UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
PALIJATIVNA SKRB U HRVATSKOJ
Umiranje u getu ili u obitelji
Susjedi su mislili mjesecima kako je tiha starica iz garsonijere na katu iznad njij u zagrebačkom kvartu u središtu grada otputovala nekim rođacima ili otišla u toplice, jer pamte kako je prije nekog vremena pala na stepenicama i slomila kuk. A onda je počelo smrdjeti. Konačno su pozvali policiju i ovi su provalili u stan. Tamo su ih dočekali oblaci muha i - tijelo stare susjede. Hitno je provedena dezinsekcija, odve- zeni ostaci na obdukciju, a otužni teški miris mrtvog tijela još se tjednima skrivao u hodnicima zgrade.
Nije to bio ni prvi, ni rijedak takav slučaj. Osamljeni i napušteni starci umiru sami, a katkad ih se mjesecima ne otkrije. Povezanost unutar obitelji sve više slabi, telefonski pozivi sve su rjeđi.
Novac i samo novac
Druga baka sa zagrebačke Trešnjev- ke isto je slomila kuk na stepenicama, ali svoje obiteljske kuće, u kojoj je živjela sa zaposlenim sinom, snahom i dvije unuke. Kako je vraćena iz bolnice, više nikada nije izašla iz stana sljedećih šest godina, ostala nepokretna i zarobljena u svojoj sobi.
Kad je sin vidio kako joj zdravstvo osigurava samo dva posjeta tjedno patronažne sestre, reorganizirali su svoje i bakine financije i osigurali joj njegovateljicu na pola radnog vremena za 3.000 kuna mjesečno. Sin i snaha bi joj prije posla promijenili pelene, a onda bi baka imala njegu barem dio vremena. Često je nazivala sina usred posla i on bi svaki put dojurio kući. Tako šest godina nisu imali godišnjeg odmora, uvijek„dežurni" u popodnevnoj smjeni za umiruću baku. Ova je obitelj imala novce i imovinu.
Susjeda apotekarica ne živi s bolesnom nepokretnom majkom sa sela, ali ima dovoljne prihode te plaća njegovateljice u tri smjene. Tako izgleda da je sve u novcu i obitelji. Ništa ili vrlo malo od organizirane društvene skrbi za humano umiranje.
Gdje se umire
Hrvatska nema mrežu javnih hospicija, što je uobičajeno u brojnim europskim zemljama. Orijentacija umiranja je na vlastiti dom, gdje god je to moguće. Istina, u bolnicama ima sve više specijaliziranih palijativnih odjela ili odsjeka pri onkološkim i sličnim odjelima, a većina domova umirovljenika osnovala je neslužbene palijativne stacionare.
U novije vrijeme postoje i mobilni palijativni timovi, pa je tako Dom zdravlja Centar u Zagrebu još 2012. osnovao takav tim, te mu osigurao kvalitetnu edukaciju. Palijativni timovi odlaze u kućne posjete bolesnicima, posreduju i povezuju s drugim službama zdravstvene, socijalne i duhovne skrbi. Mobilni palijativni tim čine liječnik, medicinska sestra i vanjski suradnici koji, prema potrebi, pružaju psihosocijalnu i duhovnu podršku, podršku pri žalovanju te posudbu pomagala.
Sve na leđa obitelji
Obitelj kao temeljna socijalna jedinica ima najvažniju ulogu u palijativnoj skrbi, jer presudno utječe na sudbinu umirućeg pacijenta, odnosno o njoj ovisi kako će pacijent provesti svoje najteže trenutke kada je u terminalnoj fazi bolesti.
Dakle, sustav palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj je zamišljen tako da se terminalne bolesnike smješta u palijativne jedinice samo kako bi se njihovo zdravstveno stanje privremeno, ne trajno, jer to naprosto u takvim teškim slučajevima nije moguće, poboljša do te mjere da umirući pacijent može doći u svoj dom kako bi u okruženju svojih najmilijih mogao umrijeti. Cilj palijativne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja, ali hrvatski zakoni su u ovom području podnormirani. No, ipak se barijere pomiču. Tako će se još ove godine izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti uvesti i institut njegovatelja za starije osobe, čime bi se članovima obitelji omogućilo da uz naknadu skrbe o svojim starima.
Sigurno je da Hrvatska kasni u organiziranju palijativne skrbi, jer tek kad je legendarna liječnica Anica Jušić 1999. godine osnovala Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija, dobila je deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva. Šokan- tno je što u Hrvatskoj postoji jedna jedina hospicijska jedinica - Regionalni hospicijski centar, čiji je osnivač spomenuta udruga, a izvršitelji pretežno dobrovoljci koji otkidaju od svog slobodnog vreme na i odmora kako bi radili na ostvarenju osnovnog ljudskog prava - prava na što kvalitetnije umiranje.
Muhe na ispraćaju
Danas Hrvatska za 26-47 tisuća bolesnika u potrebi za palijativnom skrbi godišnje ima skroman broj palijativnih ležajeva. Ipak, postoji kakav-takav Nacionalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. - 2020., a sve više i županije pokušavaju izgraditi potrebne kapacitete za privremeni smještaj palijativnih bolesnika. Tako je, primjerice, u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Ma- rof Opće bolnice Varaždin izgrađen i opremljen bespovratnim sredstvima Europske unije najmoderniji centar za palijativnu skrb u Hrvatskoj. U tijeku je izrada županijskih strategija palijativne skrbi i time bi se trebao učiniti bitni pomak. Na posljetku treba naglasiti kako trenutno u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij - Ustanova za palijativnu skrb hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić" u Rijeci. Hospicij je ustanova za umiruće koji nemaju obitelj ili obitelji nije moguće o njima skrbiti, a takvih je ležajeva premalo za hrvatske potrebe. I dok se to ne razvije i izgrade potrebni kapaciteti, zaboravljene starice i starci će umirati sami, a muhe će ih ispratiti na posljednji počinak. Može li drukčije?