UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


 

REFERENDUM ILI DOGOVOR?

Za dostojanstvo rada i umirovljenika

     Sindikati završavaju marljivo provje­ravanje oko 700.000 prikupljenih potpisa za sazivanje referenduma. Potpisa je čak i za dva referenduma, šale se sindikalisti. Sljedeći korak je odno­šenje potpisa u Hrvatski sabor, a onda kreće odbrojavanje do referenduma, koji bi mogao biti čak i početkom 2020. godine. Malo kasno?

Koalicijski partneri u Vladi predlažu pregovore, a i poneki iz vladajuće stran­ke. Primjerice, predlaže se da se ne tro­ši na referendum, već da se ide u hitne promjene Zakona o mirovinskom osigu­ranju i zajamči rad do 65, ali i pravo rada do 67, i duže. I neke važne opozicijske stranke koje su podržale Inicijativu sma­traju da je pragmatičnije ići na dogovor.

     Ali sindikati odbijaju pregovore. Drže kako građani koji su im dali potpi­se očekuju referendum i ništa osim toga ne dolazi u obzir. Nadaju se da ih neće zaustaviti Ustavni sud niti političke igre.

    Što o tome misle stotine tisuća umi­rovljenika koji su zdušno potpisivali Ini­cijativu, te stotine volontera iz Sindikata umirovljenika Hrvatske koji su sudjelo­vali među 4.000 volontera u prikuplja­nju potpisa? Većina umirovljenika sma­tra da postoji vjerojatnost da će Vlada i bez dogovora s radničkim sindikatima samostalno uvrstiti tražene izmjene zakona u dnevni red Hrvatskog sabo­ra, što smatraju pomirljivim rješenjem. Cilj su promjene zakona, drže, a vježbe iz održavanja referenduma mogu biti i rizične. Što god bilo, zajednička poruka ostaje: Pomozi nam u ostvarenju zajed­ničkog cilja - izborimo zajedno dosto­janstvo rada i dostojanstvo u mirovini!