UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

    

PALIJATIVNA SKRB U HRVATSKOJ

Umiranje u getu ili u obitelji

     Susjedi su mislili mjesecima kako je tiha starica iz garsonijere na katu iznad njij u zagrebačkom kvartu u središtu grada otputovala nekim rođa­cima ili otišla u toplice, jer pamte kako je prije nekog vremena pala na stepe­nicama i slomila kuk. A onda je počelo smrdjeti. Konačno su pozvali policiju i ovi su provalili u stan. Tamo su ih doče­kali oblaci muha i - tijelo stare susjede. Hitno je provedena dezinsekcija, odve- zeni ostaci na obdukciju, a otužni teški miris mrtvog tijela još se tjednima skri­vao u hodnicima zgrade.

     Nije to bio ni prvi, ni rijedak takav slučaj. Osamljeni i napušteni starci umi­ru sami, a katkad ih se mjesecima ne ot­krije. Povezanost unutar obitelji sve više slabi, telefonski pozivi sve su rjeđi.

Novac i samo novac

     Druga baka sa zagrebačke Trešnjev- ke isto je slomila kuk na stepenicama, ali svoje obiteljske kuće, u kojoj je živje­la sa zaposlenim sinom, snahom i dvije unuke. Kako je vraćena iz bolnice, više nikada nije izašla iz stana sljedećih šest godina, ostala nepokretna i zarobljena u svojoj sobi.

     Kad je sin vidio kako joj zdravstvo osigurava samo dva posjeta tjedno patronažne sestre, reorganizirali su svoje i bakine financije i osigurali joj njegova­teljicu na pola radnog vremena za 3.000 kuna mjesečno. Sin i snaha bi joj prije posla promijenili pelene, a onda bi baka imala njegu barem dio vremena. Često je nazivala sina usred posla i on bi svaki put dojurio kući. Tako šest godina nisu imali godišnjeg odmora, uvijek„dežurni" u popodnevnoj smjeni za umiruću baku. Ova je obitelj imala novce i imovinu.

     Susjeda apotekarica ne živi s bole­snom nepokretnom majkom sa sela, ali ima dovoljne prihode te plaća njegova­teljice u tri smjene. Tako izgleda da je sve u novcu i obitelji. Ništa ili vrlo malo od organizirane društvene skrbi za humano umiranje.

Gdje se umire

     Hrvatska nema mrežu javnih hospicija, što je uobičajeno u brojnim europ­skim zemljama. Orijentacija umiranja je na vlastiti dom, gdje god je to moguće. Istina, u bolnicama ima sve više speci­jaliziranih palijativnih odjela ili odsjeka pri onkološkim i sličnim odjelima, a većina domova umi­rovljenika osnovala je neslužbe­ne palijativne stacionare.

     U novije vrijeme postoje i mobilni palijativni timovi, pa je tako Dom zdravlja Centar u Za­grebu još 2012. osnovao takav tim, te mu osigurao kvalitetnu edukaciju. Palijativni timovi od­laze u kućne posjete bolesnici­ma, posreduju i povezuju s dru­gim službama zdravstvene, so­cijalne i duhovne skrbi. Mobilni palijativni tim čine liječnik, medicinska sestra i vanjski suradnici koji, prema po­trebi, pružaju psihosocijalnu i duhovnu podršku, podršku pri žalovanju te po­sudbu pomagala.

Sve na leđa obitelji

     Obitelj kao temeljna socijalna jedini­ca ima najvažniju ulogu u palijativnoj skr­bi, jer presudno utječe na sudbinu umiru­ćeg pacijenta, odnosno o njoj ovisi kako će pacijent provesti svoje najteže trenut­ke kada je u terminalnoj fazi bolesti.

     Dakle, sustav palijativne skrbi u Re­publici Hrvatskoj je zamišljen tako da se terminalne bolesnike smješta u pali­jativne jedinice samo kako bi se njiho­vo zdravstveno stanje privremeno, ne trajno, jer to naprosto u takvim teškim slučajevima nije moguće, poboljša do te mjere da umirući pacijent može doći u svoj dom kako bi u okruženju svojih najmilijih mogao umrijeti. Cilj palijativ­ne skrbi je podizanje kvalitete života i umirućih i njihove obitelji/njegovatelja, ali hrvatski zakoni su u ovom području podnormirani. No, ipak se barijere pomi­ču. Tako će se još ove godine izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti uvesti i insti­tut njegovatelja za starije osobe, čime bi se članovima obitelji omogućilo da uz naknadu skrbe o svojim starima.

     Sigurno je da Hrvatska kasni u orga­niziranju palijativne skrbi, jer tek kad je legendarna liječnica Anica Jušić 1999. godine osnovala Hrvatsku udrugu pri­jatelja hospicija, dobila je deklarativnu potporu Ministarstva zdravstva. Šokan- tno je što u Hrvatskoj postoji jedna jedi­na hospicijska jedinica - Regionalni hospicijski centar, čiji je osnivač spomenuta udruga, a izvršitelji pretežno dobrovoljci koji otkidaju od svog slobodnog vreme­ na i odmora kako bi radili na ostvarenju osnovnog ljudskog prava - prava na što kvalitetnije umiranje.

Muhe na ispraćaju

     Danas Hrvatska za 26-47 tisuća bo­lesnika u potrebi za palijativnom skrbi godišnje ima skroman broj palijativnih ležajeva. Ipak, postoji kakav-takav Naci­onalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. - 2020., a sve više i županije pokušavaju izgradi­ti potrebne kapacitete za privremeni smještaj palijativnih bolesnika. Tako je, primjerice, u Službi za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Ma- rof Opće bolnice Varaždin izgrađen i opremljen bespovratnim sredstvima Europske unije najmoderniji centar za palijativnu skrb u Hrvatskoj. U tijeku je izrada županijskih strategija palijativne skrbi i time bi se trebao učiniti bitni po­mak. Na posljetku treba naglasiti kako trenutno u Hrvatskoj službeno postoji samo jedan hospicij - Ustanova za pa­lijativnu skrb hospicij „Marija Krucifiksa Kozulić" u Rijeci. Hospicij je ustanova za umiruće koji nemaju obitelj ili obi­telji nije moguće o njima skrbiti, a ta­kvih je ležajeva premalo za hrvatske potrebe. I dok se to ne razvije i izgrade potrebni kapaciteti, zaboravljene stari­ce i starci će umirati sami, a muhe će ih ispratiti na posljednji počinak. Može li drukčije?