UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
REFERENDUM ILI DOGOVOR?
Za dostojanstvo rada i umirovljenika
Sindikati završavaju marljivo provjeravanje oko 700.000 prikupljenih potpisa za sazivanje referenduma. Potpisa je čak i za dva referenduma, šale se sindikalisti. Sljedeći korak je odnošenje potpisa u Hrvatski sabor, a onda kreće odbrojavanje do referenduma, koji bi mogao biti čak i početkom 2020. godine. Malo kasno?
Koalicijski partneri u Vladi predlažu pregovore, a i poneki iz vladajuće stranke. Primjerice, predlaže se da se ne troši na referendum, već da se ide u hitne promjene Zakona o mirovinskom osiguranju i zajamči rad do 65, ali i pravo rada do 67, i duže. I neke važne opozicijske stranke koje su podržale Inicijativu smatraju da je pragmatičnije ići na dogovor.
Ali sindikati odbijaju pregovore. Drže kako građani koji su im dali potpise očekuju referendum i ništa osim toga ne dolazi u obzir. Nadaju se da ih neće zaustaviti Ustavni sud niti političke igre.
Što o tome misle stotine tisuća umirovljenika koji su zdušno potpisivali Inicijativu, te stotine volontera iz Sindikata umirovljenika Hrvatske koji su sudjelovali među 4.000 volontera u prikupljanju potpisa? Većina umirovljenika smatra da postoji vjerojatnost da će Vlada i bez dogovora s radničkim sindikatima samostalno uvrstiti tražene izmjene zakona u dnevni red Hrvatskog sabora, što smatraju pomirljivim rješenjem. Cilj su promjene zakona, drže, a vježbe iz održavanja referenduma mogu biti i rizične. Što god bilo, zajednička poruka ostaje: Pomozi nam u ostvarenju zajedničkog cilja - izborimo zajedno dostojanstvo rada i dostojanstvo u mirovini!