UVODNA RIJEČ

Pandemijska škola etike

Piše: Jasna A. Petrović

     Čovjekove spoznaje o zdravlju i bolesti nisu jedno­obrazne. Načini na koje se zdravlje i bolest shva­ćaju izravno su povezani sa stanjem i odnosima u društvu, odnosno ponašanjem osobe i skupine. To se itekako ovih dana vidi diljem svijeta u vezi koronavirusa, jer se odjednom, preko noći, u uvjetima karantene, na­stoje pronaći oblici društvenog života koji unapređuju zdravlje i sprečavaju nastanak bolesti. Tipično pitanje kojim se sociološka istraživanja zdravlja i bolesti bave jest višestruko - kako stil života, spol, dob, rasa, druš- tveno-ekonomske, socio-kulturne i druge razlike među ljudima utječu na kvalitetu zdravlja te na pojavu bolesti i njezin ishod? Može li se odgovoriti na takav način kad je i koronavirus u pitanju?

     Hoće li oboljeti bogatiji ili siromašniji, stariji ili mlađi, pripadnici žute ili bijele rase, stanovnici urbanih ili ruralnih područja? Iako sociolozi i politolozi šute, neke se naznake ipak prepoznaju, i uz opći manjak relevantnih statističkih podataka. Poznato je kako je vjerojatnije da će oboljeti odrasli, a ne djeca, da će smrtni ishod biti vjerojatniji kod starijih od 60 godina ili kod osoba s kroničnim bolestima i smanjenim imunitetom. Da li to znači da su siromašni izloženiji zarazi? Nema točnog odgovora, jer upravo oni koji poslom ili imetkom imaju dostupna putovanja diljem svijeta, zapravo su ugroženiji, jer su dolazili u kontakt s oboljelima drugih zemalja i prenosili opasnost zaraze. Time se relativizira i novac.

     No, sigurno je da koronavirus donosi brojna etička pitanja u fokus javnosti, da testira humanost i kriteri­je društveno prihvaćenog moralnog ponašanja. Ovo je bolest koja svijetu nameće propitkivanje vlastite moralnosti, ali ne dovodi, barem ne za sada, u pitanje njegov opstanak. Talijanski proglas za karantenu sadrži, primjerice vrlo bitne aspekte poželjnog ili prihvatljivog ponašanja. Preporuča se na razini lokalne zajednice za­dužiti volontere da obilaze starije susjede i odlaze im u kupovinu ili nabavku lijekova. Ali se ne dopušta da mladi odlaze na ručak ili večeru kod roditelja, jer to se smatra nepotrebnom aktivnošću u javnosti. Zagovara se pravo na odvođenje pasa u šetnju radi obavljanja nužde, no frizerski saloni ne ulaze u nužno potrebne radnje koje trebaju biti otvorene. Oštro se osuđuje svakoga kome nije prioritet ne zaraziti drugoga.

     Da, sada se propitkuje moral društva i njegove vri­jednosti. Hoće li se najugroženijima osigurati dovoljno respiratora u bolnicama ili onih transportnih? Ili će se, kao što već svjedoče neki liječnici iz najugroženijih zemalja, morati birati mlađe i sposobnije za preživlja­vanje? Hoće li stariji zaraženi koronavirusom postati prve izvjesne žrtve osobnih prosudbi ili čak pogrešnih politika vlada koje nisu na vrijeme reagirale s mjerama sprječavanja bolesti? Sociološka istraživanja zdravlja i bolesti proučavaju društvene činitelje koji mogu iza­zvati razne bolesti i nepovoljno utjecati na njihov razvoj i ishod. Hrvatska ima 500 respiratora i 300 prijenosnih. Hoće li ih biti dovoljno i za stare?

     Virusi nemaju pasoše, ne obaziru se na gra­nice, ne razumiju nacionalističku retoriku, ali oni će lakše doprijeti u društva u kojima dominiraju konflikti, diferencijacija, marginalizacija dijela društva. Virusi govore transnacionalno i možda u tome ujedinjuju, možda su oni ispit savjesti za čovječanstvo. Za Hrvatsku svakako jesu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

REFERENDUM ILI DOGOVOR?

Za dostojanstvo rada i umirovljenika

     Sindikati završavaju marljivo provje­ravanje oko 700.000 prikupljenih potpisa za sazivanje referenduma. Potpisa je čak i za dva referenduma, šale se sindikalisti. Sljedeći korak je odno­šenje potpisa u Hrvatski sabor, a onda kreće odbrojavanje do referenduma, koji bi mogao biti čak i početkom 2020. godine. Malo kasno?

Koalicijski partneri u Vladi predlažu pregovore, a i poneki iz vladajuće stran­ke. Primjerice, predlaže se da se ne tro­ši na referendum, već da se ide u hitne promjene Zakona o mirovinskom osigu­ranju i zajamči rad do 65, ali i pravo rada do 67, i duže. I neke važne opozicijske stranke koje su podržale Inicijativu sma­traju da je pragmatičnije ići na dogovor.

     Ali sindikati odbijaju pregovore. Drže kako građani koji su im dali potpi­se očekuju referendum i ništa osim toga ne dolazi u obzir. Nadaju se da ih neće zaustaviti Ustavni sud niti političke igre.

    Što o tome misle stotine tisuća umi­rovljenika koji su zdušno potpisivali Ini­cijativu, te stotine volontera iz Sindikata umirovljenika Hrvatske koji su sudjelo­vali među 4.000 volontera u prikuplja­nju potpisa? Većina umirovljenika sma­tra da postoji vjerojatnost da će Vlada i bez dogovora s radničkim sindikatima samostalno uvrstiti tražene izmjene zakona u dnevni red Hrvatskog sabo­ra, što smatraju pomirljivim rješenjem. Cilj su promjene zakona, drže, a vježbe iz održavanja referenduma mogu biti i rizične. Što god bilo, zajednička poruka ostaje: Pomozi nam u ostvarenju zajed­ničkog cilja - izborimo zajedno dosto­janstvo rada i dostojanstvo u mirovini!