UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

PALIJATIVNA SKRB U HRVATSKOJ

Umiranje u getu ili u obitelji

     Susjedi su mislili mjesecima kako je tiha starica iz garsonijere na katu iznad njij u zagrebačkom kvartu u središtu grada otputovala nekim rođa­cima ili otišla u toplice, jer pamte kako je prije nekog vremena pala na stepe­nicama i slomila kuk. A onda je počelo smrdjeti. Konačno su pozvali policiju i ovi su provalili u stan. Tamo su ih doče­kali oblaci muha i - tijelo stare susjede. Hitno je provedena dezinsekcija, odve- zeni ostaci na obdukciju, a otužni teški miris mrtvog tijela još se tjednima skri­vao u hodnicima zgrade.

     Nije to bio ni prvi, ni rijedak takav slučaj. Osamljeni i napušteni starci umi­ru sami, a katkad ih se mjesecima ne ot­krije. Povezanost unutar obitelji sve više slabi, telefonski pozivi sve su rjeđi.

Novac i samo novac

     Druga baka sa zagrebačke Trešnjev- ke isto je slomila kuk na stepenicama, ali svoje obiteljske kuće, u kojoj je živje­la sa zaposlenim sinom, snahom i dvije unuke. Kako je vraćena iz bolnice, više nikada nije izašla iz stana sljedećih šest godina, ostala nepokretna i zarobljena u svojoj sobi.

     Kad je sin vidio kako joj zdravstvo osigurava samo dva posjeta tjedno patronažne sestre, reorganizirali su svoje i bakine financije i osigurali joj njegova­teljicu na pola radnog vremena za 3.000 kuna mjesečno. Sin i snaha bi joj prije posla promijenili pelene, a onda bi baka imala njegu barem dio vremena. Često je nazivala sina usred posla i on bi svaki put dojurio kući. Tako šest godina nisu imali godišnjeg odmora, uvijek„dežurni" u popodnevnoj smjeni za umiruću baku. Ova je obitelj imala novce i imovinu.

     Susjeda apotekarica ne živi s bole­snom nepokretnom majkom sa sela, ali ima dovoljne prihode te plaća njegova­teljice u tri smjene. Tako izgleda da je sve u novcu i obitelji. Ništa ili vrlo malo od organizirane društvene skrbi za humano umiranje.

Gdje se umire

     Hrvatska nema mrežu javnih hospicija, što je uobičajeno u brojnim europ­skim zemljama. Orijentacija umiranja je na vlastiti dom, gdje god je to moguće. Istina, u bolnicama ima sve više speci­jaliziranih palijativnih odjela ili odsjeka pri onkološkim i sličnim odjelima, a većina domova umi­rovljenika osnovala je neslužbe­ne palijativne stacionare.

     U novije vrijeme postoje i mobilni palijativni timovi, pa je tako Dom zdravlja Centar u Za­grebu još 2012. osnovao takav tim, te mu osigurao kvalitetnu edukaciju. Palijativni timovi od­laze u kućne posjete bolesnici­ma, posreduju i povezuju s dru­gim službama zdravstvene, so­cijalne i duhovne skrbi. Mobilni palijativni tim čine liječnik, medicinska sestra i vanjski suradnici koji, prema po­trebi, pružaju psihosocijalnu i duhovnu podršku, podršku pri žalovanju te po­sudbu pomagala.

Sve na leđa obitelji

     Obitelj kao temeljna socijalna jedini­ca ima najvažniju ulogu u palijativnoj skr­bi, jer presudno utječe na sudbinu umiru­ćeg pacijenta, odnosno o njoj ovisi kako će pacijent provesti svoje najteže trenut­ke kada je u terminalnoj fazi bolesti.

     Dakle, sustav palijativne skrbi u Re­publici Hrvatskoj je zamišljen tako da se terminalne bolesnike smješta u pali­jativne jedinice samo kako bi se njiho­vo zdravstveno stanje privremeno, ne trajno, jer to naprosto u takvim teškim slučajevima nije moguće, poboljša do te mjere da umirući pacijent može doći u svoj dom kako bi u okruženju svojih najmilijih mogao umrijeti. Cilj palijativ­ne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja, ali hrvatski zakoni su u ovom području podnormirani. No, ipak se barijere pomi­ču. Tako će se još ove godine izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti uvesti i insti­tut njegovatelja za starije osobe, čime bi se članovima obitelji omogućilo da uz naknadu skrbe o svojim starima.

     Sigurno je da Hrvatska kasni u orga­niziranju palijativne skrbi, jer tek kad je legendarna liječnica Anica Jušić 1999. godine osnovala Hrvatsku udrugu pri­jatelja hospicija, dobila je deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva. Šokan- tno je što u Hrvatskoj postoji jedna jedi­na hospicijska jedinica - Regionalni hospicijski centar, čiji je osnivač spomenuta udruga, a izvršitelji pretežno dobrovoljci koji otkidaju od svog slobodnog vreme­ na i odmora kako bi radili na ostvarenju osnovnog ljudskog prava - prava na što kvalitetnije umiranje.

Muhe na ispraćaju

     Danas Hrvatska za 26-47 tisuća bo­lesnika u potrebi za palijativnom skrbi godišnje ima skroman broj palijativnih ležajeva. Ipak, postoji kakav-takav Naci­onalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. - 2020., a sve više i županije pokušavaju izgradi­ti potrebne kapacitete za privremeni smještaj palijativnih bolesnika. Tako je, primjerice, u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Ma- rof Opće bolnice Varaždin izgrađen i opremljen bespovratnim sredstvima Europske unije najmoderniji centar za palijativnu skrb u Hrvatskoj. U tijeku je izrada županijskih strategija palijativne skrbi i time bi se trebao učiniti bitni po­mak. Na posljetku treba naglasiti kako trenutno u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij - Ustanova za pa­lijativnu skrb hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić" u Rijeci. Hospicij je ustanova za umiruće koji nemaju obitelj ili obi­telji nije moguće o njima skrbiti, a ta­kvih je ležajeva premalo za hrvatske potrebe. I dok se to ne razvije i izgrade potrebni kapaciteti, zaboravljene stari­ce i starci će umirati sami, a muhe će ih ispratiti na posljednji počinak. Može li drukčije?