UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

HIPERPRODUKCIJA BRANITELJA

Tikva je pukla

Piše: Jasna A. Petrović

     Ančica P. iz Orehovca na temat­skoj Facebook stranici Sindikata umirovljenika Pokret protiv siro­maštva starijih osoba, napisala je kako je Tuđman 1995. godine u Kninu jasno rekao: „Pobijedili smo veliku Jugoslo- vensku armiju sa 250.000 branitelja". Ančica zaključuje da on „Ili nije znao brojati ili smo si dozvolili da iz svih nas rade budale. Toliki su se branitelji ubi­jeni, umrli, a broj im raste k'o žoharima i žutim mravima".

     Ančica je u pravu, jer podaci iz dana ukidanja javnog Registra branitelja go­vore o 505.221 osoba. Sitnica, samo du­plo, i to 2016. A taj je broj rastao i dalje raste, a prema novom braniteljskom za­konu, iz dana u dan se prijavljuju novi branitelji i ratni invalidi, čak oko 11.000 friško otkrivenih branitelja čeka da im se odobri status?! Također se prijavilo i oko 2.000 novih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, koji traže da ih Majka Domovi­na uzdržava, iako imaju prosječno samo sedam godina radnog staža. Sve u ime obrane Herceg Bosne i BiH.

Bili smo prvi na liniji pravde

     Odjednom je tikva pukla. Sve više po­litičara različitih svjetonazornih opredje­ljenja prihvaća davno zatraženo razdvajanje mirovina. Sindikat umi­rovljenika je posljed­njih desetak godina u svim svojim progra­mima zahtijevao da se izvrši razdvajanje miro­vina prema posebnim propisima na dio koji je stečen temeljem rada, te dio stečen prema povlasticama i pogo- dovanja. To je 2014. godine, kao vjerojatno jedini pozitivni reformski potez, uveo tadašnji ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mr- sić, no kratko je trajala djelomična po­djela mirovina po receptu HZMO-a na posebne i opće dijelove mirovina, i to ne na individualnoj, već grupnoj razini. SDP-ova vlada je k tome ustegnula 10 posto bogatijim umirovljenicima prema posebnim propisima (s mirovinama viši­ma od 5.000 kn).

     Čim je HDZ došao na vlast, ukinuo je razdvajanje mirovina, vratio deset posto bogatima te uveo jednako usklađivanje posebnih i radničkih mirovina, otvorio širom vrata doživotnom „otkrivanju" i registriranju novih branitelja, povećao sve vrste naknada i povoljnosti. No, osim Sindikata umirovljenika koji je na sjednicama    Nacionalnog vijeća uporno zahtijevao reviziju i reformu sustava mi­rovina po posebnim propisima, te na to privolio i    Maticu umirovljenika s kojom je zajednički obrazložio zahtjev u okviru radne skupine za mirovinsku reformu, drugi su mudro šutjeli iz straha da se ne uznemiri braniteljsku populaciju koja je šatorima i plinskim bocama izbori­la svoja netom uvećana prava.      Tako je Ministar Pavić tek usputno ljutito rekao kako nema ništa protiv revizije mirovina po posebnim propisima, ali pri tom na­glasio kako je riječ o stečenim pravima i zarađenim mirovinama, te da se ništa neće mijenjati, jer ne bi urodilo potreb­nim promjenama. Tako je govorio Pavić i ostao živ.

Šest milijardi na grbači

     Radnički sindikati su do pokretanja svoje inicijative #67jepreviše isto ured­no šutjeli o povlaštenim mirovinama, a sada su nešto malo progovorili, te redovito podsjećaju kako je Europska komisija to postavila kao glavno pitanje mirovinske reforme u Hrvatskoj. Što je točno.

     Ohrabreni time, sada su svi progo­vorili, jer što je previše, je previše. Tako je čak i ministar financija Marić suglasan da bi se razdvajanjem mirovina stavio sa strane šest milijardi kuna godišnje koliko one koštaju, ali da to ne bi riješilo svu problematiku. Naravno, ministre, ne bi svu, ali bi zaustavilo hiperprodukciju umirovljenika s povlasticama.

     Tako i dalje 25 posto mirovinskog fonda ide na mirovine prema posebnim propisima! A osnovni je problem, navo­di sada glasno i ekspert Damir Novot- ny, što tih stotinjak tisuća povlaštenih umirovljenika ne radi, iako je većina njih sposobna raditi. „U ovom trenutku go­tovo pola radno aktivnog stanovništva u Hrvatskoj ne radi i ne daje svoj solidar­ni doprinos prvom mirovinskom stupu.

     I tu leži osnovni problem", naglasio je Novotny. On tvrdi kako samo 17 posto umirovljenika odradi „puni radni staž" za mirovinu, iako nigdje u zakonima ne postoji institut punog staža, niti je po­znato o kojoj se brojci radi. Tako je i ova matematika labava.

Pitanje bez konsenzusa

     Novotny ipak realno zaključuje kako su „najveći problem mirovine po poseb­nim propisima. To su ljudi koji su po po­litičkim odlukama dobili neku vrstu mi­rovine, a to nije zapravo mirovina, nego socijalni transfer i oni su isključeni iz sfere rada. Paradoks je upravo veliki ne­dostatak radne snage, a da koji primaju takve povlaštene mirovine nisu na trži­štu rada" - zaključio je Novotny rekavši kako je riječ o vrlo ozbiljnom političkom pitanju oko kojeg se sigurno neće stvo­riti konsenzus političkih stranaka.

     Ministar branitelja Medved ipak nije javno prozvao ekonomske stručnjake Novotnyja te Nestića koji su se priključili detronizaciji nedodirljivosti povlaštenih mirovina. Medved je odšutio i kratku i jasnu izjavu ministrice obrazovanja Divjak kako je mirovinski sustav kakav imamo danas neodrživ, te dodala kako osobno misli da povlaštene mirovine trebaju biti težak izuzetak".

     Kad je riječ o političkom autsajderu Mirandu Mrsiću, Medved mu prijeti da će ga strpati u zatvor jer se usudio dota­knuti braniteljske mirovine. Mrsić je, na­ime, građanima poručio neka ne vjeruju vladajućima kada "mi­rovine po posebnim propisima tretiraju kao svete krave" i pozvao ih je da stanu na kraj praksi HDZ-a da kupu­je glasove na izbori­ma. I k tome je dodao: „Mirovinska reforma premijera Plenkovića i ministra Pavića najbo­lji je dokaz da HDZ ima samo jedan cilj - zadr­žati vlast pod svaku ci­jenu i privilegije posebnih skupina kako bi na izborima dobili njihove glasove".

     Medved je prvo optužio cijelu jav­nost kako neosnovano manipulira podacima o braniteljima i njihovim mirovinama, a odgovoreno mu je kroz „užasnuto priopćenje" Ministarstva branitelja kojim su ga optužili da „uzne­miruje branitelje i da njegove izjave "dobrim dijelom podliježu kaznenom progonu". Ako Medved i njegovo Mi­nistarstvo nastave takvim načinima obračuna s narodom, neće u zatvoru završiti Mrsić, već će Hrvatska postati vječnim taocem hiperprodukcije brani­telja. Ili je, možda, tikva ipak pukla?