mjere da umirući pacijent može doći u svoj dom kako bi u okruženju svojih najmilijih mogao umrijeti. Cilj palijativ­ne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja, ali hrvatski zakoni su u ovom području podnormirani. No, ipak se barijere pomi­ču. Tako će se još ove godine izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti uvesti i insti­tut njegovatelja za starije osobe, čime bi se članovima obitelji omogućilo da uz naknadu skrbe o svojim starima.

     Sigurno je da Hrvatska kasni u orga­niziranju palijativne skrbi, jer tek kad je legendarna liječnica Anica Jušić 1999. godine osnovala Hrvatsku udrugu pri­jatelja hospicija, dobila je deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva. Šokan- tno je što u Hrvatskoj postoji jedna jedi­na hospicijska jedinica - Regionalni hospicijski centar, čiji je osnivač spomenuta udruga, a izvršitelji pretežno dobrovoljci koji otkidaju od svog slobodnog vreme­ na i odmora kako bi radili na ostvarenju osnovnog ljudskog prava - prava na što kvalitetnije umiranje.

Muhe na ispraćaju

     Danas Hrvatska za 26-47 tisuća bo­lesnika u potrebi za palijativnom skrbi godišnje ima skroman broj palijativnih ležajeva. Ipak, postoji kakav-takav Naci­onalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. - 2020., a sve više i županije pokušavaju izgradi­ti potrebne kapacitete za privremeni smještaj palijativnih bolesnika. Tako je, primjerice, u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Ma- rof Opće bolnice Varaždin izgrađen i opremljen bespovratnim sredstvima Europske unije najmoderniji centar za palijativnu skrb u Hrvatskoj. U tijeku je izrada županijskih strategija palijativne skrbi i time bi se trebao učiniti bitni po­mak. Na posljetku treba naglasiti kako trenutno u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij - Ustanova za pa­lijativnu skrb hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić" u Rijeci. Hospicij je ustanova za umiruće koji nemaju obitelj ili obi­telji nije moguće o njima skrbiti, a ta­kvih je ležajeva premalo za hrvatske potrebe. I dok se to ne razvije i izgrade potrebni kapaciteti, zaboravljene stari­ce i starci će umirati sami, a muhe će ih ispratiti na posljednji počinak. Može li drukčije?